
Bizarno reklamiranje
Novosadski splav pravi svadbu sa lažnim mladencima
Splav u Novom Sadu, koji se bavi organizovanjem venčanja, pravi „Ničiju svadbu” za one koje niko ne zove na svadbe ili im nedostaje svadbarskog čara
U oktobru 1992. godine oteto je i ubijeno 17 građana SRJ bošnjačke nacionalnosti iz mesta Sjeverin. Šta se dogodilo sa optuženima za ratni zločin
U utorak, 22. oktobra, navršava se 32 godine od otmice i ubistva 17 građana bošnjačke nacionalnosti, državljana SR Jugoslavije iz mesta Sjeverin kod mesta Mioč.
„U akciju sam pošao kao patriota…“, bila je prva rečenica Đorđa Ševića (32), jednog od četvorice optuženih u beogradskoj Palati pravde zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pisalo je ranije „Vreme”.
Izgovorena pomenuta rečenica, stekao se utisak, nije očevidno izazvala očekivanu reakciju, ni sudskog veća ni prisutnih u sudnici upućenih u detalje bestijalnog mučenja i masakriranja bespomoćnih žrtava. Naravno, pre likvidacije sve žrtve su bile brižljivo opljačkane u opšteprihvaćenom maniru „patriota“, posebno pripadnika Srpske radikalne stranke među kojima je bio i Šević.
Pored Ševića na optuženičkoj klupi je i Dragutin Dragičević (34) iz Srebrenice, dok su glavni akter zločina Milan Lukić (36) i Oliver Krsmanović (40) u bekstvu, te im se sudi u odsustvu. Sva četvorica su, inače, bili pripadnici zloglasne paravojne formacije Osvetnici predvođene Lukićem.
U Šešeljevoj stranci najviše „psihički poremećenih”
Masakr civila iz Sjeverina nije bio prvi zločin nad muslimanima: u proleće 1992. godine pripadnik policijsko-pljačkaške jedinice Žute ose Dušan Vučković Repić u Domu kulture u Čelopeku, nedaleko od Zvornika, ubio je takođe 17 civila muslimana i 30 ranio uz prethodno iživljavanje hladnim oružjem.
Osuđen je prvostepenom presudom na sedam godina zatvora, a svoje članstvo u Šešeljevoj stranci je objasnio: „Niko drugi me ne bi primio zbog mog rastrojenog psihičkog stanja.“
Nema sumnje da je među pripadnicima Šešeljeve stranke bilo najviše psihički poremećenih, budući da je svaki dobrovoljac bio dobrodošao. Bili su primani bez ikakvog zdravstvenog pregleda.
Đorđe Šević je pred sudom objasnio da je nekoliko puta, kao dobrovoljac SRS-a, odlazio na ratište i da je Milana Lukića upoznao u Višegradu sredinom 1992. godine. Očigledno je Šević bio takozvani vikend-ratnik, kakvih je i u Beogradu bilo u velikom broju. Vraćali su se sa opljačkanim novcem, zlatom i rukama krvavim do ramena.
Šević tvrdi da nije znao da u akciji koju je predvodio Milan Lukić 22. oktobra 1992. treba da iz autobusa otmu sve muslimane niti je znao šta će im se kasnije dogoditi.
„Oliver Krstanović je vozio kamion sa otetima do Višegrada. Ja sam tu izašao iz automobila i otišao u stan. Ne znam šta su uradili sa muslimanima jer sam sutradan otputovao u Rumu. U toj akciji je učestvovalo dvadesetak naših boraca“, pričao je Šević pred sudom ne sećajući se mnogih detalja, tako da je većina pitanja sudije ostala bez odgovora.
„Ja uopšte nisam znao da se naša jedinica zove Osvetnici“, tvrdio je Šević.
