img
Beograd, 19°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Paolo Rosi (1956–2020)

Ćao, lepi, nedostajaćeš

16. decembar 2020, 21:17 Uroš Đurić
foto: ap
Copied

Italijani nisu bili ni fizički ni tehnički dominantni, ali imali su hemiju i Enca Bearcota s petljom da potpuno nespremnog Rosija, krhkog krilnog napadača, uvrsti u reprezentaciju, prebaci u ulogu polušpica, što mu je ovaj zdušno vratio posle četiri sušne utakmice u samoj završnici turnira obezbedivši sebi oreol besmrtnika sa šest golova koji menjaju život i pogled na sve

Samo nek je po redu, govorile bi babe. Dobro sam osetio značenje tih reči. Skoro svako od nas je ostajao bez bliskih osoba koje bi otišle s ovog sveta kad im vreme nije. Procesi u organizmu su večna tajna, ne postoji formula za dug život. A tu su i nesreće, ratovi. Pokušavamo da uredimo postojanje, da mu damo okvir, scenario, predvidivost. Rodiš se, rasteš, igraš, školuješ, odlaziš u vojsku, radiš, ženiš se, dobiješ decu, rmbaš, stekneš dom, opremaš ga, dobiješ vozačku dozvolu, rmbaš i dalje, kupiš kola, nagojiš se, piješ lekove, jedan, drugi, treći, šljaci misliš nikad kraja i odjednom se završi, odeš u penziju, dobiješ unuke, još malo se iscimaš i – toliko od mene, narode. Manje-više tako je zamišljeno u poslednjih stotinak i kusur godina epohe rada na traci. Pitam se koliko li je njih uspelo da se čekira u svakoj od navedenih faza.

Kad sam bio klinac, mislio sam da su sportisti dugovečni, da umiru u dubokoj starosti. Odgledah neki dokumentarac o Džesiju Ovensu i zaprepastih se kad sam izračunao da je preminuo sa 67. To me je baš zbunilo. Tad sam prvi put shvatio da su vrhunski sportisti kao i mi ostali, na ruletu. Bilo je to neobično otkrovenje. Ne znam zbog čega, ali u svojoj dečačkoj glavi sam postavio granicu od 80 godina. Svaki život okončan pre osamdesete činio mi se nedovršenim u prirodnom ciklusu, pa samim tim i velikim gubitkom, dočim onaj ko je u igrici prešao preko, mogao je komotno da se prepusti sudbini jer je obavio posao.


SAMO JEDAN OD MOMAKA

I tako ode i Paolo. Čovek s najlepšim osmehom na svetu. Kako se samo radovao kada bi postigao gol. Privukao bi vas ozarenim licem na kojem nije bilo nikakvog trijumfalizma, već čista radost zbog majstorije kojom je uspeo da ostavi protivničku odbranu bez odgovora i koju želi da podeli s vama koji kao da ste i sami tome doprineli svedočeći. Jer to je uradio zbog vas i nekog neobjašnjivog, višeg smisla u kojem obitava naša ljudskost uzdižući se iznad svakodnevne borbe za opstankom.

Znate onu po kojoj postoje igrači i Igrači. Time vam neću saopštiti ništa novo niti epohalno. Bio je poslednji veliki fudbaler stare epohe u kojoj se fudbal još uvek igrao između (delimično) ravnopravnih. Znam, zvuči romantično, ali nije tako daleko od istine.

Rođen sam i odrastao u vreme kad italijanski fudbal nije predstavljao ništa. U tapkanju nikom niste mogli da uvalite sličice Rive i Rivere. Evrokupove su mažnjavali redom Englezi, Nemci, Holanđani, čak i Magdeburg, Geteborg i Dinamo Tbilisi. U nekih petnaestak godina, Milan se očešao za Kup kupova i Juve za Kup UEFA i to je bilo to. Pričamo o vremenu u kojem su u finalima igrali ili kupove osvajali Ipsvič taun, Karl Cajs Jena, Vest Hem junajted, bečka Austrija, Ferencvaroš, Aberdin, Fortuna Diseldorf, Lids junajted, Lokomotiva Lajpcig, Gornjik Zabže, Bastija, Videoton, AZ 67, Dandi junajted, Sent Etjen, Dinamo Kijev, Notingem Forest…

