Nedavno objavljena autobiografija princeze Jelisavete Karađorđević Tamo daleko je priča, osim o njoj, u velikoj meri i o knezu Pavlu i knjeginji Olgi. Tu su i kraljica Elizabeta, Džon Kenedi, Liz Tejlor i Ričard Barton, Grejs Keli, Voren Biti, Žan Kokto, Benazir Buto, Tramp…
Život princeze Jelisavete Karađorđević izuzetno aktivan, koliko i atraktivan, zaustavio se, u stvari, na žižnoj tački, koja je neprekidno lebdela u biću autorke – a to je povratak u mesto i zemlju rođenja, Beograd i Jugoslaviju, odnosno, Srbiju, nakon mnogo decenija, što je na kraju ipak ostvarila. Njenu autobiografiju Tamo daleko (Vukotić medija) sastavljenu od dnevničkih beležaka, narativnih celina i putopisnih zapisa, možemo stoga čitati i kao dramu o obeskorenjenosti i potragu za identitetom, sa prstenastom kompozicijom poput narodne bajke, jer se junakinja posle mnogo peripetija i prepreka koje mora da savlada, vraća u mesto odakle je odavno krenula, tj. iščupana, i koja je, ipak, imala srećan kraj. Princeza Jelisaveta je naša sugrađanka skoro 30 godina.
foto: promo…
U ovim sećanjima princeze Jelisavete upravo su literarno najuzbudljivija ta “krajnja” mesta, s početka i s kraja priče: prva detinja sećanja na Beli dvor i bajkovito detinjstvo u brojnoj i skladnoj porodici, jer detinjstvo je uvek nepatvoreno kao prve senzacije života, koje se zauvek pamte u svojoj čistoti i lepoti prvih slika. No, poput Svetlane Velmar-Janković u njenim Prozracima, ta “staklena kugla” sreće, zaštićenosti, u kojoj je i ona proboravila prve godine života, iznenada je, kod obe 1941. godine prsla – da se nikada više ne sastavi. To se može nazvati i primarnim doživljajem devojčice, princeze Jelisavete. Tu su i izuzetno živopisni, koliko i traumatični opisi Afrike, u koju je porodica kneza Pavla deportovana sa tretmanom političkih zatvorenika od strane vlade Velike Britanije: prvo u Keniji, kod jezera Najvaša 70 milja od Najrobija, sa mnogo opasnosti i egzotičnih divljih životinja, a potom i u negostoljubivoj civilizaciji Južnoafričke Republike, u Johanesburgu, sa prvim iskustvima i pobunama u školi pred nepravednim učiteljicama i devojčicama, gde princeza boravi do svoje 12. godine, do 1947.
PROTIV NEPRAVDE
Dve bitne stvari tada otkriva devojčica u sebi: spoznaje svoju buntovnu prirodu, kroz inicijacijski udarac upućen devojčici koja je njenog oca nazvala nacistom, sa svešću “da ću se uvek boriti protiv nepravde” i drugo: “Već tad sam znala da volim da putujem”. Biće to dva osnovna pokretača, dve zvezde-vodilje u presudnom formiranju mlade ličnosti princeze Jelisavete. Naravno, u tom periodu jačanja samosvesti bilo je presudno i razvijanje mašte kroz knjige Perl Bak, otkriće filma i stripa, uz omiljenu mačku Friski i voljenu dadilju Id, koja ih je uskoro napustila. Tek intervencije njene majke, knjeginje Olge i tadašnjeg britanskog kralja Džordža, koga je s porodicom imala prilike da vidi u Johanesburgu 1947, uslovile su prelazak porodice kneza Pavla u Zapadnu Evropu – upravo u trenutku kada su proglašeni narodnim neprijateljima u novoj FNR Jugoslaviji. Školovanje u Švajcarskoj koje je zaličilo “na pravi raj”, smenili su turobni katolički internat u Parizu, potom i “Tjudor Hol” u Engleskoj, sa veoma ispoljenim otporom mlade pitomice prema krutim pravilima, i veoma oskudnim i nehumanim uslovima školovanja.
