“Odrekao bih se svakog prošlog ili budućeg priznanja ako je to uslov da se rodi dete više. Svako dete je nova nada, nema li dece, nema ni nje. Nadam se zemlji gde se pitaju kvalifikacija i znanje, a ne njihovi falsifikati”
U eri zaborava, Zemlja Romeja nudi sećanje koje je otpor nestanku. Zemlja Romeja pripada istorijskom romanu, ali, doživljava se kao poetski traktat o pamćenju, ličnom i kolektivnom identitetu, i onome što ostaje kada prođu vekovi, ideologije, ljudi i ratovi. Kroz lik duhovnika Josifa – zaboravljenog svedoka i čuvara rukopisnog nasleđa – autor ispisuje portret jedne zapuštene duhovne misije, ali i duboku kontemplaciju o oduzetim pravima – pravo na ime, na grob, na ljubav, na istoriju.
...…
Roman Zemlja Romeja napisao je profesor embriologije Miodrag Stojković, čovek mnogih tema. Najpoznatiji je po istraživanju matičnih ćelija. Prvi je u svetu klonirao ljudski embrion. Bio je zamenik glavnog direktora Istraživačkog centra “Princ Filip” u Valensiji i vodio je grupu koja se bavi ćelijskim reprogramiranjem. Profesor je humane genetike na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu. Kad ga je Kragujevac odbio, u svom rodnom Leskovcu 2008. godine osnovao je Spebo Medekal, specijalnu bolnicu za lečenje steriliteta, gde je vantelesnom oplodnjom rođeno 1700 beba. Član je Evropske akademije nauke, SANU ga je odbila. Bio je poslanik u Narodnoj skupštini. Autor je ili koautor oko 150 naučnih radova.
Ovo je njegov treći roman, prethode mu Crničani i Eutanazija. Njihov izdavač je “Vukotić media”.
“VREME”: Da li jeZemlja Romejatraganje za izgubljenim korenima?
MIODRAG STOJKOVIĆ: Jeste. Radnja ovog, kao i prvog romana Crničani, dešava se na krajnjem jugu današnje Republike Severne Makedonije, u mestu nedaleko od grobova mojih predaka po majčinoj strani, Đonića. Kao dete, tamo sam provodio raspuste, praznike i slušao priče deda Vlajka, koje su, izgleda, tada predate na čuvanje. Sada, uz pomoć zapisa, arhiva, starih knjiga i novina, imaju samo drugačiji oblik. Istorijske činjenice i događaji na tom području su toliko dramatični, a nama nepoznati. A korene koje slabo poznajemo vetar vrlo brzo odnese.
U romanu se provlači misao da prava istorija nije samo priča o vladarima, već o malim, običnim ljudima. Zašto mislite da je važno da baš njihove priče ponovo ožive? Koliko vam je bilo važno da pokažete da su najveće bitke često lične i unutrašnje?
I kada velike ljude pogledamo pod mikroskopom, shvatimo da su mali. Kod malih ljudi je drugačije – oni narastu. Njihove vrednosti, junaštva, ali i problemi, konflikti, posledice i težina odluka i patnje draže su mi, bliže. Patnja predaka jeste u neku ruku i naša, ali njihova požrtvovanost je uvek želja da ona potomstvu bude blaža, ako treba, i po cenu ličnih gubitaka. Tako i Vlado žrtvuje sebe da spase sinove, tako i Jarni, jedan od glavnih junaka romana, gubi ljubav života da kroz vihore balkanskih ratova spase dete.
Ljubav je u vašem romanu jaka. Da li je, uz slobodu i potomstvo, vidite kao stub opstanka Balkana?
I to kao osnovni. Problem je što se na ljubav, bilo kog oblika, prema voljenoj osobi, zemlji, uvek oslanjaju dva stuba: mržnja i ljubomora (zavist). Zato se uvek tražimo, čeznemo za onom ljubavlju koja je dovoljno jaka, neuobičajena, kojoj vreme ne škodi. Koja, naprotiv, ima sposobnost da tiho naraste do neizdržljivosti. Takve ljubavi se pamte i zaslužuju pomen. U romanu dvoje mladih se ne pita kog su statusa, porekla ili od koje krvi, već se prepuštaju ljubavi, jedinoj moćnoj da pobedi zlo i strah od razlika. Balkan je, po mom mišljenju, upravo zbog svih kontrasta – jezika, religija, nošnji, tradicija, šarenila – najlepše mesto za život. Ali, samo kada prihvatimo da smo više slični nego različiti i kada prihvatimo da svi imaju pravo na ljubav prema osobi ili zemlji. To je, izgleda, osetio i otac Josif, u stvari, Italijan Đuzepe Aloati, koji za svoju misiju priželjkuje Kinu, ali dobija zadatak da je stvori nedaleko od Dojrana gde se zaljubljuje u zemlju Romeja, narode, jezike i običaje.
Čini se da vas je posebno potresla slika napuštenih grobalja i grobova bez imena, najčešće mrtvorođene i ubijene dece. Šta nam govori činjenica da po Balkanu postoje nebrojeni grobovi bez obeležja – da li je to odraz našeg kolektivnog zaborava ili nemoći da se izborimo sa sopstvenom istorijom?