U toj i takvoj konstelaciji Paolo Rosi je bio samo jedan od momaka. Fudbal je bio način života, opredeljenje, mogućnost da uz nešto dara obezbediš bolje uslove za život, kupiš mami skromnu kuću ako te baš krene. Prvi put sam ga uočio u jednoj od onih veličanstvenih utakmica koje takmičarski ne znače ništa, ali bude nadu. Bio je to povratak Čiče na klupu reprezentacije posle petogodišnjeg mrcvarenja pod Mladinićem, Toplakom i Valokom. Dobismo Žabare 4:1 sred Zagreba, het-trikom Papeta i Zajecovim cepanjem mreže sa 20 metara. Onako, iz zezanja. Bio je to trijumf koji smo strasno priželjkivali kao najavu nečeg novog jer smo ispustili prethodno Svetsko i nadolazeće Evropsko prvenstvo. Bilo je vremena da se stvari usklade do Španije, čitave tri godine. A da, mal zaboravih, poveli su gosti, golom Rosija.

U kvalifikacijama za naredno prvenstvo sveta bejasmo u grupi s Italijom, ali njega nije bilo. Pao je zbog neke prevare na kladionicama koja se pretvorila u aferu Totonero, zalepili su mu trogodišnju zabranu igranja, što nije sprečilo komšije da nas lagano oderu u Torinu, al’ nekako završismo kao prvi u grupi i odosmo na Iberijsko poluostrvo. Italija se takođe kvalifikovala kao druga posle minimalne pobede nad Luksemburgom nakon mučenja s Danskom i Grčkom.


NAJGORA OD SVE DECE

Ima tome otkako se ćutim kao da sam davno umro. Poslednja godina mog života je 1982, sve nakon toga je čist bonus, što moju ženu iz nekog razloga beskrajno zabavlja. Tog leta desile su se mnoge stvari, izašao je Combat Rock, poslednja ploča do koje mi je stalo. Išao sam s Marom, Vokom i Majom Tinković u Solun i Uranopolis, dok su Kasavetes i Mazurski snimali Šekspirovu Oluju po lokalnim ostrvima. Disciplina s Žikom i Brejkersi su imali svoje prve nastupe u Dadovu, otvorena je bašta SKC-a. Talking Heads su svirali u BG-u dok sam jurio neke Kanađanke između Dubrovnika i Đenovića. I Want Candy od Bow Wow Wow bio je letnji hit. Marke je doneo Goo Goo Muck, singl Cramps-a iz Amsterdama. Sunce je sijalo drugačije.

Ali pre svega, bilo je Svetsko prvenstvo u Španiji, najveće dotad. Dođosmo s nadom u veliki rezultat, koji se premetnuo u sunovrat posle izmišljenog penala nad domaćinom. Ispadosmo zbog neke kalkulacije oko broja datih i primljenih golova, tipa – ko kome dođe koliko. Žabari povedoše sa sobom Rosija, koji ravno dve i po godine nije takao loptu u takmičarskoj utakmici. Po običaju, provukoše se u svojoj grupi s tri nerešena rezultata, igrajući odvratno, prava antipropaganda fudbala. I onda se pokrenu čistilište za pamćenje. Italija upada u grupu s Argentinom i Brazilom kao najgora od sve dece, bez šansi da prođe dalje. Argentina s Maradonom, Brazil s najboljim sastavom ikad, dovoljno je pomenuti samo srednji red iz snova – Falkao, Sokrates, Ziko i Eder. I ovi ih odvale i jedne i druge i pored toga što su imali četrdesetogodišnjeg golmana koji je prethodno od Perua popio gol s preko 30 metara, posle šuta koji je trajao ko večnost, tokom kog je lopta odskočila na putu do gola o doslovce svaku džombu po razrovanom terenu.

