O dva filma iz kvarteta nagrađenih unutar Glavnog takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala bilo je riječi na ovom mjestu prošle sedmice. Film koji je i potenciran kao najbolji, rumunski Svi iz naše porodice, dobio je glavnu nagradu, Srce Sarajeva za najbolji film. Mlada glumica Marija Pikić iz filma Djeca Aide Begić dobila je Srce Sarajeva za najbolju glumicu. Druga dva filma ovjenčana nagradama prikazana su u drugom dijelu festivala, krajem prošle sedmice. Uliks Fehmiu dobio je Srce Sarajeva za najboljeg glumca za ulogu u Ustaničkoj ulici Miroslava Terzića, dok je Specijalnu nagradu žirija dobio turski film Iza brda režisera Emina Alpera. Najbolji ovogodišnji filmovi iz takozvane regije kao prostora za čiju se kinematografiju specijalizovao SFF, teritorije koju su u Motovunu zgodno nazvali „od A do A“ (od Austrije do Anadolije), dolaze, reklo bi se, iz njenog istočnog dijela. Slovenačkih, hrvatskih i mađarskih filmova nije ni bilo u konkurenciji, dva austrijska filma su ostala kratkih rukava, a nagrade su otišle u Bosnu, Srbiju, Tursku i Rumuniju.
BRDO I BRDA: Kad smo kod Turske i Rumunije, valja pomenuti zanimljivo (polu)imenjaštvo turskog filma nagrađenog u Sarajevu i rumunskog filma nagrađenog u Kanu (najbolje glumice), a u Sarajevu prikazanog u programskoj sekciji U fokusu. Naime, internacionalni (engleski) naslov Alperovog pomenutog filma je Beyond the Hill, dok se engleski naslov rumunskog filma Kristijana Munđijua razlikuje u samo jednom slovu; zove se, naime, Beyond the Hills. Imenica brdo kod nas i u genitivu jednine i u genitivu množine ima isti oblik, pa se tako ova dva filma iste godine napravljena u našem jeziku pojavljuju kao svojevrsni (polu)imenjaci. Mogla bi se paralela između ova dva filma i produbiti, no mene ovdje ipak više zanima Munđijuov film. Teško da se, naime, još od Emira Kusturice u Evropi pojavio uspješniji i osebujniji režiser. Umjetnik koji se proslavio nakon što je za film 4 mjeseca, 3 nedelje i 2 dana dobio Zlatnu palmu u Kanu, snimio je ove godine film što je na prvi pogled potpuno drukčiji od svog slavnog prethodnika, dok se već na drugi pogled ukazuju neočekivane sličnosti. Urbani milje priče iz Čaušeskuovog vremena je, rekosmo, mnogo drukčiji od konteksta u kojem se dešava film Iza brda, izolovanog manastira, što bi se kod nas reklo Bogu iza nogu, tamo gdje je i Bog rek’o laku noć, iza sedam gora i sedam mora, iza brda (množina) uostalom, kao što i naslov veli. A opet, srž filma se u oba slučaja tiče prijateljstva, i to ženskog. Prijateljstvo, veliko i iskreno, dviju žena što su po svemu različite, to je, očito, Munđijuova opsesivna tema, a u tim prijateljstvima, kao u parafrazi onog čuvenog Odnovog stiha, strada ona koja – više voli. Film je izvrstan i izuzetno kompleksan te zavređuje poseban obiman osvrt, ali ovdje još valja potcrtati zanimljivu sličnost sa Djecom Aide Begić u pokušajima junakinja ova dva filma da izlaz iz bezizlaznog lavirinta savremenog života potraže u religiji. Rahima iz Djece i Voičita iz Iza brda karakterno su skoro po svemu različite, no obje su, eto, demonstrativno religiozne i obje su siročad, što je također znakovita podudarnost.
ISKUPLJENJE: Kad smo već kod engleskih naslova filmova, za Ustaničku ulicu pronađeno je rijetko dobro rješenje. Bukvalan prevod, naime, teško da bi imao smisla. Ustanička ulica je klasičan primjer metonimijskog naslova čije ispravno razumijevanje zahtjeva poznavanje lokalnog konteksta. Da bi stvar funkcionisala globalno, bila je potrebna metafora. Pronađeno rješenje je izvrsno: Redemption Street. Naslov je to efektan, zvučan, i što je još važnije – tačan, jednako tačan kao i originalni. Ustanička ulica mogla bi, reklo bi se, imati međunarodnog uspjeha. Film se doima američki, u pozitivnom smislu, uzbudljiv je i ponešto podsjeća na popularne holivudske trilere. Među njegove dobre strane spada i odlična glumačka ekipa, a žiri je s razlogom nagradio Uliksa Fehmiua, koji je uspio uvjerljivo odglumiti zločinca koji nije izgubio sposobnost da se pokaje. S druge pak strane, film možda previše počiva na nekim skoro vodviljskim koincidencijama i tu se nevjerica – govoreći kolridžovski – baš i ne suspenduje do kraja. U političkom smislu, film se dotiče kontroverzne teme i tu je, kako se to kaže, pošten. U toj dimenziji na jedan ponešto čudan način podsjeća na Turneju Gorana Markovića. Lik Ljubića iz Turneje (u izvedbi Voje Brajovića), kao foto-robot pisca koji je podstrekavao na zločine, tamo je bio žrtvovan, predat vojnicima koji prema njemu, očito je, neće imati milosti. U Ustaničkoj ulici pak, lik Grbavog (Petar Božović) također je neka vrsta foto-robota stvarnog komandanta i sive eminencije zločinačke paravojne formacije, a njegov pad ovdje je više institucionalan i dešava se kroz hapšenje i suđenje. Kažnjavanje Ljubića i Grbavog slična je vrsta iskupljenja.
KVADRATURA SUICIDA: To da se na Balkanu te u (jugo)istočnoj Evropi u filmovima propituju slična društvena pitanja iz mnogih je razloga zapravo i logično. U najkraćem bi se moglo reći – isti je to svijet. Kad se, međutim, pogledaju filmovi s drugog kraja Zemljine kugle, impresija se samo proširi: cijeli je svijet isti svijet. Kad se, recimo, pogleda brazilski film Zvukovi susjedstva koji je režirao Kleber Mendonša Filjo, a prikazan u programskoj cjelini Kinoscope, otkriva nam se jedan svijet ne pretjerano drukčiji od našeg, balkanskog. Goleme socijalne razlike, generacijski jazovi, novi ljubavni nered, nesigurnost, osvete zbog davnih zločina – sve su to karakteristike koje, sudeći po filmovima, dijele jug Evrope i Južna Amerika. Ide to do detalja. Zanimljivo je, recimo, bilo kako komšije kompozitora koji je izvršio samoubistvo u Momčilovićevom filmu Smrt čovjeka na Balkanu raspravljaju o tome kako će suicid u njihovoj zgradi smanjiti cijenu kvadrata njihovih stanova, dok žena u Zvukovima susjedstva pokušava kupiti stan jeftinije jer se prethodni stanar – ubio. Dva filma su u Sarajevu prikazana dan za dan, u otvorenim kinima, pred djelimično istom publikom. Kad su se gledaoci brazilskog filma počeli smijati uz scenu u kojoj zapravo nema ničeg smiješnog, smijeh je izazvala upravo pomenuta podudarnost. Također, i na Balkanu i u Brazilu (a valjda i drugdje), razloge za vlastite nevolje obični ljudi često traže u nekakvim tajnim centrima moći, što bi se valjda trebali kriti negdje u dubini noći. Kad se takva logika tjera do kraja, dođe se i do religije, no ne tjeraju je svi do kraja. Biće da je utješno misliti da ako i ne postoji Veliki Lutkar, postoje barem ljudi što iz sjene povlače konce. Kako se tješiti ako ih nema?