Da, i na Balkanu to liči na beg od sopstvenih dela, a da su takvi grobovi i odraz postojane optužbe i osude, ne per se krivca, već nesposobnosti da oprostimo i suočimo se sa ličnim demonima. Takvi grobovi su pre ponude za mir nego za osvetu. Ti grobovi su zahtev da istoriju ne treba ućutkivati, prilagođavati, menjati, u poslednje vreme i silovati radi trenutnih političkih ubeđenja. Vrlo je tužan osećaj ići do groblja preko trnja, još je sramniji odnos prema neobeleženim grobovima, bez obzira čiji su. Roditelje moje bake po majčinoj strani, Rose Smolović, streljali su Bugari. Mesto događaja ovog romana je puno takvih neobeleženih grobova, još više nakon proboja Solunskog fronta. U blizini majčinog sela postoji bugarsko groblje koje je potpuno zaraslo u trnje i tišinu i niko ne želi da ga očisti i uredi ili razgovara o tome. Zapanjen sam tadašnjim, ali i sadašnjim odnosom glave porodice, crkve i države prema mrtvorođenom ili decom umrlom nakon rođenja.
I vaši prethodni romani oslanjali su se na sudbinu vaših daljih i bližih predaka. Zašto? Da li su ta tri romana trilogija o pamćenju i korenima?
Njihove priče su zasebne, ali svaka je posvećena strahu od zaborava i želji da se zahvalim rodbinskim i nerodbinskim akterima. Dok su Crničani priča o mojim Đonićima i Smolovićima, o duvanu i interesu jakih i iskorišćavanju slabih, Eutanazija je priča o mom odlasku devedesetih, o posledicama jedne zle ideologije i spremnosti da se (ne)odreknemo. Zemlja Romeja je opis dela Balkana gde vladaju i ubijaju Turci i bašibozuci, gde se srpski, makedonski, bugarski, grčki seljak bori za pravo na zemlju, a otac Josif i njegova sestra Kristina, iz redova lazarista, za misiju koja brine i školuje siročad.
U književnosti se bavite nasleđem na nivou sećanja i istorije, a u nauci – nasleđem na nivou gena. Da li ta dva nasleđa doživljavate kao deo istog mozaika?
Apsolutno. Malo je poznato da geni u velikoj meri određuju naše poimanje politike, vlasti, religije, izbora profesije… Da, geni su jako bitni, ne samo za to kako izgledamo. Ali ono što nas čini kompletnim i mnogo značajnije utiče na naš karakter i ličnost jesu iskustva i sećanja. Samo 30 odsto na nas utiču geni – 70 odsto je vaspitanje, obrazovanje, kultura, tradicija, iskustva, sećanja… Eto, koliko nas se seća ili još bolje zna da je, krajem 19. veka, Sveta stolica dobila pismo od lokalnog stanovništva. U tom pismu narod ističe: “Crkva bez naroda ne može, narod bez crkve može. Ako jedna crkva nije dobra, naći ćemo drugu”. Takvo pismo vapaja uputili su Vatikanu tražeći pomoć i prijem u Uniju, a da im muslimanska veroispovest, bugarska, srpska, grčka i ruska crkve nisu bile opcije spasa. Ovo je vrlo značajno, ne samo za radnju ovog romana, već i za život običnog čoveka, naročito onda kada i pravoslavni i katolici imaju zajedničkog neprijatelja.
Kao nekadašnji član komisije za dodelu Nobelove nagrade, razne inostrane projekte i vrednovanje stranih univerziteta, imate jedinstven uvid u to šta se danas vrednuje u nauci. Kako vidite ravnotežu između naučnih otkrića i humanističkih vrednosti?
Ozbiljna nauka se uvek oslanja na detaljnu naučnu metodu, razum, kao i perspektivu koja definiše napredak, pomoć, recimo lečenje. Znači, treba da bude humana. I logična. Na nesreću, nakon kovida 19 nauka je shvaćena kao pojam nelogičnog ograničavanja ljudske slobode. Zato je vrlo teško vratiti poverenje u nauku. Granica i ravnoteža između ozbiljne nauke i one koja to nikako nije u očima onih koji se ne bave istraživanjima je nestala. Takođe, i ozbiljna nauka mora da bude transparenta i objašnjiva, i da, iako je revolucionarna i nova, ne izaziva podozrenje i strah.
Da li smatrate da vas je činjenica što niste postali akademik oslobodila određenih pritisaka i omogućila da nastavite naučni rad na svoj način? I da li biste pristali na ponovljenu kandidaturu?
SANU je jedno ogromno razočarenje. Ne zato što nisam postao član, već što je u biti ustanova koja se ne razlikuje od šaltera gde vam gledaju prikupljenu dokumentaciju. Ako nekoga poznajete, donesete mu kafu, dokumenta su u redu, ući ćete preko reda… Tada sam rekao da se neću kandidovati i to je i dalje tako. Čini mi se da jednostavno nismo jedno za drugo, da se kosimo po pitanju vrednovanja postignutog i pogodnog. Kako, inače, objasniti što su svi kandidati u vreme moje kandidature imali znatno manje uslova za upis da postanu članovi – i to zbirno.