Uzeli su pehar trijumfom nad Švabama, pregazivši prethodno Poljake. O tom timu se sve zna. Pamtim ga i danas: Zof, Đentile, Širea, Kabrini, Bergomi, Kolovati, Konti, Tardeli, Gracijani, Antonjoni, Rosi. Muvali su se tu još Orijali, Altoberli i Vjerhovod. Lakoća kojom su odigrali poslednje tri utakmice je nestvarna. Nisu bili ni fizički ni tehnički dominantni, ali imali su hemiju i Enca Bearcota s petljom da potpuno nespremnog, krhkog krilnog napadača uvrsti u reprezentaciju, prebaci u ulogu polušpica, što mu je ovaj zdušno vratio posle četiri sušne utakmice u samoj završnici turnira obezbedivši sebi oreol besmrtnika sa šest golova koji menjaju život i pogled na svet. Paolo Rosi se osim titulom šampiona sveta okitio zvanjima najboljeg igrača turnira i najboljeg strelca i zapalio nazad u Juventus da s Platinijem i Bonjekom dopiše još pokoju stranicu za večnost. Ali to je sve došlo posle osamdesetdruge i potpada pod okvire koji traže neki drugačiji pristup, za šta danas nisam spreman. Za sve potonje priče sačekaću bolji povod. Ciao bello, ci mancherai.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
Ostoja Mijailović, predsednik ABA lige i predsednik Partizana

ABA liga

28.septembar 2026. A.P.

ABA liga u problemu: Nema dogovora sa sudijama, drugo kolo pod znakom pitanja

Prvo kolo ABA lige nije odigrano, a sada je pod znakom pitanja i drugo. Spor između čelnika lige i sudija oko naknada i dalje traje. Mogli bi da se nađu na 700 evra po utakmici

Reprezentacija Grčke protiv Nemačke, Liga nacija

Fudbal

28.septembar 2026. Aleksa Petrovski

Novo čudo evropskog fudbala: Grčka renesansa na srpski pogon

Grci više ne moraju da se zadovoljavaju samo sećanjem na evropsku titulu iz 2004. Sistemski rad Saveza, ulaganja klubova i generacija novih fudbalera sada daju rezultate. Uz Ivana Jovanovića na klupi, srpski treneri i fudbaleri imaju važnu ulogu u preporodu grčkog fudbala

Otkriće

23.septembar 2026. Dimitrije Vojnov

Tajna filma o kome se doskora ništa nije znalo

Film Wyznanie Vaclava Marhoula je o staljinističkim progonima, i to nije bio razlog što ga je češki reditelj Vaclav Marhoul snimao u tajnosti. A šta jeste bio, saznalo se ovih dana, pred Filmski festival u Varšavi

Esej

23.septembar 2026. Stojana Valan

O Gloriji Stajnem ili: mogu li hrišćanke da budu feministkinje

Žene danas mogu i imaju pravo da budu i Marte i Marije. I konzervativne i progresivne istovremeno. I stručnjakinje, akademkinje, umetnice i supruge i majke. Ali – moraju li? Mogu li, jednostavno, da – izaberu? Setimo se Glorije Stajnem, ikone feminizma

Strip

23.septembar 2026. Nikola Dragomirović

Autor koga je publika odmah prihvatila

Paskvale Frizenda je jedan od najpoštovanijih crtača italijanske škole stripa novije generacije. Nedavno je objavljen portfolio njegovih radova, što je uglavnom rezervisano za velikane

Komentar
Aleksandar Vučić pred podnošenje ostavke

Komentar

Predizborna ostavka Vučić Aleksandra

Aleksandar Vučić je ostavku podneo iz marketinških razloga i skidanja formalne odgovornosti sa sebe za sve ono nemilo što bi moglo da se dogodi do 25. oktobra. Sada može da pohrli u kampanju sa etiketom da je „običan čovek“

Andrej Ivanji
Studentska lista, predaja

Komentar

Srpska politička bajka: Časni amateri protiv profesionalnih huligana

Kada je Evropa videla da je listi od 250 poslaničkih kandidata predvođenim profesionalnim političkim huliganima suprotstavljena lista od 250 političkih amatera i časnih ljudi? Zvuči kao bajka. Hoće li i ishod biti kao u bajci: pobeda dobra nad zlom?

Ivan Milenković
Aleksandar Vučić

Pregled nedelje

Oproštajni valcer u falš duru

Šta se može očekivati od Vučićevog podnošenja ostavke? Zbog čega će je građani usvojiti 25. oktobra i omogućiti mu da do mile volje pere škodu, peca i peva uz Radio Lolu

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1864
Poslednje izdanje

Intervju: Milan Marić, glumac

Neće se završiti pukom promenom vlasti Pretplati se
Izbori ’26

Šta čeka Srbiju ako on postane premijer

Izbori ’26: Iz Rusije s ljubavlju

Predizborno treće oko

Mediji

Ima li života posle televizije

Požarevac pred izbore

Početak buđenja iz debele letargije

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure