Solunska đačka četa danas nema ni spomenik, ni obeležje, njeno ime ne nosi ni jedna ulica, ni škola. Neka ovaj tekst bude bar sećanje. Da i danas znamo šta sve mogu đaci
Mnogo je zaboravljenih muka, mnogo je zaboravljenih predaka, mnogo je zaboravljenih grobova. Nismo mi baš neki narod koji se može pohvaliti pamćenjem, a i toliko je nesreće bilo da bi i pismenijem narodu bilo teško da sve to zabeleži i obeleži. Ali bar kad bi svako od nas pamtio po jedan deo, i to bi valjalo.
Da li ste čuli za Solunsku đačku četu, klasu rođenih 1896. godine? Mobilisani su oktobra 1915. godine, kao đaci, poslednja odbrana, i poslati su u Skoplje u podoficirsku školu na obuku, da popune Skopski đački bataljon. Skopski đački bataljon je formiran prethodne godine, od đaka-studenata, uglavnom starosti 21 do 24 godine, i to su bili legendarni 1300 kaplara, učesnici Kolubarske bitke 1914. godine.
Ovu četu su činili najmlađi mobilisani regruti, retko ko je bio i 1897. godište. Istina, jednom katastrofalnom odlukom srpske vlade bila su mobilisana čak i još mlađa godišta, sa idejom da ih sve povedu u povlačenje, i nažalost, veliki broj su i poveli u smrt, ali to je jedna druga, tragična priča Prvog svetskog rata.
Đaci su iz školskih klupa krenuli put Skoplja. Zamislite sebe – imate 18 ili 19 godina, sedite u vozu na kutiji eksploziva. Voz se povremeno zaustavlja, mineri izlaze, postavljaju eksploziv i dižu prugu u vazduh. Voz nastavlja, a vaše selo i porodica ostaju tamo iza, u daljini. Ali do Skoplja se ne može, Bugari su presekli prugu kod Vranja. U Nišu voz staje, izlazite i kažu vam da idete u Uroševac gde je premeštena podoficirska škola iz Skoplja. Pešice. Put traje danima. Poneli ste samo najbedniju garderobu, sa planom da je bacite kada dobijete uniformu i cokule. Ali nema uniforme, nema cokula, a nema ni hrane.
Stigli su đaci u Uroševac. U daljini se čuju topovi. Ujutru ih bude, odbrana je probijena, Bugari nadiru kroz Kačaničku klisuru. Kažu im da odmah idu pešice nazad za Prištinu. U Prištini se okuplja oko 1400 đaka regruta, formira se đački bataljon, dobijaju neke stare puške “berdanke”. Komisija većinu regruta oslobađa službe i kažu im da idu kući. Kući, pa kuda kući? Neki i odlaze, većina ostaje sa jedinicom jer nemaju kud. U Prištini su se našli i nešto stariji pripadnici đačkog bataljona koji su došli iz Skoplja, a među njima su bili čuveni leksikograf Milan Vujaklija i Sava Mikić, kasnije pilot i prvi istoričar našeg vazduhoplovstva. Kreću u povlačenje prema Prizrenu i Albaniji.
Sad bih mogao da vam napišem kuda su išli, ali šta vama znači Ljum Kula, Debar ili bilo koje mesto tamo. Više znači da znate kako su išli pešice, danima, po zimi, vetru, snegu i hladnoći, putevima koji se samo tako zovu, a nisu. Negde je trebalo i po pet sati da se pređe nekoliko kilometara. Da su se mnogima usput raspale one stare cipele i opanci, pa su put prelazili bosi. Da su u Prizrenu dobili jedan mali hleb tain i da im je rečeno da im je to za naredna četiri dana. Usput su jeli korenje, ko nađe. Bedna proja se kupovala od Albanaca samo za srebro, ko ima, ili da se da odelo. Da su gladni, promrzli i umorni prolazili pored mrtvih sa strane puta, i pitali se da li će i oni tako sutra? Tako je bilo.
Stigli su u Ohrid i proveli su deset dana u manastiru Sv. Naum. U sobama bez peći i bez kreveta. Jedan Užičanin iz čete napravi peć od buradi. I sa hranom je stajalo slabo. Uzimali su ulje iz lampe petrolejke i na njemu pržili luk. Ni monasi nisu bili baš srećni da im vojska pojede svu hranu, pa je i tu bilo problema. Ali dobili su opremu i nove brzometne puške, pa je komandi palo na pamet da im tako iznurenima tu započne obuka, dok su im se od hladnoće puške lepile za ruke.
Ni to nije dugo trajalo, Bugari su zauzeli Bitolj. Rečeno im je da spale svoje puške na gomili i da kao izbeglice pređu grčku granicu. Puške izgoreše na velikoj lomači. Desetoricu đaka koji zbog bolesti nisu mogli dalje, pa su ostali u bolnici, sutradan su ubili Bugari kada su ušli u grad. Nekada je kod Ohrida postojao spomenik na mestu gde su sahranjeni, ali su ga Bugari i srušili za vreme Drugog svetskog rata.
Na granici su, samo kućica i vod grčkih vojnika. Grčki oficir ne dozvoljava da pređu. Osvrću se oko sebe očekujući da se bugarski vojnici pojave svakog trena, dok stoje tako nenaoružani i čekaju da se taj oficir sa nekim izdogovara telefonom. Na kraju ih puste. Put kroz Grčku nastavljaju pešice preko Korče do Lerina, odakle ih vozom transportuju za Solun, u koji stižu 27. novembra 1915. godine.
