Keltov san (Laguna 2011; sa španskog prevela Ljiljana Popović Anđić) prvi je roman Marija Vargasa Ljose objavljen nakon što je ovaj dobio Nobelovu nagradu za književnost. U dosadašnjem opusu Vargasa Ljose, on je po mnogo čemu najbliži Raju na drugom ćošku, objavljenom 2003. godine, čiji prevod (u izdanju Narodne knjige) također potpisuje Ljiljana Popović-Anđić. Srodna su ova dva romana i stilski i tematski. Oba su, zapravo, u formalnom smislu, mnogo jednostavniji od ranih njegovih romana kojima duguje svoju reputaciju i svjetsku slavu. Kažu da su Džojsa pred smrt pitali kako bi pisao da kojim slučajem ponovo počinje, a Džojs je rekao: Jednostavnije. Kod Vargasa Ljose ovaj zaokret ka jednostavnosti iskazuje se tako što on kao da je zaboravio da je ikada čitao Foknera. Kiš je 1989. godine u jednom intervjuu kazao: „Fokner je pre dvadeset godina za mene bio Bog, a danas ne mogu da pročitam nijedan njegov redak.“ I Vargas Ljosa u Keltovom snu odustaje od obožavanja Foknera.
ZLO KOJE ČINE LJUDI: Keltov san je biografski roman o Rodžeru Kejsmentu, stvarnoj istorijskoj ličnosti. Raj na drugom ćošku bio je biografski roman o Flori Tristan i Polu Gogenu, u kojem su neparna poglavlja bila Florina, a parna Gogenova. U Keltovom snu nema čak ni takvog „šaltanja“, a kamoli promjena perspektive u ključu „spojenih sudova“ i sličnih foknerovskih tehnika. Struktura Keltovog sna je toliko jednostavna da na prvi pogled najviše podsjeća na kakav televizijski igrani film „baziran na stvarnim događajima“. Kejsment je osuđen na smrt i u zatvoru čeka eventualno pomilovanje prisjećajući se vlastitog života. Roman je podijeljen na tri „geografski“ naslovljena dijela (Kongo, Amazonija, Irska), a zatvara se kratkim epilogom. Ono čime se osigurava uzbudljivost radnje, uz pripovjedačko majstorstvo, razumije se, jest fascinantnost Kejsmentove biografije, naročito potcrtana činjenicom da je riječ o ličnosti koja je gotovo potpuno nepoznata čak i dobro obrazovanim ljudima (makar se, da se razumijemo, njegova biografija može pronaći u svakoj iole boljoj enciklopediji), a čija je istorijska uloga značajna i vrijedna svake pažnje. Kejsment je čovjek koji je evropsku javnost prvi upozorio na okrutnosti u tzv. trećem svijetu, na zlo koje čini ljude, i to ne jedanput, nego dvaput; prvi put riječ je bilo o okrutnostima u Africi, u Kongu, a drugi put u Južnoj Americi, u Peruu.
PERUANSKA VEZA: Upravo je „peruanska konekcija“, ako se usudimo osloniti se na podmuklo delovanje biografije, skrenula pažnju Vargasa Ljose na život Rodžera Kejsmenta, kao i nešto ranije na život Flore Tristan, uostalom. Njih oboje su živote posvetili idealima humanizma, jednakosti i bratstva. U vremenu u kojem pojedini intelektualci kao da ponovo otkrivaju Ameriku zaključujući mudro kako, eto, raspodjela bogatstva u svijetu nije pravedna, Vargas Ljosa koji je onomad izjavio kako je on jedan od dvojice svjetskih pisaca koji si divi Margaret Tačer (drugi takav pisac, dodavao je Vargas Ljosa, preciznije rečeno pjesnik, jeste Filip Larkin) podsjećajući na surovost kolonijalne eksploatacije trećeg svijeta prije jedva stotinjak godina. Čitaoci ranijih knjiga peruanskog nobelovca dobro znaju njegovu vještinu u opisivanju ljudske surovosti. Keltov san je, naravno, roman i ne odlučuje se eksplicitno ni za viziju o svijetu čiji bi moto mogla biti ona starozavjetna da nema ničeg novog pod Suncem, niti pak pledira za posljednju Marksovu tezu o Fojerbahu. Ipak, makar govorio o vremenu od prije stotinjak godina, čitalac Keltovog sna konstantno ima dojam da čita roman iz savremenog života. Ne tiče se to samo političko-ekonomskih i, da tako kažem, antropoloških aspekata romana; i pojedine naoko manje bitne i pozadinske dionice, poput nekih varijacija na sudbinu novinara, primjenjive su i na savremeno doba. Isto tako, Kejsmentova vizija Irske kao „evropske kolonije“ nije tek istorijski kuriozum, nego također priziva analogije iz novijeg vremena.
TREĆI SVET: Roman završava u godinama Prvog svjetskog, odnosno onovremenom terminologijom Velikog rata. Pominje se, dakle, u Keltovom snu i Sarajevski atentat, a oni koji su čitali Dedijera i njegove paralele između Mlade Bosne i irskih revolucionarnih grupa s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, kojima je pripadao i Rodžer Kejsment, dijelovi ovog romana će prizvati i neke lokalne asocijacije. Nije u ovom romanu beznačajan ni motiv Kejsmentove homoseksualnosti, odnosno načina na koji je ta njegova sklonost iskorištena za njegovu satanizaciju. Također, dnevnički zapisi Kejsmentovi Vargasu Ljosi su povod za neke skoro autopoetičke varijacije o književnosti koja nastaje nadgradnjom stvarnosti i neostvarenih želja. Literarne sladokusce će u Keltovom snu naročito zavesti majstorstvo Vargasa Ljose kad je riječ o nekim „epizodnim ulogama“ poput Džozefa Konrada i Vilijema Batlera Jejtsa. Roman je, rekosmo, baziran na biografiji stvarne istorijske ličnosti te i završava onako kako je u stvarnosti završio život Rodžera Kejsmenta. Orhan Pamuk je u jednom eseju Marija Vargasa Ljosu nazvao „autorom iz trećeg svijeta“, pa se na tom tragu, odnosno pozivajući se na pjesmu Treći svijet, može kazati da Keltov san završava dok vani (jedna) zora rumeni. Kao moto epiloga Keltovog sna, Vargas Ljosa citira Jejtsove stihove o Kejsmentu, katren koji završava riječima But that is nothing new („Ali to nije ništa novo“). Tako se nekako formuliše i pouka ovog romana, ako je o pouci dopušteno govoriti, da ono što nas i danas šokira u svijetu zapravo nije ništa novo.
