U beogradskom Domu omladine prošle nedelje organizovana je do sada najpotpunija retrospektiva Rajka Grlića, proslavljenog jugoslovenskog i hrvatskog reditelja. Rajko Grlić je snimio jedanaest celovečernjih filmova. Ovi filmovi prikazani su na svih pet kontinenata, učestvovali su na najprestižnijim međunarodnim filmskim festivalima a dobili su i brojne nagrade. Grlić je osmislio i CD-ROM „Kako da snimite film, interaktivna škola“ koji je izabran za najbolji multimedijalni rad na svetu 1998 godine. Trenutno radi kao profesor na Univerzitetu u Ohaju i kao umetnički direktor Motovun filmskog festivala.
„VREME„: Retrospektive su prilika za podsećanje ali i revalorizaciju ostvarenog. Sa kakvim emocijama im vi pristupate?
RAJKO GRLIĆ: Pokušavam ne gledati svoje filmove nakon što ih završim. Vjerojatno podsvijesno izbjegavam taj pogled unazad bojeći se da, kada jednom stanem, više neću naći razlog, snagu… kako god to zvali, da i dalje idem naprijed. Ukratko, meni se još uvijek snima, što je dosta neprimjereno mojim godinama i što jednako čudi i mene i moje bližnje. Vjerojatno iz tih razloga na retrospektivu gledam kao na redovnu ligašku utakmicu, ne kao na proslavu desetogodišnjice osvajanja zadnjeg prvenstva.
Pripadate čuvenoj generaciji „praških đaka“ koja je decenijama suvereno vladala jugoslovenskim filmom. Kako danas gledate na taj period, kako gledate na prašku generaciju i filmove koje vaše kolege danas prave?
Ne sjećam se da smo baš „vladali jugo-filmom“, ali nema veze, danas to dobro zvuči i bilo bi grijeh to demantirati. Mi smo bili zbir vrlo različitih klinaca koji su došli iz ovdašnjih urbanih sredina u jedan visoko civilizirani srednjoeuropski grad. I pri tome smo imali neizmjernu sreću da smo završili na ozbiljnoj i bogatoj školi u rukama ljudi koji su nas učili zanatu a ne „umjetnosti“. Nakon te škole, a tome je već više od četrdeset godina, krenuli smo raditi filmove. Filmove koje je vrlo teško, gotovo nemoguće, svrstati u bilo koju zajedničku ladicu. Različiti ljudi prave različite filmove, jer film je uvijek neka slika onih koji ga prave. I onda i danas. Neke od tih filmova jako volim a neke možda i ne toliko. Ali i danas sam uzbuđen kad idemo gledati nešto što je napravio na primjer Srđan Karanović ili Goran Marković. S njima sam rastao, s njima sam prošao svoj filmski pubertet i drago mi je da s njihovim filmovima mogu i stariti.
Vaši roditelji imali su ozbiljnih problema sa tadašnjom vlašću ali su i vaši filmovi bili zabranjivani. O čemu se zapravo radilo i koliko je to uticalo na vas?
Moji su roditelji odrasli u građanskim obiteljima i kao takvi su vrlo rano, znači prije Drugog svjetskog rata, prišli „lijevoj ideji“. Imali su san, borili se za njega i, kao što kaže Krleža, imali nesreću da vide realizaciju tog sna. Ali ga, usprkos svemu što im se dogodilo, nikada zapravo nisu izgubili. Samo jednom se ljubi je moj pokušaj da razumijem dimenzije njihove iluzije i njihove deziluzije. A što se utjecaja tiče, kako godine prolaze, sve više shvaćam kako sam oblikovan u toj kući i kako je duh te kuće zauvijek ostao u meni. Bili su, kao što kažem, građanska djeca i imali su u tom svom građanstvu jednu predivnu notu anarhičnosti i ruganja svemu ozbiljnom. Svim mogućim patetičnim poimanjima državnih uređenja, nacija, religija… Imali su u sebi taj dobri crnohumorni duh srednje Europe koji se zna smijati i kad mu je nož pod grlom. Kad prođete takvu školu i kada vidite kroz šta su sve oni prošli, svaka zabrana filma ili stavljanje vas osobno na neku crnu listu, ne izgleda tako tragično.
Kada biste nekom ko nije video niti jedan vaš film želeli da se predstavite, koji biste mu film prvo preporučili da vidi i zašto?
Ne znam. Bojim se odgovora na takva pitanja. Možda bih mu preporučio – s namjerom da ga ne gnjavim – neki kratki film kao što je npr. Pitka voda i sloboda 3, dokumentarni film koji je u nastajanju poslednjih tridesetak godina i koji dosta jasno kazuje kako se oblikuje „povijest“ ovih krajeva.
Kako vam se čini da „stare“ vaši filmovi? Neki od njih (Bravo Maestro, na primer) deluju neobično aktuelno i danas…
Pitanje „starenja filmova“ je čudno i nadasve intimno pitanje s kojim se susreće svaki režiser. Ja sam osobno došao do zaključka da se, nakon svih mogućih premijernih prikazivanja, festivala i nagrada, slava i tragedija, prihvaćanja i odbijanja, uspjeha i neuspjeha u kinima, filmovi zapravo dijele na samo dvije kategorije: na one koji prežive i one koji nemaju tu sreću. A tu, moram reći ono što niti jednom režiseru nije drago priznati, to „umiranje“ ili „preživljavanje“ filma vrlo malo ovisi o našem režijskom umijeću, o načinu na koji smo složili film, pa čak i o samoj priči. Vjerodostojnost filma, a time i njegovo „preživljavanje“, duboko sam u to uvjeren, ovisi velikim dijelom o glumcu, o licu kojem se vjeruje ili ne vjeruje. Ako je glumac „stvaran“, ako „ne laže“, njemu će se, kao i filmu, vjerovati i danas i kroz dvadeset godina. Dakle samo ta lica i njihova iskrenost omogućuju filmu da nadživi svoj normalni vijek trajanja, da postane ono što, parafrazirajući Godara, sanja svaki igrani film, da postane dokumentarni.
Jednom ste izjavili da vam je neophodno da vas nešto „brine“ da biste počeli da razmišljate o novom filmu. Kako pristupate pisanju scenarija, da li se taj proces tokom godina menjao i kako?
To je shvaćanje filma, ili bolje rečeno režije, kao neke varijacije na priču o princezi na zrnu graška. Ako nas nešto žulja i ispod sedam jastuka, onda o tome valja praviti film. Bez obzira da li je grašak velika politička kategorija ili krajnje intimni detalj nečijeg života.
Kritičari kažu da su vaše opsesivne teme seks i politika. Koliko je to, po vama, tačno?
Ako „politiku“ prevedemo na njene stvarne sastojne elemente, a to su moć i novac, i ako tome dodamo erotski element ili, kako vi to zovete, seks, ne vidim šta je još u rangu tih moćnih pokretača sudbina. Ili jednostavnije rečeno, koji to još motivi mogu parirati ovim silama koje već nekoliko hiljada godina razapinju i pokreću junake svih mogućih priča, pa tako i filmskih. Pa tako i mojih.
Prošlo je trideset godina od premijere filma Samo jednom se ljubi. Šta je ovaj film vama značio u karijeri i kako objašnjavate kult status koji on danas uživa?
Pa lijepo je kad sretnete gospođu u njenim najboljim godinama, recimo neku moju vršnjakinju, a to mi se događa i ovdje „a i šire“, koja uz sjaj u očima, tiho i s vidljivom sjetom pri susretu izgovori: „Aaaa, Samo jednom se ljubi!“ I onda blago klimne glavom i na trenutak otplovi u sjećanja na neka, za nju, vjerojatno puno uzbudljivija vremena. Kažite: šta film može više od toga učiniti za onoga tko ga je pravio.
Postoji li neki film u vašoj karijeri za koji mislite da je potcenjen, da nije shvaćen na pravi način?
