
Otpor cenzuri
Počinje Ne:Bitef sa predstavama koje je odbio Odbor Bitefa
Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode

Pojavljivanje Nenada Čanka u kući Velikog brata vratilo je u javnost polemiku o odnosu „estrade i politike“ u Srbiji. Fenomen je odavno poznat i različito nazivan – ali najčešće se govorilo o uticaju tabloida na medije i politiku. Skovan je i termin „tabloidizacija“, a efekti su postali vidljivi u uvođenju uličnog jezika u medije i politiku, naslovi su postali važniji od teksta (osim naslova često drugog teksta ni nema), ne postoji granica dobrog ukusa, profesionalno novinarstvo, niti bilo kakva odgovornost za napisano ili izrečeno. Tabloidi su postali najmoćnije oružje političke borbe, jer se kroz njih, praktično bez ikakvih pravnih posledica, mogu napadati protivnici. Svi prethodno nabrojani fenomeni jesu ključni problemi ovdašnjih medija, ali ne objašnjavaju u potpunosti otkud ovih dana političari toliko vole da se pojavljuju u televizijskim šou-programima. Vratimo se dakle tamo gde političari počinju – na izbore!
Predizborne kampanje u Srbiji postale su neobično živopisne. Sećate se, to su dani kada se političari neobično trude (po savetu marketinških stručnjaka i kvazistručnjaka) da izgledaju kao obični ljudi. Šetaju se među građanima, Boris Tadić je ćaskao sa poljoprivrednicima, studentima, Toma Nikolić je slikao celu familiju kao u seriji „Menjam ženu“, Palma je paradirao uz muziku i posluženje, Velja je natezao iz šiše i tako u nedogled. Nekako pred izbore, svi žele da nam otvore dušu, da nam se ispovede, da nam pokažu kako ima toliko toga neizrečenog među nama, a sve što mi moramo da učinimo jeste da glasamo za njih.
Sve bi to bilo lepo i ličilo na izbore u bilo kojoj drugoj zemlji, da se kod nas nakon izbora i raspodele vlasti – predizborna kampanja praktično automatski ne nastavlja. Izuzev retkih primera, sve što političari ovde rade jeste politički marketing za sledeće izbore – koji su možda tu iza ćoška. Dok se bave svojim poslovima (onim zbog kojih su tu gde jesu) najčešće izgleda da razmišljaju isključivo o sledećem mandatu. U partijskoj državi- imate potrebu da neprekidno lobirate i promovišete sebe na dva plana. Morate da se pokažete kao uspešan državni činovnik i dobar vojnik vaše partije. Akcenat je naravno na reči „pokažete„, a to zahteva celog čoveka, 24 sata dnevno i nema vremena za takozvani privatni život.
Tu upravo počinje problem sa nakaradnim poimanjem uloge političara u Srbiji. U nedostatku kompetentnosti, ili prethodnih rezultata kao racionalnih kriterijuma za određenu funkciju, političare počinjemo da procenjujemo po „osećaju“ i tome „kakav je čovek„. Sve su ovo sinonimi za stereotipe, subjektivne doživljaje i potpuno mešanje javne i privatne sfere. Političari u Srbiji po demagoškom i autoritarnom modelu – vrhunskom vrednošću zato smatraju posedovanje političke (čitaj lične) harizme.
Ovih dana u Muzeju istorije Jugoslavije otvorena je izložba koja se bavi političkom harizmom Druga Tita, a zove se „Efekat Tito„. Ukoliko je pogledate (a pogledajte obavezno), videćete poklone koje su obični ljudi vezli, štrikali, slikali, varili, lepili, spajali i na kraju poklanjali svome Titi. On je iz današnjeg ugla bio savršen TV selebriti. Iz ovog miljea (Tito u reči i slici, Kad su Tita Jože zvali, Barton Na Sutjesci itd.) dolazi danas povampireni trend da Čanak humanitarno podriva „najljigavije dno dna na televiziji“ ili Vučić humanitarno tancuje do snova. Isto rade političari kada odlaze na Guču, sede u prvim redovima modnih revija ili u žiriju „Zvezda Granda“. Ukoliko želite da se bavite humanitarnim radom – to je fantastično, ukoliko želite da pomognete u stvaranju odgovornih medija – to je takođe prelepo, ali nemojte da se slikate dok dajete milostinju, niti egzibicionizam maskirate uzvišenom borbom za kulturu. Inače ćemo umesto „Efekta Tito“ imati „Čankov paradoks“ (borba protiv kiča putem sopstvene tabloidizacije) ili „Vučićevu plesnu iluziju“ (dok plešem na televiziji volšebno prestajem da budem političar). Odmah da se razumemo – granice ovog TV žanra praktično ne postoje. Ugo Čavez je u tom pogledu najdalje dogurao – pa čovek na televiziji vodi sopstveni nedeljni šou–program. Zamislite samo kako onda političari / TV voditelji odjavljuju emisiju – ne menjajte političare, promenite kanal!

Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
„Ovo je nov festival, i nema nikakve veze sa Festom, niti je njegova zamena“, kaže Igor Stanković, jedan od inicijatora Beogradskog filmskog festivala koji će od 30. januara do 6. februara prikazati najnovije meinstrim naslove

Debi album Peti Smit jedan je od temelja savremenog rokenrol izraza. Poseban doprinos Peti Smit rok muzici počinje već sa načinom na koji je zavrtala reči, razvlačila ih, uživala u njima i istovremeno im menjala smisao kroz izgovor, uz nezaboravno strasno podvriskivanje prepuklim glasom, kao da se svađa sa samim rečima dok ih izgovara, raspravljajući se sa celim svetom

Dražen Lalić, Dvije kuće iznad mora; TIM press, Zagreb 2025.

Kako je ovde tako zeleno?, režija Nikola Ležaić, igraju Filip Đurić i Izudin Bajrović
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve