Svaka zemlja ima svoj Samarkand i svoju Numansiju

Bio sam nekoliko kilometara iznad tla, negdje između neba i zemlje, kad sam pročitao da Peter Handke šestog decembra 2012. navršava sedamdeset godina. U utorak, četvrtog decembra, na letu Sarajevo–Ljubljana, čitao sam kulturni dodatak ljubljanskog dnevnika „Delo“ i u njemu esej o Handkeovom (predstojećem) sedamdesetom rođendanu. Nemoguće, to sam prvo pomislio, on mora da je mlađi. Nije mi nemoguće izgledalo da je on 1942. godište, nemoguće mi je, u jednom trenu, izgledalo da to znači da mu je sedamdeset godina. Prošlo je, međutim, više od dvadeset otkad je povodom otcjepljenja Slovenije od Jugoslavije napisao Oproštaj sanjara od Devete zemlje. Ako se silnim Jugoslovenima čini da je vrijeme tada, početkom devedesetih, ako ne stalo, a ono silno usporilo, nije posve nelogično da se ta impresionistička (psiho)hibernacija odražava upravo na Handkeu, najjugoslovenskim nejugoslovenskom piscu.

GIMNAZIJSKA USPOMENA: Bio sam premlad da aktivno svjedočim svejugoslovenskom kultu Petera Handkea. Naknadno sam, međutim, nailazio na pjesme koje su mu posvećivali oni što su se poslije s njim burno obračunavali, i politički i estetski, kao i na silne prozne imitacije, književnu bižuteriju što se trudila da liči na Handkeove dragulje, dosegnuvši, međutim, tek površnu sličnost dovoljnu da eventualno na prvi pogled prevari nevješto oko. Većina takvih handkeovaca zapadno od Drine svog se nekadašnjeg poetičkog uzora demonstrativno odrekla. (Nemam ovdje prostora za širu digresiju, ali vrijedilo bi napisati paralelu Peter Handke – Tomas Bernhard, a iz književnosociološkog ugla.) Počelo je to, naročito u Sloveniji, već sa Oproštajem sanjara od Devete zemlje, no eskaliralo je s Pravdom za Srbiju. U nepunih pet godina koliko je prošlo između objavljivanja ova dva djela, (službeni) književni Zagreb, a naročito Sarajevo, nisu još bili otpisali Handkea. Pamtim to dobro, i to zbog pomalo lične sitnice. U mojim gimnazijskim godinama – između 1992. i 1996. godine – srednjoškolski programi su isprva bili potpuno anarhični. Učilo se uglavnom iz prijeratnih jugoslovenskih učenika koje smo kupovali ili dobivali od starijih kolega. Tamo negdje krajem 1994. ili početkom 1995, makar je rat trajao, vlast nezavisne Bosne i Hercegovine se na dijelu teritorije konsolidovala, a to je značilo da je i ministarstvo obrazovanja po prvi put objavilo nove udžbenike. S jeseni 1995. godine, moja je generacija u četvrti gimnazije krenula, između ostalog, i sa novim čitankama, kao prva generacija, dakle, koja o savremenoj književnosti, književnosti XX vijeka, i domaćoj i stranoj, uči iz čitanke objavljene u nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Sastavljač čitanke bio je pjesnik blizak (u to doba) radikalnijoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj struji unutar bosanskohercegovačke javnosti. Kao paradigma moderne svjetske poezije, kao pjesma pjesnika koji tako ispada ključna figura svjetskog pjesništva u dvadesetom vijeku, u jesen te 1995. godine bosanskohercegovačkim gimnazijalcima nudila se jedna pjesma – Petera Handkea. Te iste jeseni, međutim, Peter Handke je (ot)putovao do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine, a esej koji je po povratku s tog putovanja objavio u dobroj je mjeri promijenio masovnu globalnu percepciju njegovog djela.

VIŠEGRADE, GRADE: Sjećam se, Pravdu za Srbiju sam prvi put čitao u hrvatskom prevodu (Ratomira Škunce), u sklopu temata koji je objavio zagrebački časopis „Europski glasnik“ 1997. godine. I otad je, eto, prošlo petnaestak godina. Preispitujem se i shvatam kako gotovo da se i ne sjećam izvornog teksta, osim dvije-tri nepovezane slike. Još manje, međutim, pamtim sadržaj one silesije pamfleta, invektiva i paskvila što se sručila na Handkea. Pamtim imena njihovih autora te intenzitet mržnje, nekakav višak afekta koji je iz njih izbijao. Pomislim, uzeću ovog decembra taj tekst, šesnaest godina od kad ga je Handke napisao, da ga opet pročitam. Pravda za Srbiju originalno je objavljena u „Zidojče cajtungu“, a redakcija u propratnoj bilješci navodi kako se Handkeovo putovanje zbilo u novembru 1995. godine, baš u mjesecu kad je Dejtonskim mirom zaključen rat u Bosni, tako da ispada je putovanje kalendarski bilo – jesenje, koliko god u naslovu bilo zimsko. I da, tekst otvara moto iz Dnevnika o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog. Čitam tekst polako, trudim se zapravo da ga čitam polako, jer me radnja vuče. Iako prvobitno objavljen u novinama, tekst je književni; vidi se i po tome što je dobro (da ne kažem – vinski) ostario. Na samom početku Handke potencira ono što čitaoci njegovih dotadašnjih knjiga i sami znaju: od svih jugoslovenskih krajeva on, u tom trenutku, najslabije poznaje Beograd i Srbiju. Prisjeća se i svog jedinog prethodnog dolaska u Beograd i susreta sa Miodragom Bulatovićem, koji je, u tom trenutku, u svjetskoj i evropskoj književnosti, kako i Handke priznaje, veća faca od njega samog. Zna Handke da je Bulatović umro početkom devedesetih i pita se jesu li izvan Srbije o njemu objavljeni nekrolozi (a ja se prisjećam apologije Bulatovića koju je na skupu o Danilu Kišu u Beogradu 2005. godine izgovorio veliki poljski pisac Andžej Stasjuk). Prisjeća se i gledanja Kusturičinog „Podzemlja“ u jednom pariškom bioskopu, prisjeća se kako se i ranije divio „Domu za vešanje“ i „Arizona Dreamu“, no kako u „Podzemlju“ nalazi duboku dirnutost koja je za njega važnija od divljenja, koja na njega ostavlja najjači utisak i najduže u njemu traje. Već i u partituri o Kusturici, Handke naznačuje da njega ne zanimaju samo ratovi koji su pratili raspad Jugoslavije, da ga zanimaju i globalne promjene koje s njima koincidiraju, promjene primjetne, između ostalog, na medijskom polju. Ne samo da primjećuje atake na Kusturicu u „Mondu“ od ljudi poput Finkelkrota, nego to kontekstualizira s indiskretnim i senzacionalističkim pisanjem istih novina o bolesti Fransoa Miterana. Iz te perspektive zapravo treba posmatrati i Handkeovu kritiku jednostranog izvještavanja zapadnjačkih medija kad je riječ o ratnom raspadu Jugoslavije, a naročito (kontra)kritike Handkeovih stavova koje su potpisivali prominentni zapadni žurnalisti. Tendencije koje je Handke uočio u prvoj polovini devedesetih u ratnom izvještavanju globalno su procvjetale tek krajem te decenije, a zatim dodatno metastazirale u dvadeset i prvom stoljeću. Kako vrijeme prolazi, očitije je: nije srž Handkeove inokosnosti u disonantnom tonu na našu konkretnu lokalnu temu, ona je mnogo šira. Mada ovdje skoncentrisan na malu tačku na Zemljinom šaru, njegov je pogled više