Šta, na osnovu ličnog iskustva, mislite o odnosu države prema naučnicima i istraživačima?
Da citiram moje južnjake: “Baba jade piperka, dedo sviri na šupelka”… Šupeljka je narodni duvački instrument sa juga i ima otvore sa obe strane, ali i naziv za osobu koja ima praznu glavu. Za nauku se odvaja jako malo, ako se ne varam, nešto više od 30 evra po stanovniku. Pošto vrlo često čujemo da smo ekonomski tigar i vodimo bolji život nego, recimo, u Nemačkoj, da napomenemo da ta izdvajanja tamo iznose preko 470 evra po stanovniku. Nije čudo što sve veći broj mladih naučnika odlazi. Badava sam se rodio u zemlji koju volim kada mi ta ista ne omogućava da se bavim pozivom koji volim, tako kažu. Drugi problem je da u nauku spadaju i društvene, a ne samo prirodne nauke. Istraživači koji se bave društvenim naukama imaju velike poteškoće sa dobijanjem sredstava, dok je prirodnim pristup projektima koji donose više novaca jednostavniji. Dok sam bio u Skupštini, kad god bih pitao da se poveća budžet za obrazovanje i nauku, odgovor tadašnjeg ministra finansija je bio: nemate šta vi mene da pitate. Laički bih to preveo ovako: ako imamo 17.000 naučnika, jeftinije je da asfaltiram put u tri sela nego da dajem pare za nauku, zar ne? A tako imam i sigurnije glasove.
Da li ste kratkotrajnim bavljenjem politikom, kao poslanik DS, shvatili da je u Srbiji teško nešto promeniti? Šta mislite o studentskim protestima i imate li veru u njihov uspeh?
To je bilo neverovatno iskustvo, naročito posmatranje aktera u Skupštini i van nje. Odmah se vidi ko je tu i zašto, kao i ko radi za poslodavca tj. Narod, a ko ne. Na primer, dogovorite se sa članovima vladajućih stranaka da se nešto promeni u korist obrazovanja i nauke, a na javnom glasanju se to obori jer je taj predlog došao od opozicije. Sve dok jedan čovek sve zna i odlučuje, Skupština i sistem imaju ulogu trinaestog praseta. Voleo bih da mogu više da podržim studente i sve one koji se zalažu za državu koja se ne oslanja na stranku, već zakone. U romanu se postavlja pitanje da li pobeđuje ljubav koja se oslanja na srce ili razum. Moje srce i razum su uz studente, ali telo se jako buni i već duže vreme povlači granice. Divim se njihovoj istrajnosti, ciljevima i nadam se promeni. Nadam se zemlji gde se pitaju kvalifikacija i znanje, a ne njihovi falsifikati. Zemlji za ostanak.
Kada sve saberete – i neprihvatanje u SANU, i neuspeh da se pokrene centar za matične ćelije u Kragujevcu, i vaš dosadašnji naučni put, da li biste opet izabrali Srbiju kao mesto za rad svoje bolnice?
Što se tiče nauke, od nje sam u Srbiji potpuno isključen. Podobni su uzeli i promenili moj projekat Centra za matične ćelije pri medicinskom fakultetu u Kragujevcu. Gorak ukus je i dalje prisutan pri pomenu Centra, kroz njegov rad smo mogli još više da pružimo. Da je to jedini razlog, sigurno se ne bih vratio. Zato smo supruga i ja, do 2021, ponovo morali da odemo, ovoga puta na Harvard. Ali osnivanje specijalne bolnice u Leskovcu je najbolji potez i uvek bih isto odlučio. Kad sam bio dete, sa velikim oduševljenjem sam čitao o našim ljudima koji su nešto postigli u inostranstvu, vratili se kući i nešto osnovali, podigli. Sanjao sam da i ja tako nešto uradim. Stvaranje života, pomoći parovima da dođu do potomstva je mnogo vrednije od bilo čega. Odrekao bih se svakog prošlog ili budućeg priznanja ako je to uslov da se rodi dete više. Svako dete je nova nada, nema li dece, nema ni nje. A SANU nikada nije bio san. Ili možda me, ipak, prihvati Odeljenje jezika i književnosti?!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Biškek, glavni grad Kirgistana, retko se pominje u Srbiji. Malo ko bi umeo da ga pronađe na mapi, a još manje ljudi zna kako tamo izgleda svakodnevni život. Upravo tu živi i igra srpski fudbaler Andrija Milić
Prošle nedelje u Pragu održana je svetska premijera nove knjige Dena Brauna Tajna tajni. U tom gradu je i smeštena radnja ovog romana, a izveštač “Vremena” bio je u pravo vreme na pravom mestu
Kajmakčalan, Dobro Polje, Dojransko jezero i ostala mesta Solunskog fronta ‒ istorija kao iz udžbenika. Imao sam sreće da na ovom putu naletim na oficire iz Srbije i Velike Britanije, na Staff Ride 2025
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!