Suočavanje s prošlošću

Ulrich Schiller (1926–2012), od 1943. do kraja rata pripadnik Luftwaffe, višegodišnji ratni zarobljenik, potom doktor slavistike i od 1956. do kraja života novinar, proveo je šezdesetih godina prošloga stoljeća punih šest godina kao dopisnik zapadnonjemačke državne radio-televizije (ARD) u Beogradu, autor je nekoliko knjiga, među kojima se posebno ističe njegova zadnja knjiga, objavljena 2010, a odnedavno u prijevodu Marka Lehpamera dostupna i na jeziku koji je razumljiv svim bivšim državljanima Jugoslavije – Njemačka i „njezini“ Hrvati. Od ustaškog fašizma do Tuđmanovog nacionalizma (Razlog, Zagreb, 2013).

Prikazujući Schillerovu knjigu o Njemačkoj i „njezinim Hrvatima“, moram uvodno priznati da se nalazim u nekoj vrsti sukoba interesa. Ne samo što sam napisao pogovor Schillerovoj knjizi (koji je na kraju objavljen pod naslovom „Pogovor“ prije predgovora što ga je pod naslovom „Predgovor“ napisao Hans Koschnik (nekadašnji međunarodni guverner Mostara, a prije toga dugogodišnji bremenski gradonačelnik), nego sam i redigirao prijevod, a sada se nalazim u situaciji da vrednujem knjigu u čijem sam hrvatskom prijevodu i objavljivanju i sâm sudjelovao. No, niti sam sudjelovao u donošenju odluke da se predgovor objavi nakon pogovora, niti sam odlučio da čitateljstvu „Vremena“ baš ja prezentiram ovu knjigu. Ispada nekako, ograđujem se od sebe samoga: ako dijelom i jest tako, ipak se neću ograditi od tople preporuke svima onima koji žele razumjeti što se to događalo i dogodilo u recentnoj prošlosti na ovim prostorima da pažljivo i bez predrasuda pročitaju ovu knjigu.

LINIJA INTERESA: Ako bi se koncept knjige smio sažeti u jednu jedinu rečenicu, onda bi se moglo reći da se Schiller posvetio pokušaju rekonstrukcije linije kontinuiteta njemačko-hrvatskih odnosa od odnosa Hitlera i Pavelića do odnosa Kohla (i Genschera) i Tuđmana. No, to ne znači da su Kohl i Genscher za autora nacisti ili neonacisti niti da je Tuđman ustaša (ili novoustaša). On je tu mnogo suptilniji, te prati interesnu liniju odnosa koja se mijenja u skladu s promijenjenim okolnostima, ne podliježući iskušenjima davanja prejednostavnih odgovora.

Rekonstruirajući tu liniju kontinuita, autor polazi od vlastite odgovornosti, ne, doduše, individualne, već kolektivne moralne odgovornosti koju dijeli kao pripadnik njemačkog naroda (konačno, i sâm je u Drugom svjetskom ratu bio njemački vojnik), kako za nastanak i opstajanje „Nezavisne Države Hrvatske“ (te time i za zločine koje su na njezinom tlu počinili Pavelićevi ustaše) tako i za doprinos njemačkih medija, državnih službi i njemačkih poslijeratnih vladâ onom dugotrajnom i u mnogo čemu kontradiktornom (u najmanju ruku slojevitom) procesu koji je naposljetku doveo do uspostavljanja vladavine Hrvatske demokratske zajednice na čelu s Franjom Tuđmanom u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, kao i procesu međunarodnog priznanja samostalnosti hrvatske države (koje on inače drži preuranjenim, kauzalno ga povezujući s izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini).

Schillerovom se pristupu mogu zamjeriti razne stvari, od ocjene šestojanuarske diktature kao državotvornog pokušaja stabilizacije zemlje, pa do prešućivanja uloge famoznog Memoranduma SANU-a, ali ne može se osporiti da je to dokumentiran i pošten pokušaj stvaranja pretpostavki za razumijevanje korijena onoga što se koncem prošlog milenija dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije, posebno u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa te u kontekstu njemačke uloge u njihovom oblikovanju. Njegova rekonstrukcija relativizira (ili, bolje, svodi u realne okvire) sve pripovijesti o međunarodnoj zavjeri koja je dovela do razbijanja Jugoslavije, ali ujedno upućuje na interesnu dinamiku koja sasvim sigurno nije odumrla s odlaskom aktera o kojima je u knjizi riječ s političke (a uglavnom i životne) scene.