teleskopski nego mikroskopski. Taj esejistički (da ne kažem – analitički) dio Handkeu je donio najviše odijuma pravovjernih i uvijek politički korektnih čuvara pečata „novog svjetskog poretka“. I džaba mu je bilo da u putopisnoj partituri ispiše, recimo, i ovakav fragment, sliku rata i zločina s bosanske strane Drine, viđenu iz perspektive konkretne žene s druge strane rijeke, ni po čemu problematičnu iz ugla bilo koje istorijske istine: „A Olga, koja je ovde domaća, žena iz Bajine Bašte, i koja istovremeno zna skoro sve filmove na ovom svetu, priča da stanovništvo nije osećalo gotovo ništa od rata, koji je udaljen samo kilometar. Pričalo se da leševi iz Višegrada u gomilama pristižu nizvodno Drinom, ali ona ne poznaje nikog ko je to video vlastitim očima. U svakom slučaju, u reci koja je pre rata bila prepuna kupača, sa srpske i sa bosanske strane, koji su je i preplivavali sada se više ne kupa, a obustavljeni su, sasvim normalno, i izleti brodom. Njoj i ćerki naročito nedostaju zajednička putovanja kroz Bosnu, do Splita ili Dubrovnika na Jadranskom moru, a njoj samoj druženje sa muslimanskim prijateljima iz Višegrada, njoj najdražeg mesta u Bosni (tu se odigrava radnja Andrićeve Na Drini ćuprije), ili pak iz Srebrenice, koja je čak i nešto bliža, uzvodno uz Drinu. Ubeđena je da je istina da su tamo, u Srebrenici, u leto ove 1995. godine pobijene hiljade ljudi.“

Iako je riječ o nefikcijskim tekstu, iako je Handke karakterizira kroz vrlo direktne porodične veze sa stvarnim ljudima, Olga iz ovog fragmenta djeluje gotovo kao književni lik, onaj koji u nekoliko rečenica sumira srž tragedije. Desilo se da sam malo nakon ponovnog čitanja Pravde za Srbiju sreo Jasnu N. koja je iz Bajine Bašte pa je pitam za Olgu, ne kao književni lik, nego kao stvarnu osobu, a uz pomoć Handkeovih tekstualnih indikacija. Znam je, kako ne znam, osmjehuje se Jasna, a kroz nekoliko njenih rečenica kao da opet vidim ženu s kojom je Handke pričao.

ISTORIJSKO PAMĆENJE: A pred kraj Pravde za Srbiju je i ona scena iz supermarketa u nezavisnoj Sloveniji gdje je njemački „Bild“ – taj prototip najgoreg mogućeg tabloida – istaknut ispred „Dela“ (upravo „Dela“ koje je esejom u svom kulturnom dodatku obilježilo Handkeov sedamdeseti rođendan), i scena s državne slovenačke televizije gdje predsjednik s lakejskom i kelnerskom snishodljivošću dočekuje strance, kao u potvrdi pokroviteljske (i ponešto tautološke) maksime nekog njemačkog privrednika o Slovencima kao „marljivom alpskom narodu voljnom da radi“. Na samom kraju, Handke nagovještava vlastitu svijest o značaju istorijskog pamćenja u Njemačkoj i Austriji u ulozi ovih zemalja u raspadu Jugoslavije. Posljednje rečenice pak uopšte nisu Handkeove nego su citat iz oproštajnog pisma Slobodana Nikolića iz sela Perućac kod Bajine Bašte, bivšeg Titovog partizana, koji se ubio 8. oktobra 1992. godine zbog „izdaje, raspada i haosa naše zemlje“. Vraćam se onda Oproštaju sanjara od Devete zemlje i onom pasusu zbog kojeg je, između ostalog, Handke najjugoslovenskiji nejugoslovenski pisac: „Slovenija je za mene uvek bila deo velike Jugoslavije koja je počinjala južno od Karavanki i završavala se daleko dole, na primer na Ohridskom jezeru kod vizantijskih crkava i islamskih džamija pred Albanijom, ili u makedonskoj