Priključuju se savezničkim trupama i smeštaju u velikom vojnom logoru Zejtilnik, tamo gde se danas nalazi vojničko groblje. Stiglo ih je oko 1100. Lekarska komisija sposobnima za vojnu službu proglašava njih 483, a ostali odlaze u Francusku na oporavak i školovanje. Formira se Solunska đačka četa u Prvom srpskom kombinovanom puku pri francuskim trupama. Nakon višemesečne obuke i oporavka, raspoređeni su po drugim srpskim jedinicama, koje u međuvremenu pristižu sa Krfa. Tokom njihovog boravka u Solunu, na ušću Vardara tokom potere, pronašli su i zarobili posadu nemačkog cepelina koji je oboren dok je bombardovao grad, o čemu su ostavili detaljno svedočenje.
Učestvovali su u bitkama na Groničevu i Kajmakčalanu. Na vrhu Kajmakčalana sahranjen je Aleksandar Pavlović, koga su smatrali za najboljeg među njima.
Nakon bitke na Kajmakčalanu većina je poslata na dalje školovanje po Grčkoj ili na studije u Francusku, Italiju ili Englesku. Ni tu stradanju nije bio kraj, jedan brod koji je prevozio đake na studije potonuo je kod Krfa. Neki su čak i vraćeni na Solunski front.
...…
Preživeli su se okupili godinama kasnije, formirali udruženje i 1932. godine izdali Spomenicu Solunske đačke čete –klasa rođenih 1896. u kojoj su izneli svoja sećanja i opisali ratni put jedinice. Imena svih 483 pripadnika navedena su u njoj. Predgovor je napisao Ninko Petrović, prvi predsednik udruženja, advokat i kasnije gradonačelnik Beograda, a najveći deo istorijata zapisao je Ivan Meštrović, profesor iz Sombora.
Njihova priča zapisana je još ponegde, kao u sećanjima pripadnika čete i kasnijeg predsednika udruženja dr Vladimira Pantića, koja su objavljena u dve knjige o Prvom svetskom ratu tokom 70-ih godina, a koje je tada izdalo Udruženje nosilaca Albanske spomenice finansirajući ih prilozima građana. I polako je padala u zaborav. I ne samo njihova priča. Toliko je bilo junaka, ali i toliko patnje i smrti. A brzo je došao i novi rat, nova stradanja, a onda novi idoli, novi simboli, najveći sin, novi narodni heroji, novo doba. Za stare tu nije bilo mnogo mesta.
...ĐACI RATNICI: Dobrivoje Krstić (levo) i Ninko Petrović
Spomenik đacima-ratnicima podignut je u Skoplju 1935. godine u gradskom parku. Govor je držao pisac Branislav Nušić, osnivač i tadašnji upravnik pozorišta u Skoplju, čiji je sin Strahinja Ban poginuo kao pripadnik 1300 đaka-kaplara.
U temelj spomenika bila je ugrađena povelja na kojoj je pisalo: “…I neka bi ovaj spomenik bio primer našim pokolenjima, čiste i herojske ljubavi za našu svetu zemlju i za naš mučenički narod, i večiti podsetnik kako se za njih živi i umire”.
I taj spomenik su srušili bugarski okupatori 1941. godine, kao i mnoge druge. Nikada nije obnovljen, kao što nisu obnovljeni ni ostali porušeni spomenici srpskim vojnicima u Makedoniji. Na njegovom mestu je podignut spomenik Goce Delčevu, bugarskom komiti, po kome ime nose i mnoge ulice po Srbiji, doskora i jedna od većih u Beogradu.
Solunska đačka četa danas nema ni spomenik, ni obeležje, njeno ime ne nosi ni jedna ulica, ni škola. Neka ovaj tekst bude bar sećanje. Da i danas znamo šta sve mogu đaci.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Egzit je najavio globalnu turneju kojom počinje novo poglavlje svoje istorije. Nakon 25 godina u Novom Sadu, prvi međunarodni nastup biće u Istri, a zatim u Makedoniji, na Malti, u Egiptu, Mumbaju i Beogradu
Stotinu zagrebačkih osnosvnih škola zabranilo je učenicima upotrebu mobilnih telefona. Efekti su se pokazali veoma pozitivni. Kakvo je po tom pitanju stanje u Srbiji
Nova sezona najbolje košarke na svetu tek što je počela, a američki kontinent je uzdrmao skandal sa nameštanjem utamica. FBI je do sada uhapsio više od 30 osoba u 11 različitih država
U noći između subote i nedelje, 26. oktobra, Srbija prelazi na zimsko računanje vremena. U tri sata posle ponoći kazaljke se pomeraju unazad na 2.00, čime završava letnje računanje koje je počelo 31. marta
Pošto ne može da kaže „odanost je meni važnija od časti“, Aleksandar Vučić će reći da je častan čovek. Bezbroj je takvih primera. U filozofiji, to se zove performativna protivrečnost: izricanjem vrednosnog suda upada samome sebi u usta
Umesto da se distancira od studenata iz Novog Pazara, narod je duboko postiđen beščašćem policije koju plaća, ogorčen nepravdom i sada samo gleda kako da im pomogne na maršu do Novog Sada
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da su za pucnjavu u Ćacilendu krivi „blokaderi“, opozicija, mediji. Ali, samo u žabokrečini koju je on stvorio društvene patologije mogu da postanu prvoklasna politika
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Kajmakčalan, Dobro Polje, Dojransko jezero i ostala mesta Solunskog fronta ‒ istorija kao iz udžbenika. Imao sam sreće da na ovom putu naletim na oficire iz Srbije i Velike Britanije, na Staff Ride 2025
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!