Drugooptuženi Dragutin Dragićević, zvani Bosanac, pred sudom se za sada brani ćutanjem, odnosno ništa ne priznaje, što u ovakvim situacijama advokati preporučuju svojim klijentima kako bi se dobilo u vremenu za smišljanje teze odbrane i kompletnijeg sagledavanja procesa.
Šta je sa Milanom Lukićem?
Milan Lukić je posebna priča. Zbog mnogobrojnih zverstava počinjenih tokom ratnih sukoba, uglavnom nad civilima, dobio je nadimak Zver. Njegova jedinica Osvetnici bila je deo Vojske Republike Srpske i uživala je punu podršku, kako većine srpskog stanovništva Republike Srpske tako i vlasti u Beogradu. Bio je slavljen kao nacionalni heroj, pa se pretpostavlja da se poput Karadžića i Mladića nalazio negde u planinama pod zaštitom svojih saboraca. Lukić je u Beogradu bio uhapšen početkom 1993. godine zbog sumnje da je na železničkoj stanici Štrpci krajem februara 1992. „protivpravno lišio slobode“ 17 putnika iz voza Beograd–Bar“. To se sigurno ne bi dogodilo da se izvesni Duško Petrović, ratni dobrovoljac iz Despotovca, nije pojavio sa tvrdnjom da je bio svedok otmice.
Uhapšeni Lukić bio je predat istražnom sudiji beogradskog Okružnog suda Dobrivoju Gerasimoviću, koji je protiv uhapšenog pokrenuo istražni postupak.
Istraga je posle dvadeset dana bila okončana uz konstataciju da nema dokaza o Lukićevoj krivici. Svom dobrom prijatelju i drugu iz detinjstva sudija Gerasimović je u poverenju objasnio da je zločin bio naručen iz vrha MUP-a i da igru vodi bivši ministar Radmilo Bogdanović.
Bio je to vrhunac burleske u zajedničkom izvođenju vlasti Srbije, odnosno MUP-a, i vlasti sa Pala koje su Lukiću priredile veličanstven doček kao junaku i heroju koji je, eto, nevin stradao. Bio je i odlikovan tom prilikom. Vratio se u Višegrad, otvorio kafić i u bermudama sa dva pištolja na bokovima šepurio se gradom uz pratnju dvojice gorila.
U beogradskoj Palati pravde takođe je bilo održano malo slavlje: u kabinetu istražnog sudije Gerasimovića, u prisustvu Radmila Bogdanovića koji je doneo flašu viskija „čivas regal“, nazdravljeno je završenoj predstavi, zapravo uspešno okončanom izručenju Milana Lukića.
Splav u Novom Sadu, koji se bavi organizovanjem venčanja, pravi „Ničiju svadbu” za one koje niko ne zove na svadbe ili im nedostaje svadbarskog čara
Veštačka inteligencija menja sve – pa i način na koji volimo. Od nežnih poruka do virtuelnih romansi, sve više ljudi ulazi u odnose sa AI partnerima. I dok jedni u tome vide novu vrstu intime, drugi upozoravaju: kad nas tehnologija počne da voli onako kako želimo, a ne kako zaslužujemo – možda je vreme za uzbunu.
Čitajte „Vreme“ godinu dana po ceni od 140 dinara po broju. Akcija traje još malo
Jevrem Obrenović je otkrio Srbiji evropski način života, njegova porodica i ljudi oko nje bili su primer kulture, modernosti i napretka, bio je jedan od osnivača mnogih današnjih institucija pa i Narodne biblioteke Srbije i SANU, napravio je prvu urbanu varoš, pa ipak, njegov stariji brat knez Miloš ga je oterao u izgnanstvo
Više od 1500 Australijanaca i Novozelanđana borili su se sa srpskim vojnicima u Velikom ratu, o čemu se ne bi znalo da nije bilo četiri fotografije. Sad je o tome snimljen dugometražni dokumentarni film Kajmakčalan, priča o slučajnosti i upornosti, o sudbini i savezništvu ljudi u borbi za bolji svet, ali i o dijaspori i patriotizmu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve