Videti Napulj i pisati

Istorija umjetničkih imena i pseudonima neodvojiva je od istorije književnosti. O tome bi se mogla napisati ozbiljna knjižurina. Primjera ima mali milion, ali hajde da se, iz jasnih razloga, ovdje zadržimo isključivo na talijanskoj književnosti. Hektor Šmic slavu je stekao kao Italo Zvevo, Kurt Erih Sukert kao Kurcio Malaparte, Alberto Pinčerle kao Alberto Moravija, Umberto Poli kao Umberto Saba. (Za divno čudo, i usprkos prvoj impresiji Gora Vidala, najzvučnije ime i prezime nekog modernog talijanskog pisca nije pseudonim; Italo Kalvino zaista se zvao Italo Kalvino.) Mogućih razloga za uzimanje pseudonima je mnogo, ali jedan od prvih koji pada na pamet jest skrivanje stvarnog identiteta. Ipak, barem u naše vrijeme, pseudonim je najčešće vrlo prozirna krinka i češće služi kao marker razdvajanja dva dijela opusa, nego kao želja za pravom tajnovitošću. Nerijetko je pseudonim i puki marketinški trik koji služi da se lakše privuče pažnja medija i javnosti. Kad pažnja stigne, maska odmah pada. Kod Elene Ferante, međutim, nije tako.

ŠTA TREBA ZA ČUDO: Tajna Elene Ferante traje već četvrt stoljeća. Rukopis svog prvog romana Problematična ljubav ona je uputila izdavaču 1990. godine. Kad je roman iduće godine prihvaćen za objavljivanje (objavljen je 1992), ona je izdavaču uputila pismo u kome je izložila svoje Vjeruju koga se drži još i danas. Napisala je da knjiga može da bude objavljena jedino ako izdavač prihvati njene uslove. A uslovi su da ona ne želi da ičim učestvuje u promociji romana. „Sve što sam ja mogla da uradim“, rekla je, „jest da napišem roman i ne želim da participiram u bilo kakvim okruglim stolovima ili diskusijama, da se pojavljujem na književnim večerima, da poziram fotografima; ako mi se dodijeli neka književna nagrada, ja se neću pojaviti da je primim.“ Pristala je da pojedinim novinarima da intervju, ali isključivo pismenim putem. Iz tih intervjua, istraživači su zaključili da je vjerovatno udata i da ima dijete ili djecu.

Niko dosad nije javno objavio stvarni identitet spisateljice koja svoje knjige potpisuje imenom Elena Ferante. Imajući u vidu u kakvoj epohi živimo, to je zaista malo čudo. U već pomenutom pismu izdavaču, Elena Ferante je ustvrdila da su najbolje knjige same po sebi čudo i da im ne treba autorova persona. Ovakva tajnovitost pomogla je, naravno, inicijalnom interesu za njene knjige, no kad te knjige ne bi bile sjajne, sva fama o tajnovitosti bi bila uzaludna. A Elena Ferante je vrhunska romansijerka, možda i najbolji talijanski pisac nove generacije, one koja je na scenu stupila krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Njen dosadašnji opus može se podijeliti u dva toka. Prvi obuhvata pet romana objavljenih između 1992. i 2007. godine. Uz već pomenutu Problematičnu ljubav, tu su još Dani zaborava (2002), Fragmenti (2003), Izgubljena ćerka (2006) i Plaža noću (2007). Makar je i s njima postigla veliki uspjeh, pravu slavu Ferante stiče serijom romana objavljenih od 2011. do 2014. godine.

NAPULJSKI KVARTET: Ta četiri romana od kojih se prvi zove Moja genijalna prijateljica, a svi ostali u naslovu originala imaju indikaciju da je riječ o nastavku (Priča o novom imenu: Moja genijalna prijateljica 2, Oni koji odlaze i oni koji ostaju: Moja genijalna prijateljica 3, te Priča o izgubljenom djetetu: Moja genijalna prijateljica 4), po svoj prilici su autobiografski. Ovu sagu o odrastanju i sazrijevanju mnogi kritičari porede sa Knausgorovom Mojom borbom. Bio bi potreban čitav esej za ozbiljnu komparativnu analizu ove dvije gigantske autobiografske proze.

Naratorka Moje genijalne prijateljice zove se Elena, a priča prati njeno odrastanje i druženje sa najboljom prijateljicom Rafaelom. Mjesto radnje je Napulj. Dvije prijateljice upoznaju se u prvom razredu osnovne škole. Obe su iz siromašnih porodica. Elenin otac je portir u gradskoj vijećnici, a Rafaelin je obućar. U četiri knjige bogate i sugestivno napisane proze pratimo njihov odnos i cijeli socijalni kontekst u kome se on razvija. Osim dvije glavne junakinje, serija prati i cijeli niz sporednih likova. U jednom intervjuu, Elena Ferante kaže da je jedna od najtežih stvari za nju u ovako dugačkoj sagi bila obaveza da opiše, prati i diferencira toliki broj karaktera. Vremenski period koji „Napuljski kvartet“ pokriva je čak pola stoljeća dug. Riječ je, dakle, ne samo o bildungsromanu, nego i o efektnoj društvenoj fresci.

PREDLOG ZA PREVOD: Zanimljivo je da u Srbiji, kao i u ostatku zajedničkog srpskohrvatskog jezičkog područja, Elena Ferante uopšte nije prevođena mada je na književnoj sceni, rekosmo, prisutna već četvrt vijeka. Ako se njeno ime i prezime ukucaju u zajednički katalog javnih biblioteka u Srbiji, jedini rezultat koji ćemo dobiti jesu dva njena romana prevedena na mađarski, a koje u svom fundusu ima Gradska biblioteka u Subotici. Nema čak ni odlomaka njene proze objavljenih u ovdašnjim književnim časopisima. Prema nekim medijskim najavama, zagrebačka izdavačka kuća Profil objaviće u dogledno vrijeme Dane zaborava, drugi po redu roman Elene Ferante. U vrijeme uoči Sajma knjiga u Frankfurtu, tradicionalno najveće izdavačke pijace za kupovinu i prodaju autorskih prava, ovu kratku i nepretencioznu bilješku o Eleni Ferante vrijedi shvatiti i kao sugestiju ovdašnjim izdavačima da svoje kataloge obogate njenim naslovima. Radi se o plodnoj i umjetnički ostvarenoj autorki koja piše pitko i zavodljivo. Rečeno klišeiziranom žurnalističkom floskulom, Ferante je ljubimica i kritike i publike. U već navođenom pismu svom talijanskom izdavaču, ona pred kraj autoironično primjećuje kako je čula da su promocija i marketinške aktivnosti koje uključuju autora zapravo vrlo skupe, pa će tako njena tajnovitost izdavaču donijeti i uštedu. Slično važi i za njene izdavače u inostranstvu; u ovom slučaju znaju da neće morati da plaćaju avionske karte i hotelske smještaje. Šalu na stranu, mada je Elena Ferante – kako je Džejms Vud zapisao u „Njujorkeru“ – spisateljica naspram koje Tomas Pinčon djeluje kao neko gladan publiciteta, to je za njenu književnost manje važno. Važnije je da je ona za današnju talijansku književnost ono što je za talijanski klupski fudbal bio Napoli dok je u njemu igrao Dijego Armando Maradona.

PISCI U SENCI: B. Traven,…

…Tomas Pinčon,…

…Džerom Selindžer,…

…Elena Ferante