Kamo dalje, rođače

Dokle je režimska politika podijeljene zemlje dovela Srbiju, bolje od ičeg svjedoči okupljanje više od dvije stotine učenika Filološke gimnazije ispred zgrade beogradske policije. Oni su tu na miran i dostojanstven način, koji budi nadu da još nešto može ispasti od budućnosti ove države, zahtijevali pravdu i slobodu za svog druga Pavla, brutalno osuđenog na trideset dana zatvora zbog ulaska u zgradu RTS-a. Ali – ne lezi vraže. Na đački protest je stigla grupica bivših ili sadašnjih učenika iste škole sa transparentima „Dole opozicija“ i „30 dana – premalo“.

Kakavi su to red, mir i – kako u posljednje vrijeme govori predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – „poznanije prava“ istjerani zatvaranjem maloljetnog učenika ne bi li se zastrašili učesnici protestnih šetnji? I otkud potreba one grupice momčića da „pravovjernost“ pokazuje zluradim i pakosnim zahtjevom za još većim utamničenjem svog kolege? Koliko ima građana kojima uslijed svega ovog nije stala knedla u grlu?

Izgleda da ih je više nego dovoljno i osjetno po rejting čim Vučić, kako javlja Tanjug, namjerava abolirati sve učesnike protesta prekršajno kažnjene zatvorom zbog upada u zgradu RTS-a i učešća na protestu ispred Predsjedništva. Jer, ništa se od toga nije moglo naslutiti dan ranije. Naime, šef države i vladajuće partije je na svim nacionalnim televizijama – uz neizbježno busanje u prsa junačko/navijačka – uporno poručivao „da od danas neće biti nekažnjenog nasilja“ i slično, u istom pravcu. A onda su mu, kada je prespavao, stigli izgleda rezultati istraživanja javnog mnijenja…

Zaista, kakav je on to nebojša (ne misli se na dr Stefanovića) čija je ključna reakcija na mirne građanske proteste zatvaranje đaka, studenata, dvojice izvođača performansa? Ako ga narod toliko voli koliko kaže, čemu onda hapšenja, prijetnje, procesi brži od policijskog zamaha pendrekom?

Vučić se, očito, preigrao u svojoj politici podijeljene zemlje i zastrašivanja i sada nastoji kontrolirati štetu: zna on dobro kakve je posljedice po vlast Slobodana Miloševića imalo hapšenje momaka i djevojaka iz „Otpora“, pa ne bi da ponavlja istu grešku. I kad smo već kod devedesetih, možda je svjestan i da zatvaranje mladih ljudi čiji je jedini greh neslaganje sa njegovim autoritarnim načinom vođenja zemlje, najbolji put da mu se u sjenci na platnu iza govornice u Predsjedništvu ukaže bivši partijski šef Vojislav Šešelj sa pištoljem uperenim u studente…

No – da li najava Vučićevog aboliranja osamnaestorice učesnika građanskih protesta predstavlja iznuđeni početak političkog dijaloga? Ni najmanje. Za predsjednika Srbije su opozicioni lideri Dragan Đilas i Vuk Jeremić tajkuni i lopovi, Boško Obradović fašista (a ni ostali iz njihovog društva ne mogu biti bolji) pa je više puta jasno i glasno ponovio da s njima nikad, baš nikad neće razgovarati. Zauzvrat, kaže, hoće sa narodom. Na kakav to narod misli, Vučić nije rekao. Sudeći po njegovim javnim istupima, izgleda da je riječ o onom što mu ga dovoze autobusima da statira i aplaudira prilikom njegovih govorancija po Srbiji.

Također, Vučićev ton isključivosti, inaćenja, podjela, stalnih uvreda i optužbi, prijetnji i agresije, odavno predstavlja Pravilo službe za sve u njegovom mehanizmu vlasti – od premijerke Ane Brnabić preko režimske medijske mašinerije za mljevenje ljudskog mesa do posljednjeg mjesnog odbora SNS-a. Zbog toga smo umjesto dijaloga, tolerancije i rješavanja ogromnih problema u društvu, svakodnevno svjedoci krvavih košulja i nasilja poput onog u kabinetu predsjednika općine Žitorađa, upada u zgradu RTS-a, transparenata „30 dana – premalo“ za maloljetnog učenika Filološke gimnazije…

Sve ovo građani Srbije i te kako znaju. Zato se postavlja samo jedno pitanje – koliko će još na to pristajati?