img
Beograd, 12°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Mirjana Vasović

Lik bez dela

22. novembar 2002, 17:16 Mirjana Vasović, Beograd
Copied

Ne dešava se tako često da jedno štivo, inače „sasvim nemaštovito“, „neerotično“ i „sterilno do mere da bi moglo biti upotrebljeno kao sredstvo za uspavljivanje“ – izazove toliko uzbuđenje. T. Pančić, koji je, kako kaže, „jedva budan dočekao kraj“, na njega je reagovao kao oparen. Ubi se da dokaže da ja nisam tako dobar polemičar kako bi se nekom moglo učiniti, niti mogu biti tako pronicljiv posmatrač patologije javnog života, kako bi onaj ko čita T. Pančića mogao zaključiti. Takođe, „tužnoj“, „sirotoj“ i sl. profesorki, koju zamišlja kako se u svom kabinetu „sama grohotom smeje“ i čeka da se on zamonaši, novinar Pančić saopštava da se „nakon ove tirade“ ne oseća ni očajno ni skrhano i „ponad svega“ ni „raskrinkano“ (podvlačenje njegovo). Ne, ne ja, kliče on. „I will survive!“ Što mu, uostalom, i sama profesorka od sveg srca želi.

Ova tužno-vesela i somnambulno-napeta maskarada, koja zauzima tri četvrtine Pančićevog odgovora, u pankerskom (?) žargonu zove se „iskulirati“, u moje („mapetovsko“) vreme „folirati“, a stručni ljudi koji se bave ljudskim dušama to nazivaju, jednostavno – „poricati“ (po osobu bolnu i neprijatnu) stvarnost i istinu o sebi. Mada takvo poricanje predstavlja jasan dokaz da se dotična osoba uistinu oseća raskrinkanom, u ovom slučaju ono je sasvim nepotrebno. Jer, u svom tekstu ja se uopšte ne bavim T. Pančićem osobno. Dovoljno se on u svom odgovoru bavi sobom. Kako samozadovoljno kaže, o njemu samom najbolje govori to „što je napisao i objavio“. Ko zna njegov opus, zna. Ja ne znam. U mojoj „polemičarskoj početnici“ ja, takođe, koristim Pančićev tekst samo kao povod za raspravu o jednom od prepoznatljivih fenomena kvaziintelektualnog mejnstrima današnje Srbije: on se ne manifestuje toliko u sadržaju iznetih uverenja koliko u stilu mišljenja i načinu vrednovanja stvari, ljudi i ideja, posebno u domenu političkog; mada se, ipak, u krajnjoj instanci, uvek svodi na neku ideologiju isključivosti. Pokušavam, naime, da ukažem na to da dobar deo naše demokratske i intelektualne (kvazi)elite karakteriše rigidnost (političkog) mišljenja, tj. dogmatska misao koja, u svom krajnjem ishodu, sve one koji se čak i najmanje razlikuju u stavovima i uverenjima politički satanizuje, a raspravu o idejama zamenjuje žigosanjem i diskvalifikacijom ljudi. Svakome ko želi da se uveri u postojanje ovakvog načina mišljenja dovoljno je da se osvrne na polemiku o ratnim zločinima koja se upravo vodi na stranicama „Vremena“. Osnovno obeležje ovakvog mišljenja – koje, takođe, nije teško danas i ovde prepoznati – jeste moralna heteronomija (tako karakteristična za anomična vremena). To znači da se mnogi među „demokratama“ i „intelektualcima“ u svom procenjivanju i ponašanju rukovode isključivo spolja nametnutim, konvencionalnim pravilima i normama (sopstvenom koristi ili strahopoštovanjem pred moćnima), a ne usvojenim vrednostima i moralnim načelima. Otuda i neprestano (političko) okretanje prema vladajućim trendovima. Potvrdu ovoga predstavlja upravo mnoštvo nekadašnjih socijalističkih inteligenata koji su se danas preobratili u profesionalne borce za ljudska prava i uterivače savesti i odgovornosti, rečju, koji su stvar etike shvatili kao veoma unosno zanimanje.

T. Pančić među njima ne prepoznaje sebe. On poručuje da je po političkom ubeđenju „bio i ostao jedino – panker, ako razumete šta hoću da kažem“. Razumem. Što bi rekao Krleža, „i mesečina može biti pogled na svet“. Ali, ovde više uopšte nije važno da li je reč o komunizmu, nacionalizmu, globalizmu ili, na primer, o antisrbizmu preobučenom u pankersku ide(ologi)ju. Panker Pančić je, ipak, samo dogmata koji i dalje vidi politički svet u dramatičnim, stereotipnim, kontrastima. U takve nepomirljive dihotomije on smešta sve svoje neistomišljenike, pa i mene: ja sam „nacionalista-populista“, a on samo civil (podvl. njegovo); on živi isključivo od svog „‘najamnog rada’, bez vlasti i sinekura“, dok sam ja „budžetski korisnik“, „državni ljubimac“, jedan pravi kabinetski (!) profesor; on je opredeljen „na sasvim individualnoj (anarhističkoj – prim. moja) bazi“, a ja sam pripadnik „državotvorne (sic!) inteligencije“. Nekom igrom slučaja, to čini tačno po kodovima danas tako popularnog i unosnog vladajućeg trenda, razvoja civilnog društva i nevladinog sektora, ma šta to značilo.

Panker Pančić ne shvata da je nekonvencionalnost nešto mnogo sadržajnije od masne kose i prljavih noktiju. Kao i da to, ni u kom slučaju, ne podrazumeva osporavanje svih vrednosti. Njemu je, međutim, ako je suditi po tekstovima koje objavljuje (videti poslednji), sve vredno čak unapred sumnjivo. On, naime, i kidiše samo na najbolje, sa psihologijom onog impotentnog čoveka koji, iako ne može da zadovolji ni standard, pokušava da osvoji uvek samo najlepšu ženu. Tu je on tipičan predstavnik pomenute intelektulne kvazielite koja danas i ovde, upravo osporavajući vrhovne naučne (SANU) i moralne (Crkva) autoritete, pokušava da zauzme mesto intelektualnih i moralnih arbitara u društvu. Nešto što je moguće samo u ovim graničnim, anomičnim vremenima. Stoga je i razumljivo da T. Pančić, „za dostojan razgovor o meritumu stvari„, bira „bolju priliku“ i „ozbiljnijeg sagovornika“ od univerzitetskog profesora „sparušene duhosirotosti“; ozbiljnijeg i od „akademskih veličina iz Mrduše Donje“; ozbiljnijeg, čak i od Crkve. U svom misaonom autizmu Teofil P. može, očigledno, da komunicira jedino sa samim Bogom.

U tom i samo u tom smislu, kao ovaploćenjem jednog načina (zatvorenog, netolerantnog) mišljenja i (neautonomnog) moralnog delanja u javnoj sferi, ja se bavim likom ovog novinara. Ništa lično! Njegovo „delo“ vidim samo kao štivo koje, u svakom svom slovu, ne predstavlja ništa drugo do svojevrstan manifest jedne takve ideologije netrpeljivosti. Inače, izrazi „kibla“, „uradak“, „vrući brabonjci“, „intenzitet specifičnih mirisa“ i sl. kojima vrvi svaki, pa i ovaj Pančićev tekst – najviši su po originalnosti domet njegove učene polemike, sukus osobenog žanra analne književnosti, koja svoj javni prostor i promociju ima samo u ovakvim nevremenima.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike POŠTA

Reagovanje

13.jun 2018. Dragan Todorović, novinar

Haiku za Vesnu Dedić

Seksizam i cena knjige, "Vreme" br. 1431

Reagovanje

06.jun 2018. Vesna Dedić, vlasnik IK "Dedić"

Seksizam i cena knjige

Lajkovac – Festival ženskih tajni poznatih autorki, "Vreme" br. 1430

09.maj 2018.  

Ispravka

Reagovanje

21.februar 2018. Milan Žunić

Podržavamo Vučića i vladajuću koaliciju

Oj, Krajino, noćas si daleko, "Vreme" br. 1415

Ispravka

13.januar 2016. Zoran Devrnja

Netačno navedeni iskazi

"Između Boga i društva", "Vreme" br. 1303

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure