Izbori na napredni način

Tri vodeće članice Saveza za Srbiju – Stranka pravde i slobode, Narodna stranka i Dveri – proglasile su bojkot idućih izbora. Najvjerojatnije će im se pridružiti i Demokratska stranka, ali i drugi osnivači. Ovaj „odlazak u šumu“ otvara brojne implikacije. Razmotrimo samo dvije. Prva se tiče Srpske napredne stranke, a druga onog dijela opozicije koji će uprkos izborima uvjetima s mnogo nade pristupiti provjeri narodne volje.

Elem, ma koliko ga omalovažavao, Aleksandra Vučića bojkot poprilično nervira. Nije tu riječ o usvajanju pravno obvezujućeg sporazuma u vezi Kosova i, u tom kontekstu, legitimitetu budućeg saziva Skupštine. Kada rističevići, martinovići, atalgići i ostali na zvonce Maje Gojković podignu ruku, stvar je završena. Ma što sada govorili u opoziciji, nema te vlasti koja bi kasnije smjela i pomisliti da opozove ovaj akt. Ovo i te kako znaju i Vučić i njegovi partneri na Zapadu.

Problem je u nečem drugom. SNS je, naime, partija u stalnoj kampanji – funkcionarskoj, medijskoj i svakoj drugoj. Vjerojatno i samom Vučiću zato mora djelovati blesavo da šparta po Srbiji, otvara nekoliko kilometara puta i zauzima svaki televizijsku sekundu kada na drugoj strani crte nema nikoga.

Na koga da se ljuti? Kome da prijeti? Tko će biti taj neprijatelj Srbije od koga je neumorno brani? Imaginarni stranci? Novinari nezavisnih medija kao na sjeveru Kosova kada je Srpska lista sama trčala izbornu trku? I najvažnije od svega – kakav će biti odziv naprednjačkog biračkog tijela? Jer čemu crni džipovi, kratko ošišani momci i sigurni glasovi kada je sve unaprijed poznato?

Ovaj problem, sudeći po posljednjem Glavnom odboru, Vučić namjerava riješiti simulacijom izbora kroz sam SNS. Otud i najava promjena u vladi i novih ljudi na listama. Ideja je – očito – da se stranački aktivisti rastrče kako bi progurali „svoje“ kandidate, a biračko tijelo izišlo i izabralo te „nove ljude“ kao na beogradskim izborima Aju Jung i druge slične javne ličnosti koje su unaprijed obznanile da ih mandati ne zanimaju.

Može li ovakav plan uspjeti? Može – ali samo djelomično. Mada ni malo ne treba sumnjati u moć istjerivanja njihove stranačke mašinerije, naprednjaci najbolje sami znaju tko se za sve pita. Zaista, vjeruje li itko ozbiljan da se bilo čije ime može naći na listi odbornika ili poslanika a da ga Vučić ne odobri? Zato će i imati ozbiljne teškoće u motiviranju svog biračkog tijela.

Na ovo računa dio opozicije koja izlazi na izbore. Također i da će zbog potreba izlaznosti imati veću vidljivost u medijima, manje biti demonizirana i slično. Obrni, okreni, pašće cenzus pošto zbog najavljenog smanjenja biračkog spiska i bojkota donji prag potrebnih glasova za ulazak u Skupštinu nikada neće biti niži.

Kako se drži ova računica? Ne osobito dobro. Mnogi antirežimski glasači će ovaj dio opozicije proglasiti za Vučićeve vodonoše, nekoga tko izlazi na izbore zbog poslaničke plate, zaposlenja „šurnjaje“ i sličnih pobuda. Na drugoj strani, zašto bi Vučićevo biračko tijelo glasalo za „stranke umjerenog napretka“ kad ima svoju, ultra-turbo naprednu? Ipak, kao što SNS osvoja dvotrećinsku i jaču većinu u Skupštini, tako u i skamijama ima mjesta za poslaničku ikebanu. Bez njih bi Martinovići, Rističevići i drugi parlamentarni nasilnici crkli o dosade.

Već je rečeno – bojkot Vučiću sreću kvari. Ali ni SzS-u „u šumi“ sada nije lako, a pogotovo mu neće biti kada se glasačka mjesta zatvore. Za sve skupa neizvjesnost je jedino izvjesna.