Cipele

Svoju sam ljubav prema cipelama već vrlo rano umalo platila glavom. Jednog kišnog popodneva moja se tetka vratila s mostarske tržnice noseći prekrasan dar za jedinu djevojčicu u kući! Umotan u novinski papir donijela je par sićušnih crvenih nanula!

Mojoj sreći nije bilo kraja! Satima sam se ponosno klatila na visokim drvenim potplatima, osluškujući njihovo kuckanje po kuhinjskom linoleumu. Činilo mi se to tako odraslo ženski, tako uzbuđujuće!

Nesreća se, međutim, dogodila kada sam krenula u avliju. Putem je valjalo prijeći par strmih stepenica, još vlažnih od tople, ljetne kiše. Opijena novootkrivenom važnošću, izgubila sam ravnotežu, pokliznula se na glatkim drvenim petama i otkotrljala sve do dna stepeništa! Tom sam prilikom razbila glavu i koljena, a baka je ljutito sklonila crvene nanule i više ih nikada nisam vidjela.

Moju ljubav prema obući, međutim, nije bilo lako zatomiti. Moglo bi se čak reći kako mi je par mostarskih nanulica tek otvorio djetinje oči!

Svoju sam strast ubuduće zadovoljavala bezočno posuđujući brojne tetkine cipele, potvrđujući tako teoriju da se ljubav, između ostalog, i uči. Sa svakim novim parom činilo mi se da postajem drugačija osoba, promatrajući svijet oko sebe iz nekog novog, nepredvidljivog kuta. Ta se igra kićenja tetkinim perjem odvijala sasvim glatko do moje desete godine, kada su mi stopala prerasla njezina! (Tetka je, inače, bila izrazito niska ženica i u potaji je zbog toga silno patila. Kako su njeni kompleksi rasli, tako su joj i potpetice postajale sve više. Kasnije je takva sklonost prozvana „Bob Rock sindromom“.) U to su doba u trendu bili oni urnebesno smiješni modeli iz 70-ih, s debelim i vrtoglavo visokim petama koje, zahvaljujući modnoj reciklaži ponovno možemo vidjeti i ovih dana. Moja je tetka u svojoj ondašnjoj kolekciji imala nekoliko tako vratolomnih primjeraka da ju je po njima poznavala čitava mahala!

Jedno kraće vrijeme sam se, dakle, i dalje šepurila u njenim cipelama, da bih uvečer vidala krvave žuljeve i satima ispravljala skvrčene prste. Na koncu se opet umiješala baka i strogo mi zabranila tetkine štikle. Moram priznati da ta apstinencija nije bila nimalo jednostavna, ali danas ispada kako mi je spasila mlađahnu kičmu.

Onda sam se preselila roditeljima u Zagreb i tako se, silom prilika, preorijentirala na majčine modele. Bila je to doista krupna promjena. Osim drugačije klime, Zagreb je donio i bitno različit stil življenja. Moja je majka bila elegantna žena pa je, unatoč umjerenoj sklonosti ekstravaganci, njena obuća, za razliku od tetkine, prvenstveno bila praktična. (Da ne griješim dušu, ipak ću spomenuti mnoštvo gorkih suza koje je prolila kada joj je štenac Cvinji do neprepoznatljivosti izgrizao par natikača na kojima je krupnim slovima pisalo „Let’s go!“.) Pete su se, dakle, spustile na „razumnu“ visinu, a u njenoj su kolekciji dominirali uglavnom elegantno-sportski primjerci. Maminu sam obuću posuđivala kriomice. (Propovjedala je u to doba meni potpuno nerazumljivu „higijenu stopala“.) Uz tu teškoću, nosila sam se i s činjenicom da su mi njene cipele bile pak za dva broja prevelike! No, kako za pravog zaljubljenika u obuću malo stvari predstavlja nesavladiv problem, razliku u veličini prevladavala sam uz pomoć zgužvanih novina ili nekoliko zamotuljaka toalet-papira. Sjećam se, u to mi je doba bio najdraži jedan par zimskih čizama, s vanjske strane obloženih jarećom dlakom. Kada mama nije bila kod kuće, šetala sam snijegom prekrivenim ulicama zamišljajući kako živim u Norveškoj i kako se zovem, recimo – Ingrid. Bila sam puna sebe, a zapravo sam u tim njenim čizmama izgledala beskrajno smiješno, poput mladih pasa pubertetlija – s tanušnim, vretenastim tijelom i velikim nezgrapnim šapama. Kako sam odrastala, ograničenja pri nabavi novih modela uglavnom su postala standardno financijske prirode. Prolazila sam kroz različite estetske faze i dane krijem, povremeno i kroz prave ovisničke krize! Ne bih platila račune, a lagala bih, na primjer, da mi je baš taj par modrih salonki poklonila najbolja prijateljica! Mužu i meni frižider bi bio potpuno prazan, ali to me ne bi spriječilo da kupim crvene štikle, jer Bože moj!, gotovo besplatno su ih dijelili na „buvljoj pijaci“! Jednom sam prilikom natjerala oca da s njegovom „American Express“ karticom kupimo par „lohanih“ mokasinki jer bez njih – rekoh mu – ne mogu funkcionirati kao žena! Ipak, s vremenom moja je ljubav nadvladala puku kolekcionarsku strast, fetišizam i megalomaniju (cipele za „jesenje lišće“, „aprilsku prašinu“, „popodnevni vjetar dok šećem rivom“…). S najvećom sam ozbiljnošću razmotrila sve moguće intelektualističke cake iz psihologije i psihoanalitičkog značenja obuće. Prihvatila sam njen simbolički jezik. Promatrala djecu kako navlače tuđe cipele i pretvaraju se da postaju netko drugi (shvativši tako značenje one engleske fraze: „To be in one’s shoes“). Razumijevala sam sve emocionalne nadomjestke koje su mi cipele pružale. Priznala nepotpunost vlastite ličnosti i potrebu za identitetom koju bi mi (privremeno, dakako) zadovoljio par srebrnih sandala s jebozovno tankim remenčićima oko gležnjeva. Sve u svemu, pristala sam na ortopediju duše.

No, unatoč psihologiji ne popravljivoj zapadnjačkoj potrebi da za sve iznalazimo racionalno objašnjenje, iza cijele je priče ostala ipak prava, nepatvorena ljubav. U jeku najžešćeg rata, kada su svi razumni domaćini kupovali brašno i sklanjali devize u austrijske banke, ja sam kupila par mekanih talijanskih gležnjača. U tom mi je trenutku silno trebao prijatelj. A lijepe nam cipele i u najvećem kaosu šalju signal da postoji više no jedna stvarnost. Moja tetka (ona s početka priče) kune se da je bježeći s lijeve obale Neretve preplivala ledenu rijeku pridržavajući zubima par najdražih sandala. Oni racionalniji u takvoj bi situaciji vjerojatno ponijeli novac, dokumente ili barem fotografije. Ja ju, vidite, u potpunosti razumijem. Spašavajući sandale, spašavala je, zapravo, sebe.