ravnici pred Grčkom. I upravo ta očita slovenačka samostalnost, kao i ona drugih južnoslovenskih zemalja – samostalnost kojoj, činilo se, nikada nije bila potrebna posebna državnost – doprinosila je, u mojim očima, tom razumljivom-po-sebi, velikom Jedinstvu. Ovo nije postojalo samo geografski, na primer u kraškom krečnjaku koji se protezao od planine Trstelj, severno od Trsta, nadole preko celokupnog dinarskog masiva, nego i, posebice, i upravo istorijski, Dva datuma behu u ovom veku, verovao sam, ono što je te tako različite južnoslovenske narode ujedinilo i što ih je moralo Trajno održati ujedinjene: njihovo neprinudno, za mnoge čak entuzijastičko ujedinjenje, 1918, posle kraja Habsburške monarhije, u sopstveno carstvo u kome pojedinačne zemlje prvi put nisu više morale da budu kolonije u senci a njihovi pojedinačni jezici robovska domunđavanja; i onda, u Drugom svetskom ratu, zajednička borba naroda Jugoslavije, pa i različitih strana i oprečnih poimanja sveta – izuzimajući gotovo jedino hrvatske fašiste, ustaše – protiv Velike Nemačke.“ Dalje, u tom istom Oproštaju, Handke savršeno fiksira politički sadržaj navodno kulturološke priče o Srednjoj Evropi. (Danas je to mnogima očito, ali početkom devedesetih nije bilo skoro nikom.) Da i ne govorim kako Handke (slobodno se može reći proročki) najavljuje probleme tzv. Izbrisanih zbog narastajućeg slovenačkog nacionalizma koji je još onomad prema južnjacima namjerio podići zid – viši i od berlinskog – na dva sprata.

PRIBEŽIŠTE: Otkad je nestalo Jugoslavije – kako bi rekao Handke najstvarnije zemlje u Evropi – otkad je Handke rekao šta o njenom nestanku, o njenom uništenju, misli, udarilo se i na njegovu (književnu) stvarnost. Tragikomične su sve one priče o oduzimanju već dodijeljenih nagrada i druge propratne svinjarije. Mnogo je toga u Handkeovom pisanju u posljednjih petnaest godina reaktivno, mnogo je toga tek inat zbog bezočnih lažnih interpretacija onog što je ranije napisao. Čitam, međutim, ovih dana Moravsku noć (Srpska književna zadruga, Beograd, 2012; prevod sa nemačkog Žarko Radaković) i čini mi se da je posrijedi najbolja Handkeova knjiga objavljena u dvadeset prvom vijeku. Otvara je nezaboravna rečenica: „Svaka zemlja ima svoj Samarkand i svoju Numansiju.“ Odmah slijedi i pojašnjenje: „Numansija, na iberijskoj visiji, beše nekada poslednje pribežište i uporište pred Rimskim carstvom; Samarkand, ma šta to mesto predstavljalo u istoriji, bilo je i ostalo kao iz bajke; i biće ono, mimo povesti, kao iz bajke.“ Zavređuje ta knjiga zaseban tekst, jer potvrđuje da tu, između svog i našeg Samarkanda, svoje i naše Numansije, Peter Handke ostaje da bude ono što jest (kako otprilike završava njegova pjesma s podnaslovom Biografija u rečenici). Ako svugdje, u svakoj zemlji, postoje i Samarkand i Numansija, i bajkovito mjesto izvan istorije i stvarno istorijsko mjesto što je posljednje pribježište pred Carstvom, pred Supersilom ili Molohom, onda nije sve izgubljeno. Lijepa je ta riječ – pribježište; Kiš je za literaturu govorio da je poslednje pribežište zdravog razuma. Riječ pribježište je i među ključnim riječima Handkeove literature. Njegovi tekstovi fiksiraju jedan nestali svijet, njegovi putopisi jedno nestalo vrijeme, da sve nestalo ne bi nužno bilo i izgubljeno.