Kazablanka

Godine 1942, dok u Evropi bjesni ratni požar, Amerikanac Rik Blejn drži kafanu u Kazablanci. Grad je prepun izbjeglica koje se preko ove oaze mira višijevske Francuske nastoje dočepati Amerike. Rikov biznis cvate; mali džez orkestar, pijanist Sem i kockarnica dohvatljivim čine san u kom se ljudi ne ubijaju zbog rasne, nacionalne i ideološke pripadnosti. Pored toga, Rikova kafana zgodno je mjesto da se koliko – toliko povoljno proda preostali porodični nakit, pokuša pomoću ruleta doći do para za kupnju pasoša i viza, razmjenu informacija.

Pedeset godina kasnije, dok u bivšoj Jugoslaviji bjesni ratni požar, jedan njen iskorjenjeni građanin srpsko – hrvatsko – muslimanske nacionalnosti, zvan Bogi, drži kafanu u nekoj mirnoj oazi neke osamostaljene republike. Sve vrvi od izbjeglica koje nastoje iskamčiti dokumente za odlazak u zemlje zapadne Evrope. Bogijev biznis cvate; „jugonostalgija“ osamdesetih iz kazetofona i atmosfera u kojoj imena i prezimena ne znače ništa podsjećaju izbjeglice na pravi život, onaj što je ostao iza njih. Također, šverca se devizama, saznaju se sudbine ljudi iz rodnih krajeva, hvataju veze.

Međutim, ni Rik ni Bogi nisu sretni, već cinični i rezignirani. Ne pokazuju sažaljenje ni prema kome, ali očito je da su prvom nacisti – odvratni, a drugom busanja u prsa – nacionalna. Ipak, svi koji plaćaju, piće mogu dobiti. Izuzeci su rijetki. Rik ponekad pusti kakvog očajnika da dobije na ruletu, a kad major Štraser otpočne sa svojim naci-poskočicama, dopusti da ga ostali gosti nadglasaju „Marseljezom“. Bogi, sa svoje strane, ponekad preplati marke kakvoj sirotinji, ponekad namigne konobaru da odvrne kazetofon kad uniformirani posjetioci zapjevaju svoje ratničke pjesme. I jedan i drugi crnoberzare i debelo „podmazuju“ vlasti.

Tko zna koliko bi takva situacija potrajala da se u živote Rika i Bogija nisu umiješale žene. „Od svih birtija u svim gradovima svijeta, ona ulazi baš u moju“, rekla su obojica. Rik je sreo svoju ljubav Ilsu Lund iz Pariza, a Bogi Ingrid iz grada što umire pod granatama. One su im se svojevremeno trebale pridružiti ali su se predomislile kad su srele prve muškarce iz svojih života. U Ilzinom slučaju to je Viktor Laslo, borac protiv nacizma, u Ingridinom čuveni pacifist. Obje su ih smatrale mrtvim, a onda ih, iz poštovanja prema njihovom liku i djelu, nisu mogle napustiti. Pored toga, Viktoru je za petama zloglasni major Štraser, a čuvenog pacifistu lokalne vlasti nastoje kidnapovati i likvidirati na nekom od ratišta. Ilza traži pomoć od Rika, a Ingrid od Bogija. Obje su spremne ostati sa njima ukoliko Viktor i pacifist budu prebačeni na sigurno. Pri tom, Ilza podsjeća Rika na njegovo učešće u španjolskom građanskom ratu, a Ingrid Bogija na vremena dok se, kao reformist, aktivno suprotstavljao onim što su vodili u ratni pakao.

Pijanist Sem svira Riku, dok stoji sa čašom viskija u ruci, njegovu i Elzinu pjesmu. Svira je ponovo. Rik sve može podnijeti, sve izdržati. Bogiju, dok ispija lozu, konobar na kasetofonu pušta „Neka te ništa ne brine“, „Prljavog kazališta“ – stvar uz koju je upoznao Ingrid. Premotava traku iznova i stalno iznova pušta. I Bogi sve može izdržati, sve podnijeti. Nešto se lomi u njihovim dušama. Konačno shvataju da su, iako gube na emotivnom planu, u prilici da riješe nešto mnogo važnije. Ponovnim pronalaskom zatomljene plemenitosti i humanosti, životi obojice dobijaju smisao.

Rik ubacuje u avion za SAD i Viktora i Ilzu; Bogi automobilom šalje u inozemstvo Ingrid i pacifistu preko graničnog prijelaza na kom je potkupio osoblje. Dalje, mrskog nacija, majora Štrasera u trenutku kad se spremao da uhapsi Viktora, Rik ubija pred očima korumpiranog višijevskog kapetana Luja Renoa. Bogi, opet, ekipu koja je trebalo likvidirati pacifistu, upućuje u zaboravljeno minsko polje. Svjedok upućivanja i kasnije eksplozije je korumpirani visoki policijski funkcioner Bogiju tuđe nacionalnosti. Međutim, kapetan Reno i pandur su ljudi na mjestu; prvi je prikriveni francuski patriot, drugi pak isto prikriveni, ali žestoki opozicionar vlastima u svojoj državi. Reno i Rik, uz kiselu vodu na mokrom aerodromu, odlučuju da se konačno obračunaju sa sranjem zvanim Drugi svjetski rat, a Bogi i policajac, uz prošvercovani „Vinston“, da na blatnjavoj raskrsnici rasture govnare koji su do svega doveli otvaranjem očiju narodu kroz slobodne medije. Tako počinju velika prijateljstva.