Knjigu su sa zgražanjem dočekali radikalniji hrvatski državotvorci (u tom smislu već je i objavljivanje originala propraćeno s nekoliko krajnje kritičkih osvrta u određenim hrvatskim medijima). Veoma je vjerojatno da će pojavljivanje hrvatskoga prijevoda uroditi još ponekom negatorskom recenzijom. S druge strane, nije posve nemoguće da će srpska braća hrvatskih državotvoraca (oni koji javno obožavaju Dražu Mihailovića jednakim žarom kojim oni prvi potajno ljube Antu Pavelića, ali se to uglavnom ne usuđuju javno priznati) s oduševljenjem dočekati knjigu koja argumentirano dokazuje ne samo to da bez Hitlera ne bi bilo ustaške Nezavisne Države Hrvatske, nego i to da bez vodstva i aktivnog angažmana Savezne Republike Njemačke ne bi bilo Tuđmanova osamostaljivanja Hrvatske. No, oni će biti u pravu u podjednakoj mjeri u kojoj je istina da se cjelokupna međunarodna zajednica zavjerila protiv svega što je hrvatsko (protiv svega što je srpsko, jer oni organski mrze nas Srbe, pardon nas Hrvate). Tko se čudi zbog čega brkam Srbe i Hrvate – dobit će odgovor: zbog toga što je retorika državotvorne braće istovjetna. Nema te domoljubne hrvatske konstrukcije koja neće naići na sestru blizanku u srpskoj patriotskoj retorici. A važi i obrnuto!

SLIKE PROŠLOSTI: Schillerova knjiga neće mnogo pomoći patriotima. No, ona itekako može pomoći suočavanju s prošlošću, i onom najnovijom, i onom koja joj prethodi. „Suočavanje s prošlošću“, pojam koji rado koriste i brojni pragmatični političari, ponekad i posve neovisno od svojih intimnih uvjerenja (pa je sve više znakova da se i taj pojam pomalo pretvara u ispraznu frazu), bolan je proces, i za sljednike poraženih i za sljednike pobjedničkih snaga: nije jednostavno suočiti se s zlom koje je počinjeno u ime države kojoj pripadamo i/ili u ime naroda iz kojega potječemo i koji uzimamo kao temelj (ili jedan od temelja) vlastitoga identiteta. Najudobnije je uljuljkivati se u uljepšanoj i idealiziranoj slici vlastite prošlosti.

No, to nije dobar put. Udoban put, znamo, nerijetko može voditi i u provaliju. Zemlje koje nisu na primjeren način pristupile suočavanju s mračnim stranama vlastite prošlosti i u kojima se te neugodne strane nastoje marginalizirati, relativizirati ili prikriti velom zaborava plaćaju cijenu toga izostajanja: primjerice, neadekvatno suočavanje s fašizmom (ali i kolonijalizmom) u Italiji plaćeno je fenomenom Berlusconija. Izrazita neprimjerenost pristupa recentnoj prošlosti obilježavala je oficijelnu (ili bar školsku) historiografiju socijalističke Jugoslavije: uljepšavanje i drevne i recentne prošlosti, umanjivanje onoga što treba umanjiti, prešućivanje onoga što je trebalo prešutjeti i uvećavanje onoga za što je procijenjeno da valja uvećati, već u skladu s ideologijskim imperativima socijalističkog patriotizma, sve u duhu bratstva i jedinstva i zataškavanja najvećega dijela mračnih strana prošlosti (u Drugom su svjetskom ratu zločine uglavnom činili Nijemci i Talijani, ustaše i četnici bili su marginalne važnosti; a ni starija prošlost nije bila lišena friziranja). I možda je upravo takav pristup prošlosti bio jedan od faktora koji su doprinijeli stvaranju pretpostavki za ono što se u novijoj prošlosti dogodilo u ovim našim prostorima. Dakako, današnje stanje u školskom poučavanju prošlosti, obilježeno time da mladi više ne mogu doznati ni rezultate drugoga svjetskog rata – još je mnogo gore, da ne kažemo katastrofalnije.

A Schillerova knjiga nas poziva na otrežnjenje i na preispitivanje. Ne tek školskih udžbenika!

Ustaška propaganda 1941. (levo)…

…i spomenik Hansu Ditrihu Genšeru na Braču