Avdićevim albumom treba rukovati pažljivo, ali ga konzumirati obavezno: odavno nije tako mnogo istine zipovano u tako malo stihova
Šta god da si slušao i čitao o tome, dok to ne vidiš uživo, ne znaš šta će te snaći. Nisam ni ja znao, sve do te vrele ranojulske večeri pred podgoričkim Karverom, u hladu mosta preko Ribnice, gde se odigrao prvi crnogorski nastup „bosanskog psiha“ Damira Avdića, a sve u sklopu književnog festivala „Odakle zovem“. Hm, „književnog festivala“? To li će reći da je g. Avdić izvesni Gospon Književnik, nešto kao što beše, recimo, Milorad Pavić zvan Cici? Pa ne baš, ma ne ni nalik; što opet ne znači da Avdić nije pesnik, naprotiv.
Kako god, stvar je naizgled jednostavna i mnogo puta viđena: pred publiku izađe čovek s gitarom i počne da peva/deklamuje svoje, štono reći, „angažovane pesme“. Da, samo što ova gitara nije akustična, a ni Damir Avdić nije meketavi, gandžom sedativizovani „borac za mir u svetu“, nego glasni, scenično-psihotični, pankerski nabrijani i zajebani Fantom Slobode iz Tuzle, a sa ljubljanskom adresom, i rastućom reputacijom nekakvog dopola-Brecelja-otpola-Satana (ne)Panonskog za XXI vek; šta god levonostalgišući Marko Brecelj inače mislio o tom poređenju… Damir je Avdić, naime, zakleti, gorko cinični anti-levo-i-jugo-nostalgičar, što je u njegovom slučaju po-etički sasvim opravdano jerbo njegove pesme mogu da podnesu tu vrstu „opasnog“ naboja a da ne otkližu u bilo kakvu „desničarsku“, nacionalističku ili tome sličnu banalnost. Čak i kad „laje“, recimo, na „Štulića i Paket aranžman“, slušaocu je jasno da se tu ne radi o njima-kao-njima, nego o određenoj vrsti simbolike (političke, kulturološke, generacijske…) koju ta i neka druga imena neminovno nose sa sobom, a koja je odavno počela da smara i da unedogled teroriše uzduž i popreko ex-YU prostora. Damir Avdić (rođen 1964, dakle i sam pelcovani pripadnik
new wave naraštaja) se zalaže da se u to odavno neprovetravano skladište staretinarnice ipak pripusti malo svežeg vazduha…
Avdić ovih dana luta okolo sa svojim gitarskim koferom predstavljajući novi, četvrti i najbolji album Mein Kapital (Kapital rekord 2012), oko kojeg se inače po nekim regionalnim Progresivnim Medijima nadiglo nešto (ne)očekivane polemičke prašine, no o tome nešto kasnije.
Šta je to što izaziva ovoliku frku oko „bosanskog psiha“? Album Mein Kapital sastoji se od dvanaest pesama koje bismo, uslovno i priručno, mogli da podelimo u tri tematska odvojka. Jedan bi bio, hajmo reći ljubavni, što je onaj tok Avdićevog pevanja koji je recepcijski u dubokoj senci njegove, je li, „društvene kontroverznosti“, pa tako široj pažnji promiče koliko D. A. ume da bude izvanredan (post)ljubavni lirik; poslušajte, međutim, pesme kakve su „Budi žena“ i „Dlan“, pa ćete videti da svako ko zanemaruje taj sloj Avdićevog, da prostite, opusa, čini to na svoju štetu!
Enivej, drugi je tematski odvojak ovog albuma novi naramak (Neka neka i Karam te…) pesama u kojima Avdić problematizuje post–YU traumatologiju, bandoglavo insistirajući na Sećanju (koje ne sme biti isto što i samosvrhovito Zlopamćenje, i ubeđen sam da je to Avdiću savršeno jasno, ali ponekom površnijem ili preopterećenom slušaocu može promaći) a protiv infantilnog Zaborava u režiji svojevrsne japijevsko-komesarske koalicije, koja u svemu tome vidi neki svoj, malo politički, malo više poslovni interes. A radi se o onoj vrsti beslovesnog, nereflektovanog Zaborava zla i zločina koji zapravo potencijalno vodi ka njihovom ponavljanju, to jest ka tome da oni jednom ponovo postanu mogući, a potom i stvarni.