Najzad, tu su i emotivni “predasi” u ovoj prozi kroz ljude i vršnjake koje je volela – pre svih tetku Marinu, vojvotkinju od Kenta, njenu kćerku Aleksandru, ili Ruskinju Irinu, kao i tetku svog oca, groficu Demidov, čije je imanje Pratolino blizu Firence bar nakratko produžilo iluziju toplog, ušuškanog i predratnog života tokom leta, da devojčica skroz ne potone u razočaranje i depresiju. Ipak, završila je “omraženu školu”, kako je sama tvrdila. Ogroman broj značajnih ličnosti koje sreće na svom životnom putu možda su više na nivou skice, i nedostaje im ponešto da prerastu u prave književne portrete. Svakako, fascinantno u ovoj knjizi deluje sam spisak ljudi, savremenika druge polovine 20. veka koje je princeza Jelisaveta na svom putu srela: od britanske kraljevske porodice, sa kojima je celog života održavala prisan kontakt (kraljica Elizabeta, princ Čarls, ledi Dijana), bivšeg kralja Edvarda i gospođe Simpson, preko plesa u Beloj kući sa Džonom Kenedijem, upoznavanja sa Liz Tejlor i Ričardom Bartonom, kome je bila i emotivna simpatija, Grejs Keli, Vorena Bitija, do gošće na prijemu Donalda i Ivanke Tramp, Žana Koktoa, Benazir Buto, Butrosa Galija i mnogih drugih. Bila je svedok mnogih velikih događaja: prisustvovala je još kao devojčica krunisanju kraljice Elizabete, venčanju princa Čarlsa i ledi Dijane, venčanju prestolonaslednika Aleksandra sa princezom Marijom u Sevilji itd.
GLAVNI JUNACI
Ipak, ako bismo birali najvažniju ličnost, pa na neki način i glavnog junaka ove proze, onda bi to svakako bio njen otac, knez Pavle. Sa uvodnom, literarnom i prološkom scenom, razgovorom oca i kćerke, mnogo godina kasnije, kada je ona tek shvatila srž porodičnog (i sopstvenog) udesa i o tome upitala oca – ova knjiga započinje, a sa prenosom njegovih posmrtnih ostataka u mauzolej na Oplencu, simbolično, ova knjiga bi se mogla smatrati zaokruženom i završenom. Isto tako, i knjeginja Olga bi se u jednom trenutku mogla nazvati glavnom junakinjom ove proze, kada je, kako piše princeza Jelisaveta, “majka zasukala rukave” i počela da dovodi u red napuštenu kuću u Keniji, nakon progonstva – kada šije iscepanu posteljinu, izlazi na kraj sa krovom koji curi, neguje baštu i povrće, najzad i kuva, naučivši i devojčicu s dadiljom da “plete od kanapa krpe za pranje suđa”, i još uveče, uz škiljavu svetlo čita depresivnom i skroz potonulom, a voljenom mužu odabrane stranice iz neke knjige (pritom oštetivši vid).
U ovom se, u stvari, čita vitalistički ženski princip, požrtvovanje koji se u svim uslovima snalazi i kada to (ne)prilike zahtevaju, ona od elegantne lepotice u evropskoj aristokratiji – poreklom, bratanica poslednjeg ruskog cara dinastije Romanov (po majci) i unuka grčkog kralja (po ocu) – tad se pretvara u neustrašivu čuvaricu svoje porodice, potomstva, kao iskonskog obeležja materinskog prava. Ova proza je na neki način i oda majci, ma kako princeza Jelisaveta povremeno iskreno navodila da nije imala toliko blizak kontakt sa majkom, kao ni sa najčešće odsutnom starijom braćom.
U periodu odrastanja i formiranja identiteta devojke, u pitanju je, pre svega, bila ženska pobuna i potreba za slobodom, i to protiv figure oca, inače obožavanog, koji ju je ipak ograničavao, recimo u studiranju. Rana udaja za Amerikanca Oksenberga i odlazak iz turobnog Pariza u slobodnu Ameriku, koji je ona nazvala “probudila sam se u novom životu” (13. mart 1960) i dalje: “Želela sam da uživam, nisam ništa imala u planu osim da uživam u slobodi”, bio je tad jedini način emancipacije mlade princeze od autoriteta oca, ali ubrzo potom ona se pobunila i protiv patrijarhalnog braka u kome se zatekla, i koji se ubrzo raspao (“nisam bila spremna na novo ropstvo”). Potraga za identitetom kasnije se realizovala u drugim ljubavima, gde je princeza Jelisaveta u ovoj autobiografiji često brutalno iskrena, ali ona se zapravo vodila samo ženskim, amazonskim načelom, jer je u ginekokratskim društvima, gde je majka osnivač porodice, žena birala muževe svoje dece, a nije bilo obrnuto, kao što je hiljadama godina uobičajeno u patrijarhatu.
Dakle, i ovaj princip je nesvesno sledila princeza Jelisaveta ostvarivši se i kao majka troje uspešne dece, od različitih muževa. Privlačili su je film, sjaj Holivuda, gluma, prijemi, ples, jahanje, vožnja kabrioletom, egzotična putovanja. Najzad, njena empatičnost, ogroman rad i učešće u različitim fondacijama, recimo protiv globalizacije i klimatskih promena, koje su već tad uočene kao opasnost, godine provedene u avionima i letovima s kraja na kraj sveta, na konferencijama sa zapaženim sastancima i nastupima vezanim za ta pitanja, jeste takođe tipičan delokrug ženskog principa – jer to je altruizam – pomoći drugima, ali i borba da se sačuva ova planeta.
KONAČNO U BEOGRADU
Uz početne stranice o detinjstvu u Belom dvoru, najboljim se mogu smatrati poslednja poglavlja, kada je princeza (zahvaljujući peruanskoj ambasadi i državljanstvu tadašnjeg supruga i dobijenoj vizi) iz Budimpešte krenula vozom i prvi put stupila nogom ponovo na tlo Jugoslavije i Beograda, 1987. godine, nakon 46 godina. Trenutak viđenja Belog dvora, nekih ljudi koji su još bili živi i pamtili je, nju i njenu porodicu, radeći u Belom dvoru, povratak zaboravljenog jezika (srpskog) u svest, spadaju u najsnažnije, najuzbudljivije i najautetntičnije stranice ovih memoara. Nazivajući taj trenutak “kao kad čovek zakorači u dugo sanjani san”, stalno sa ocem u mislima (“toliko toga bih ga pitala”), a onda, dolazeći sve češće (“tog maja 1988, u Beogradu osećala sam se kao da nisam ni postojala već sam samo bila duh koji luta nepoznatim gradom”) učvršćivalo je sve više u odluci – da se vrati svojim korenima i svojoj rodnoj zemlji i gradu zauvek.
Ženski princip je uvek onaj koji je ukorenjen i bukvalno u zemlju, prostor i jezik, žena je uvek ta verna čuvarka doma, vere, tradicije, potomstva i teško se adaptira na tuđe prostore, uvek težeći da se vrati u svoj domicil, u svoj jezik i kulturu, odakle je potekla. To se savršeno ovaplotilo i u životnom putu princeze Jelisavete, koji čitamo u ovoj knjizi. Ona je izabrala Srbiju i Beograd, da se tu, čim su joj prilike dozvolile, vrati i nastavi da živi, da rehabilituje roditelje, pa čak da ih prenese u mauzolej na Oplencu, kao i braću, umrle u tuđini, da se, dakle, ukoreni životom i smrću zauvek u ovim prostorima, odnosno, blizu mesta gde je njen slavni predak Karađorđe Petrović podigao Prvi srpski ustanak 1804, koji jeste bio i ostao početak svekolike slobodne i moderne srpske države.
