Trijumf sadržaja

Persona koja bira posljednji film koji se u okviru FEST-a, a u Sava centru, prikaže prije dodjele Oskara, trebala bi pokatkad da posjeti sportske kladionice. Hoću reći, ako ta osoba cilja na to da samo pet-šest sati (tj. u nedjelju u deset uveče) prije nego cijeli svijet zabruji o nekom filmu, baš taj film prikaže Beograđanima, onda joj dobro ide. Prije dvije godine „ubola“ je sa 12 godina ropstva, prošle godine sa Čovekom pticom, a ove, evo, sa Pod lupom. Šalu na stranu, naravno da se u vrijeme pravljenja programa FEST-a već uveliko znaju nominacije, pa i da se među nominacijama izdvajaju favoriti, ali nekad je i u tom smislu zaista potrebna sreća. Ove godine su maltene svi bili sigurni da će Oskara za najbolji film dobiti Povratnik, a Povratnik je još prije nekoliko mjeseci krenuo u redovnu bioskopsku distribuciju pa nije bio materijal za FEST. Ipak, ispostavilo se da ove godine u toj najprestižnijoj kategoriji pobjeđuje dark horse, odnosno film Pod lupom, film koji je na FEST-u prikazan u nedjelju u deset uveče, pet-šest sati prije nego je ovjenčan Oskarom za najbolji film, u istom terminu, dakle, u kojem su prethodnih godina prikazani pobjednici u istoj kategoriji.

BROJKE: Pod lupom je imao šest nominacija, a osvojio je dva Oskara: za najbolji film i za najbolji originalni scenario. Hroničari i statističari su već izračunali da se još 1952. godine nije desilo da film koji je dobio Oskara za najbolji film u cjelini, osim njega dobije još samo jedan. Ipak, taj preostali je Oskar za najbolji originalni scenario, onaj koga filmski sladokusci zapravo najviše cijene. Tek primjera radi, Oskara za najbolji originalni scenario svojevremeno su osvajali: Tarantino, Vudi Alen, Diablo Kodi, Sofija Kopola, Pedro Almodovar, Tom Stopard, braća Koen, Bili Vajlder, Orson Vels…Povratnik je imao dvanaest nominacija, najviše od svih filmova ove godine, a dobio je tri Oskara, uključujući onog za najbolju režiju (Injaritu) i najbolju glavnu mušku ulogu (Leonardo Dikaprio). Sve u svemu, Pod lupom se definitivno može smatrati pobjednikom, a ako bismo iz ove odluke pokušavali da iščitamo šire trendove, mogli bismo govoriti o pobjedi sadržaja nad formom. Povratnik je u mnogo čemu vrhunac aktuelnog holivudskog pomodarstva, film tehnički savršen, snimljen u veličanstvenoj prirodi, tendenciozno šokantan, ali koji u gledaocu koji iziđe iz bioskopa ne ostavlja dublji trag. Pod lupom je potpuno drugačiji film. Neki od onih koji ga hejtuju tvrde da ih podsjeća na televizijsko ostvarenje. Čak i takav opis, međutim, koliko god imao pogrdnu namjeru, filmu zapravo komplimentira. Pod lupom podsjeća na ona televizijska ostvarenja zbog kojih šlifovana publika u posljednjih nekoliko godina više cijeni televizijske serije od filmova.

POETIKA: Baziran na stvarnom događaju, odnosno na priči o nastanku serije članaka „Boston Glouba“ u kojima je dokazana umiješanost cijelog sistema Katoličke crkve uzduž praktično cijele njene hijerarhije u skandal za zaštitom sveštenika koji su zlostavljali djecu, Pod lupom je istovremeno prigušen triler, drama smještena u vrlo konkretne dokumentarne koordinate te intrigantan period piece. Epoha kojom se film bavi su prve godine tekućeg stoljeća, kad je udar digitalne aždaje na štampane medije već počeo, ali nije eskalirao. Pod lupom daje dobru sliku interne redakcijske dinamike velikih (dnevnih) novina, kao i uvid u operativnu podjelu rada. Takođe, fascinantno je kako u jedva dva sata trajanja uspjeva da dobro i uvjerljivo skicira i portretira valjda i petnaestak likova. Priča je važna i uzbudljiva, društveno relevantna i pokazuje zapravo kako novinarstvo može da mijenja svijet. Ilustracija toga je reakcija Katoličke crkve na ovaj film. Iz Vatikana nema napada na njega da je anticrkveno intoniran, čak ni poslije dodjele Oskara. Jedna tabu tema je kroz seriju novinskih članaka ispričana na način na koji je trebala da bude ispričana, a onda je poslije petnaestak godina stigao film koji zapravo slijedi izvornu poetiku članaka čiji nastanak ga je nadahnuo: bez tabloidnog skandalizovanja, bez tendencioznog lažnog moralisanja, bez velikih gesti i crno-bijele paradigme, istina, i samo istina. Režija je diskretna, scenario vrhunski prepliće rukavce priče, a glumci su toliko dobri da zapravo u trenu zaboravljamo sve njihove prethodne uloge i vidimo ih kako savršeno utjelovljuju sasvim obične ljude, te nimalo glamurozne – novinare.

OSTALO: Inače, čisto kvantitativno gledano, najviše Oskara je osvojio Pobesneli Maks: Autoput besa, čak šest njih, ali uglavnom u tehničkim kategorijama. Što se tiče glumaca i glumica, osim Dikaprija nagrađeni su Bri Larson (glavna ženska uloga, film Soba), Mark Rajlens (sporedna muška uloga u Spilbergovom filmu Most špijuna), te Alisija Vikander (sporedna ženska uloga, film Dankinja). Za najbolji film izvan engleskog govornog područja proglašen je mađarski Šaulov sin režisera Lasla Nemeša. Kad se analizira cijela filmska sezona, najveći gubitnici su vjerovatno Kerol i Podlih osam, o kojima smo u „Vremenu“ već pisali, a koji su, makar i superiorni najvećem dijelu prošlogodišnje produkcije, praktično ostali bez Oskara (osim što, eto, Eniju Morikoneu nisu mogli da uskrate Oskara za muziku u Tarantinovom filmu). Kad smo kod muzike, nagradu za najbolji dokumentarac osvojio je, više nego zasluženo, film Ejmi Asifa Kapadije. Uglavnom, prošla je, evo, i još jedna, osamdeset i osma po redu, dodjela Oskara, čime se na izvjestan način završila još jedna filmska sezona. Ako u Holivudu shvate da i izvan nastavljanja superherojskih i inih franšiza te ekranizovanja video-igrica ima tema dostojnih filmovanja, ovakva buduća sumiranja filmskih sezona možda budu i bogatija.