Na koncu, ono što je glavni tematski tok ovog CD-a, a što je savršeno ilustrovano njegovim nazivom, mogli bismo nazvati svojevrsnom „globalnom“ pričom, ali ispričanom iz vizure jednog deziluzioniranog balkanskog autsajdera koji je isuviše toga video i osetio na sopstvenoj koži da bi se dao vući za nos. Opisujući stanje sveta viđeno očima jednog post-YU subjekta po čijim su znalački odranim leđima tamburali i rat i mir, i kapitalizam i socijalizam, i Balkan i Evropa i Amerika, Avdić na jednoj strani vidi moloha kanibalskog, sveproždirućeg kapitalizma, i to što vidi nikako mu se ne dopada, jer ta mašina bešćutno, ravnodušno proždire ljudsko meso – i njegovo, i vaše i moje; dovde je sve u redu, i to samo po sebi Avdića ni na koji način ne bi isključilo iz građanskog mejnstrima fine angažovane umetnosti, jer mejnstrim je u umetnosti, pogotovo onoj malo „elitnijoj“, po prirodi stvari „antikapitalistički“. Otkud to? Pa, kako da vam kažem: u socijalizmu je to tako zarad življenja u socijalizmu, a u kapitalizmu zarad življenja u kapitalizmu… Međutim, šta? Bar koliko i na Zle Kapitaliste, Avdićeva se ubojita satirička oštrica ostrvljuje i na svu onu globalnu duhovnu i moralnu bedu (s lokalnim odjecima) od fensi-šmensi levice, salonskih i anonimnih sajber revolucionara („tresem kurcem po tastaturi“), brižljivo aranžiranih anarhističkih pozera i sličnih čegevaroida. U pesmi Bakunjine, obraćajući se poluzaboravljenom ruskom klasiku anarhizma, za kojeg lepo veli da ga levičarčići ne nose na majicama malo jer ni ne znaju za njega, a malo više jer je ružan (za razliku od onog bradatog latino jebača s tompusom), Avdić zaključno veli i ovo: „kad bih mogao uzeti keš na tebi/uzeo bih/ali sumnjam/zato/između marksističkih smradova/i kapitalističkih svinja/uzeću pare od ovih drugih/prvi su ionako samo njihove sponzoruše…“. Odavno nije tako mnogo brižljivo zaturane Istine zipovano u tako malo stihova! Bilo je urnebesno zabavno čitati kako su se neki potkontinentalni levičarčići jaaako najedili zbog svega toga, sve ciličući i topćući nožicama! Unforgettable!
Album Mein Kapital nema uobičajeno „CD format“ pakovanje, nego je u obliku knjige, kako već uratku s ovakvim naslovom i dolikuje. No, razlog tome nije samo „konceptualne“ naravi: uz CD ovde je priložen i knjižuljak koji, uz tekstove pesama, sadrži i urnebesnu memoarsku priču „Ja anarhista“ iz Avdićevih američkih emigrantskih dana: kapitalističku USA aždahu je Avdić još nekako i ukrotio, ali s lokalnim „anarhistima“ (sve finim građanima koji plaćaju poreze, izdaju fiskalne račune i gledaju da se čime ne zamere Sistemu, ali zato sve naplaćuju skuplje a obavljaju lošije od Korporacija…) bogme je bilo mnogo teže! Ovaj mali narativni biser Avdić izvodi i po koncertima u vidu teško opisivog recitala. Za nepropuštanje!
Kako god okrenete, Mein Kapital je kulturni kapital velike razorne moći, i zato rukujte pažljivo, ali ga konzumirajte obavezno, zbog njegovih jakih lekovitih učinaka. I naravno, viva la revolucion…
LA DŽIGERACION
Hašiš rizla ćevap brizla antiglobalized
Fidel Cuba Palestina za sve drugo mastercard
majko otac zemlja gori odoh i ja sa drugovima majko otac zemlja gori ali eto nas majko otac ne brinite imam kapital
Slavoj Žižek Lady Gaga American Express Noam Chomsky Karleuša Double platinum
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!