Štaviše, u trenutku kada je odlučila da se trajno naseli u Beogradu, stičući partnera i prijatelje za čitav život (Dragan Babić, Anika Skovran, Mima Popović, Mira Adanja Polak i drugi), Jugoslavija se ponovo raspadala. Čak i bez obzira na novi rat, kad su mnogi iz zemlje bežali, ona se neustrašivo posvetila svom narodu, svojoj zemlji sa željom da sve obiđe, nadoknadi propušteno vreme i u svim (ne)uslovima lično ispita, oseti i doživi svaku stopu zemlje Srbije, i pomogne svojom fondacijom dečije bolnice, mlade talente, kao i srpske izbeglice sa prostora bivše Jugoslavije. Sedeći u manastirskim trpezarijama Studenice, Žiče i Ćelija, njom ovladava jedinstveno stanje za koje kaže: “Osećala sam da sam konačno među svojima”. Posetila je Kosovo i Metohiju, kao gost braće Karić u Peći, kad mnogi drugi nisu smeli, jer joj je to decenijama bilo onemogućeno, i u tome treba čitati jednu veliku sagu o utemeljenju i povratku. “U Gračanici, na stubu u crkvi ugledala sam maleno strmo stepenište koje nikud ne vodi, a koje sam takođe često sanjala! Dva sna su mi se pretvorila u javu!”
Takođe, gledajući iz hotela “Moskva” na Terazije zapisala je: “Pomislila sam da se krug zatvorio i poželela da me otac odnekud vidi”. Našavši krštenicu i dobivši srpski pasoš, lutajući po ulicama Beograda gde joj je bilo “sve novo i zanimljivo”, učinivši mnogo da se knjiga Nila Balfura, bivšeg supruga o knezu Pavlu, dopunjena mnogim tajnim britanskim dokumentima, pojavi i u Srbiji, princeza Jelisaveta dala je još jednu značajnu lirsku opservaciju:
“Shvatila sam da je 31. decembar i da sam u Beogradu. Kroz prozor svoje sobe u hotelu ‘Moskva’ posmatrala sam pahulje kako promiču”. Bila je to njena prva Nova godina posle toliko decenija (od onog Božića 1941) u Beogradu. “Moj najveći novogodišnji poklon je bio taj pogled na Terazije i misao da sam kod kuće.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Trenutak u životu koji je mnogo više od izuzetnog fizičkog napora – to je suočavanje sa sopstvenim strahovima, testiranje volje i dobijanje odgovora na pitanje: Koliko sam spreman sebe da se žrtvujem za neko lepše sutra?
Tradicionalni projekat kompanije Lidl Srbija „Čisto iz ljubavi“ nastavlja se i ove godine, a osim dobro poznatih akcija uklanjanja otpada iz prirode, obuhvatiće i edukativne radionice namenjene organizacijama i udruženjima građana iz cele zemlje. Nakon učešća na pomenutim radionicama, odabrani akteri civilnog sektora imaće priliku da, uz podršku kompanije, sprovedu akcije čišćenja i time pokrenu pozitivne ekološke promene u svojoj lokalnoj zajednici
Irski pisac Tim MekGavan proveo je čitav mart u Beogradu kao gost književne rezidencije, jednog od programa Beogradskog irskog festivala. Svakog dana je pisao dnevnik. “Vremenu” je ustupio deo svojih utisaka o protestima, 15. martu, studentima... “Masa odaje počast žrtvama iz Novog Sada uobičajenom tišinom. A potom, tiho se otvara nabor u velikoj gomili ljudi. Onda počinju krikovi kao iz horor filma”, zapisao je o takozvanom zvučnom topu
Knez Miloš je za narod bio neko kome “niko ništa ne sme”, neko ko je bio gazda u svom “domaćinstvu” Srbiji, ko se davno pokazao kao kadar gospodar koji razume seljaka kao niko i koji zna da ga zaštiti od gospode koju i sam prezire i trudi se da se ne “zapati previše”
Da li bi režim, stanu li protesti građana, imao snage da uzvrati, da izvede uspešnu "kontrarevoluciju"? Da pokrene teror, poput onog u Belorusiji? Logika pada kaže da ne bi
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić obelodanio je novog premijera. Prof. dr Đuro Macut biće, međutim, predsednik Vlade, baš koliko je prof. dr Zoran Radojičić bio gradonačelnik Beograda
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!