Hajde da se pošibamo

Do Aleksandra Vučića još u novijoj istoriji nije bilo zabilježeno da je šef države i vladajuće partije izazivao opoziciju na „ferku“. Konkretno: „Uradite više to nasilno delovanje da se vidi, nemojte samo više da pretite, ajde upadajte da vidimo kako ćete da tučete, ajde samo da vas vidim“.

Ovaj poziv na „šibanje“ u maniru vođe navijačke grupe uslijedio je dan nakon velikog mitinga „1 od 5 miliona“ i predstavlja šlag na torti naprednjačkog sluđivanja naroda i pumpanja tenzije u posljednjih desetak dana. Poput skečeva u kakvoj humorističkoj emisiji, jedna za drugom slijedile su vijesti o štrajku glađu vlasti zbog opozicije, naprednjačkim upadima u tri od četiri opozicione općine u cijeloj zemlji, zaključavanju poslanika i odbornika SNS-a u Narodnu i skupštinu grada Beograda, proglašavanje više desetina hiljada učesnika protestnog mitinga za šaku jada od sedam hiljada duša…

Da nije nešto pregorilo mozgu naprednjačkog mehanizmu vlasti? Otkačile se kakve daske?

Ništa od toga. Iza hiperemocionalnosti i logoreje Aleksandra Vučića, krije se iskusan, vješt i proračunat političar. Čim je shvatio da protesti uobličavaju otpor njegovom režimu i konsolidiraju opoziciju, krenuo je na turneju po Srbiji. I dok su njegovi oponenti trošili vrijeme u razmatranjima da li protestne šetnje imaju građanski ili politički karakter, on je upregao sve raspoložive državne resurse i, praktično, završio predizbornu kampanju po receptu red praznih obećanja, red ozbiljnih prijetnji. U tom kontekstu, Vučić ‘ladno može iskoristiti miting u Beogradu 19. aprila za start predizborne trke na sto metara u kojoj ima bar sedamdeset metara prednosti.

Ali to nije sve. Proces traženje rješenja za kosovski problem približava se kraju i Vučić je potpuno svjestan da Brisel i Berlin više nemaju živaca za još jedne redovne vanredne izbore. Zbog toga je i posegnuo za DJ Žexom, Vulinovim državnim udarima i štrajkovima glađu, te udarnički obesmišljavao institucije u zemlji; zbog toga toliko kriminalizira opoziciju i optužuje je za političko nasilje koga sam proizvodi; zbog toga izaziva na „šibanje“. Cilj svih ovih provokacija jeste stvaranje lažne slike da „agresivna manjina“ prijeti nasilnim pokušajem preuzimanja vlasti i paralizom političkog odlučivanja u dogledno vrijeme. A takva kriza – poznato je – prevazilazi se samo izborima.

Isuviše providno, reći će netko. Međutim, Vučić ne bi bio to što jeste kada ne bi imao keca u rukavu. U konkretnom slučaju, riječ je o igranju na kartu strepnje Zapada od jačanja ruskog uticaja u Evropi, posebno na Balkanu. Naime, paralelno sa gromopucateljnom satanizacijom opozicije, Vučić je krajnje diskretno proglašava za produženu ruku Moskve. Naručeno pitanje o izvještavanju „Sputnjika“ o protestnom mitingu 13. aprila i ocjena predsjednika Srbije da je bilo „sramno“ nisu tu ni najmanje slučajni. I neka nikog ne zavaravaju infantilna rusofilija režimskih tabloida i družaba sa Vladimirom Putinom – Vučić oboje koristi kako bi u Berlinu i Briselu demonstrirao s čim se nosi u javnom mnijenju i koliko mu još treba napora i vremena da u Srbiji jednom za svagda zaštiti zapadne interese. Mada on bar od 2008, a njegovi sugovornici na Zapadu još pada Berlinskog zida znaju da nitko u Beogradu ne može doći na vlast mimo volje Evropske unije, čini se da ova „ruska“ priča ima solidnu prođu.

Dakle, sve je spremno za još jedne izbore po Vučićevoj mjeri na način iz Lučana. Može li opozicija adekvatno reagirati i kako? Sve čime trenutno raspolaže – što, uopće, nije malo – jeste građansko javno mnijenje stvoreno tokom protesta. A da bi ono zaista postalo djelotvorno, lideri opozicionih partija moraju se okanuti općih mjesta i uzajamnog nadgornjavanja, te nikada i nikako smetnuti sa uma da „šibanje“ na koje ih Vučić poziva ne spada u rješenje.