Znanje i obrazovanje pod čizmom brze dobiti

Dvojac uglednih profesora s novosadskog sveučilišta, dr Mihael Antolović i dr Slobodan Sadžakov, zajedničkim je snagama objavio nesumnjivo provokativnu ali danas nadasve aktualnu i nasušno potrebnu knjigu Robe i robovi neoliberlanog sveta, koja već samim svojim podnaslovom (“Studije o komodifikaciji obrazovanja, nauke i morala”) jasno implicira neophodnost strogo kritičkog pristupa prema sve izraženijem, zapravo dominirajućem trendu “prilagođavanja” ideje sveučilišta, odnosno visokog obrazovanja, “potrebama globalizovane ekonomije”. Na taj način se programatski ciljano i radikalno sužava i snižava korpus humanističkih/prosvjetiteljskih sadržaja koji se u novodobnom (post)kapitalističkom “društvu znanja” proglašavaju suvišnim, čak nepotrebnim. U stvari, po istoj školi mišljenja, oni odmažu usvajanju takozvanih praktčnih znanja nužnih za podizanje privredne efikasnosti i njezine konkurentnosti na svjetskom nivou.

...

PROTIV ZNANJA I OBRAZOVANJA

Tematizirajući konkretne probleme “savremenog univerziteta”, “društvenih nauka”, te pitanja “tolerancije i morala” (kako glase nazivi tri poglavlja na kojima je njihova studija i utemeljena), pokušali su autori – i po mom skromnom sudu, odmah valja reći, posvema uspjeli u svojoj nakani – da “sebi, a zatim i drugima objasne razloge koji su omogućili sveprožimajući proces komodifikacije ne samo znanja i visokog obrazovanja, već i celokupnog društva”, tako da je došlo do nedopustive “normalizacije” prevlasti bezobzirne primjene (neo)liberalnih ideoloških načela. Pozivajući se na potrebu razvijanja društva znanja, ta načela su posvema devalvirala i znanje i visoko obrazovanje, budući da su znanost, obrazovanje (i odgoj) i temeljne društvene vrijednosti bagatelizirali, svodeći znanje isključivo na robu koja se prodaje na tržištu. Ta i takva nedopustiva jednodimenzionalnost sustavno pretvara obrazovanje u puko usvajanje praktičkih vještina, a znanje, posebice humanističko, tretira kao “ teorijski bofl” koji mlade naraštaje nepotrebno opterećuje, pa čak i usmjerava nepoželjnim idejama koje ne samo što mogu “konzumente neznanja” (od)voditi na kojekakve ideološki neprihvatljive, “revolucionarne” stranputice već – što je za neoliberalni, kapitalistički svijet daleko važnije – koje izmiču zakonima ponude i potražnje, “isplativosti” i “korisnosti”. Pojednostavljeno rečeno: cijela je bolonjska reforma sveučilišta i izmišljena kako bi udovoljila ovim “kategorijalnim principima” modernog kapitalizma koji se temelji na “alternativnim istinama i činjenicama”, pa samim time i ne može biti ništa drugo do drastična redukcija “društva znanja na društvo kontrole” (Konrad Paul Liessmann), po modelu Orwella koji više nije nikakva literarna fikcija, već realnost koju živimo. Samo se u jednoj tako shizoidnoj “trumpiziranoj” društvenoj situaciji mogla dogoditi najava bivšeg brazilskog predsjednika, “rasnog” desničara Jaira Bolsonara (trenutno na izdržavanju zatvorske kazne zbog korupcije i zlouporabe ovlasti), o ukidanju državnog financiranja studija filozofije i sociologije, sa opravdanjem kako se sveučilišna zajednica mora prispodobiti imperativu neoliberalne ideologije i fokusirati se na studijske programe koji “odmah donose dobit”, poput, primjerice, medicine, veterine ili inženjerijskih struka. Uostalom, zar i u nas, u Hrvatskoj, u eri rigidnog tuđmanizma nisu bili formirani Hrvatski studiji sa jasnom ciljem: ograničiti i postupno “ugasiti” pojedine, državi nepoćudne studijske grupe (primarno studij filozofije) na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, a sam fakultet, u početku u pojedinim segmentima, a potom vjerojatno i u cijelosti, preklopiti sa novootvorenim, ali pravovjernim Hrvatskim studijima. Svemu bi tome asistirao Bogoslovni fakultet kao “stariji” brat i ukazao kojim “akademskim” stazama i bogazama valja ići u susret “vrlom novom svijetu” po slici i (ne)prilici ortačkog, kroni kapitalizma zaogrnutog nacionalističko-klerikalnim fundamentalizmom, koji apologetski respektira isključivo vlastite interese na štetu kritičkog mišljenja i činjenica kao takvih. A kada i ako se činjenice ne slažu s njihovim projekcijama, svjetonazorom, tim gore po činjenice.

Slična se situacija forsirano ubrzava i u Srbiji, gdje je primjerice otvaranje Fakulteta srpskih studija u Nišu, uz maloumno obrazloženje kako se time želi ojačati nacionalni identitet, zapravo preslika “hrvatskog iskustva”, uz napomenu o kojoj se raspravlja i u ovoj monografiji, kako su pojedini fakulteti, posebice oni “privatni”, zapravo koruptivne stranačke i klijentelističke ekspoziture. Sve to samo svjedoči o pukoj komercijalizaciji znanja, pomami besprizornih za diplomama i doktorskim titulama i, uopće, zastrašujućoj dekadenciji akademske zajednice (i zvanja), općenito visokog obrazovanja. Na djelu je otvoreni prezir i ruganje vlasti znanju i obrazovanju, odnosno realizira se “program uništavanja svih onih struktura koje smetaju čistoj logici tržišta” (Pierre Bourdieu), a koji se posebice dramatično odigrava u nas, gdje prevladava “rodijački” kapitalizam, pod kontrolom vladajuće partijske nomenklature i njezinih “ovlaštenih akademskih kerbera”. I, dabome, oni niti mare, niti su svjesni štete koju čine sopstvenom narodu, prije svega mladim naraštajima.

U DUHU EKONOMSKOG PRAGMATIZMA

Mihael Antolović i Slobodan Sadžakov su godinama istraživali “implikacije neoliberalizma na područje obrazovanja (posebice visokog), znanosti i morala” i rezultate svojih radova objavljivali su u raznim stručnim i znanstvenim publikacijama, da bi na koncu sve te tekstove sakupili i zaokružili ovom sjajnom knjigom, uz napomenu da su pojedine studije djelimice izmijenjene i dopunjene, a samo jedna, ona dr Sadžakova (“Kritičko mišljenje: što je ostalo od prosvjetiteljstva”) do sada nigdje nije bila objavljena, ali uz rad dr Antolovića “Spajanje nespojivog – preduzetnički univerzitet i društvene nauke”, predstavlja ogledni prilog ove monografije.

Ciljevi uspostavljeni Bolonjskom deklaracijom (1999), tvrde autori knjige, jasno su usmjereni prilagođavanju visokog obrazovanja potrebama globalizirane ekonomije. Ključna karakteristika našeg doba jeste okretanje ekonomije od klasične fizičke proizvodnje sirovina ka uporabi ideja, informacija i znanja u svrhu “dizajniranja, razvoja, inoviranja i reklamiranja materijalnih dobara”. Naravno, takav novi tip rada imperativno traži i novi, specifičan vid obrazovanja. Autori na lucidan način interpretiraju boljke “transformiranog” obrazovanja, a samim time i znanosti i moralnih akademskih uzusa, kritički artikulirajući “osnovne odlike bolonjske reforme” (studijski stupnjevi, kvantificiranje studijskih sadržaja prama sustavu bodovanja, podjelu nastavnih sadržaja u tematske blokove/module, akreditaciju programa itd.) i precizno uočavaju kako i zašto su ciljevi ove reforme “prožeti duhom ekonomskog pragmatizma”, na kojem se i zasniva ključno značenje novog koncepta sveučilišta. Antolović i Sadžakov s pravom upozoravaju na favoriziranje, unutar tog i takvog koordinatnog sustava, tehničko-tehnoloških disciplina primjerenih zahtjevima tržišta. Humanističke znanosti, kao conditio sine qua non kritičkog mišljenja, samim time postaju suvišne, a novi koncept univerziteta se u najvećoj mjeri svodi na “institualizaciju poluobrazovanja” (Liessmann). Autori upozoravaju i na nedostatnosti u kvantifikaciji znanstvenog istraživanja koja posebice pogađa humanističke discipline zarad svoje “kulturološke osobenosti”. Novi koncept vrednovanja znanstvenih radova tako se pretvara u besmislenu i jalovu “trku za bodovima”, što u konačnici rezultira hiperprodukcijom radova, u velikoj mjeri krajnje upitne, najčešće “resavske” teorijske utemeljenosti. Znanost i znanstvenici (p)ostaju “intelektualni najamnici”, pa ne čudi da je European Science Foundation odbacila kvantifikaciju kao neprimjerenu humanističkim disciplinama. Reforme pokrenute i uspostavljene Bolonjskom deklaracijom, unatoč (na žalost sve slabijim) otporima, uspijeva u osnovnoj nakani: neutralizirati kritičko mišljenje i podešavati ga potrebama i interesima tehnološko-korporativne svijesti.

Ovom u svakom pogledu inspirativnom knjigom, dr Antolović i dr Sadžakov otvorili su čitav niz pitanja i problema koji poput Damoklova mača vise nad suvremenim sustavom obrazovanja i znanosti, a ujedno propituju sve ograničenije dosege slobode znanstvenog istraživanja i sa puno znanja i svijesti ukazuju na prijeteću tiraniju uniformiranosti koja se više ne služi (samo) golom silom, već prije svega suptilnim uklanjanjem svijesti o drugim i drukčijim mogućnostima naših obrazovanih procesa. Ujedno oni nas opominju: kao što su svojedobno prosvjetitelji bili u stanju zamisliti novi svijet napuštajući stari, takvu snagu kritičkog mišljenja i mi sami moramo danas ispoljiti ukoliko želimo istinski biti i opstati. Jednu od varijanti “emancipatorskog” scenarija svojom su knjigom ispisali dr Antolović i dr Sadžakov, a na nama je da odlučimo kako ćemo dalje. Hrabro zakoračiti prema novom, ili se, kao i do sada, ponašati oportunistički, kao da nas se sve to uopće ne tiče?