Ne, ne mislim. Ja sam u tome fatalista, koji vjeruje da svaki film, nakon svih početnih buka i bijesova, voljenja i nevoljenja, nađe mjesto koje zaslužuje. I tu mu nitko ne može pomoći ili odmoći.
Karaula je verovatno prvi film sa prostora bivše Jugoslavije koji o bivšoj državi govori bez sentimentalizma, ali i bez mržnje. Kako vi danas gledate na bivšu državu i njenu zaostavštinu?
Na taj prostor, to uređenje i vrijeme u kome je postojalo ja ne gledam kao na državu, kao na neko političko ustrojstvo, već isključivo kao na komad vlastitog života. A tog se života ne namjeravam odreći niti od njega mislim praviti neku oglednu izložbu. Dakle, za tu me „ostavštinu“ veže puno lijepih uspomena i zato mi je vrlo teško gledati ljude koji danas to vrijeme i to uređenje jednodimenzionalno veličaju li još jednodimenzionalnije gade. Ali da odgovorim na vaše pitanje: mislim da je u ideji tog uređenja bilo nešto strašno zdravo i da je u realizaciji te ideje bilo nešto podosta bolesno. I zbog tog bolesnog mislim da je dobro da se rastavila na sastavne dijelove. Što naravno ne znači da su dijelovi puno zdraviji… ali to je neka druga priča.
Vaš najuspešniji film U raljama života je melodrama, vaš poslednji film Nek ostane među nama nazvali ste „ženskim filmom„. Vidite li sebe kao reditelja melodrama, razmišljate li uopšte o žanrovima prilikom pisanja scenarija – snimanja filmova?
Ne, ne razmišljam o žanrovima radeći na scenariju. Ja i inače mislim da je žanr industrijska oznaka za industrijski proizvod. Za nešto kao što je to Big Mac ili Double Cheezburger. Striktna nomenklatura žanrova ima u holivudskom sistemu industrijske proizvodnje filma svoj puni razlog postojanja. Ali u Europi, a pogotovo u ovim krajevima gdje se filmovi manje-više rade u kućnoj radinosti, žanrovi nemaju gotovo nikakvo značenje. Oni u našim uvjetima više nalikuju žabi koja je vidjela kako potkivaju konja pa je i ona digla nogu… S druge strane, miješanje i skakanje iz „žanra u žanr“ je velika sloboda koju si možete priuštiti samo kad radite u kućnoj radinosti. Da je ovdje postojala bilo kakva ozbiljna filmska industrija, ja bih vjerojatno čitav život bio prisiljen snimati kopije filma koji je najbolje prošao na tržištu. Ovako, čak i vrlo svjesno i namjerno, miješam te žanrove i s osobitim veseljem skačem iz filma u film, iz jednoga u drugi.
Puno vremena provodite u Americi. Kako se tamo osećate, koliko vas okruženje inspiriše i da li vam išta nedostaje iz ovih krajeva?
Dobro se osjećam u Americi. Ona je velika i može se čitati, a i živjeti, na stotine načina. Meni Amerika u kojoj ja živim izuzetno paše. Istovremeno, ja živim klasični dupli život – pola-pola, pola godine u brdima Amerike, pola godine u Zagrebu. Tako da mi zapravo ništa ne nedostaje. Štaviše, kada mi je nečega previše, odem na drugu stranu Atlantika.
Trenutno radite na novom scenariju sa Antom Tomićem. O kakvom projektu je reč?
Da, to nam je treći zajednički scenarij. I još uvijek guštamo slažući ih. Radi se o ljubavno-pustolovnoj komediji. O jednom pravom, kako vi to u Beogradu kažete, „bioskopskom filmu“. Čini mi se da u depresivnim vremenima, a to je blagi eufemizam za ono kroz šta stvarno prolaze ovi krajevi, valja praviti komedije. Da se kroz njih, i pomoću njih, najtočnije može komunicirati i s vremenom i s ljudima. A ja i radim filmove da bih s nekim pričao.
