

Festival
Beogradski festival igre počeo predstavom Akrama Kana
Do 8. aprila u Beogradu, Novom Sadu i Subotici biće 25 predstava Beogradskog festivala igre pod sloganom Budi igra koja želiš da budeš




Hartefakt fond se godinama kontinuirano bavi promocijom i stvaranjem društveno angažovanog pozorišta i drame. To povezuje dva nova projekta: Hartefaktov konkurs za novi dramski tekst i premijeru predstave Klimaks u Hartefaktovoj kući
ŽENA VEŽE REP
Pobednica 12. Konkursa za najbolji savremeni angažovani celovečernji dramski tekst na srpskom, hrvatskom, bosanskom, slovenačkom, makedonskom ili crnogorskom jeziku je Žena veže rep Marije Rakočević. Tekst Žena veže rep i nije dramski tekst u klasičnom smislu te reči (ime lica, dijalog i didaskalije) već je tekstualna površina otvorene forme koja poziva na različita pozorišna tumačenja. Tekst nudi pozorištu igru ritmom, tempom, ponavljanjem, variranjem, gomilanjem/oduzimanjem reči i rečenica. Sve rečenice u drami povezuje iskaz “Žena veže rep”. Pri početku drame iskaz je “devojčici vežu rep”, zatim se iskaz menja u “devojka veže rep” i završi sa “žena veže rep”. Ova tri naoko ista, a ipak različita iskaza devojčici/devojka/žena vežu/veže rep osnova su analize pozicije žene u savremenom društvu kroz tri životne faze. Ono što je bilo nametnuto – “vežu rep” – postaje usvojeno – “veže rep”. Na taj način autorka naglašava da zajednica, kreirajući ono što je na glavi devojčice, određuje i ono što će biti u glavi devojke/žene i tako određuje njen životni put. Situacije koje navodi autorka su takve da bi se mnoge devojčice/devojke/žene lako mogle prepoznati i shvatiti da su i same bile izložene nepravdi, maltretiraju i zloupotrebi. Marija Rakočević ukazuje na važnu činjenicu da se devojčica/devojka/žena koja je preživela nepravdu, nasilje i patnju neretko stidi onoga što je preživela i da nesvesno potiskuje i/ili normalizuje situaciju pa čak i nalazi opravdanje za počinioca. Ako je forma teksta sasvim otvorena za različite načine izvođenja, sadržaj teksta, to jest njegov idejni horizont, veoma je jasan i zatvoren. Tekst počinje pričom o velikim demonstracijama žena u Iranu, prelazi na životnu priču nevidljivih i potlačenih žena tu oko nas i završava time što žena odseče kosu i veže je u rep, a zatim jurne u pobunu i žrtvuje se za pravo žena. Na taj način iako drama Žena veže rep nema klasičnu dramsku strukturu, ona ima osnovne karakteristike složene dramske forme po Aristotelu – preokret i prepoznavanje. Koncertno izvođenje Žena veže rep režirala je Tara Mitrović, a izveli glumica Natalija Stepanović i glumac Svetozar Cvetković. Budući da je ovakav tekst sav sazdan od iskaza koje treba izgovoriti, koncertno izvođenje se čini sasvim primerenom formom. Ipak, bilo bi zanimljivo videti šta bi se sa tekstom sve moglo uraditi na pozorišnoj sceni, naročito imajući u vidu da se autorka u tekstu svesno poigrava monotonijom koja je u pozorištu dvosekli mač.


KLIMAKS
Predstava Klimaks je autorski projekat Patrika Lazića i Dunje Matić (po inicijalnoj ideji glumca Alekseja Bjelogrlića koji i igra u predstavi). Predstava je inspirisana istoimenim filmom reditelja Gaspara Noe koji prikazuje šta se dogodi u jednoj grupi umetnika (plesača) kojima na zabavi neko sipa drogu u piće (sangriju). Film je izazivao kontroverzne reakcije, ali ono zbog čega je interesantan jeste dočaravanje zvučnih i vizuelnih senzacija nastalih usled stanja promenjene svesti kod osoba koje su pod narkoticima. Dešavanja se prikazuju iz vizure likova koji su pod dejstvom psihoaktivnih supstanci.
Predstava od filma uzima osnovnu situaciju (droga u sangriji na žurki koju pravi umetnička trupa), ali je razlika u tome što je likova mnogo manje (tri mladića i devojka u predstavi) i umetnici ovde prave dramsku predstavu. Prebacivanje iz medija filma u medij (dramskog) pozorišta nije baš tako jednostavan postupak. Glavno sredstvo pripovedanja u filmu je kamera i reditelj Gaspar Noe je u ovom filmu fantastično koristi. S druge strane, dramsko pozorište se pre svega bavi odnosima i radnjom i za razvoj odnosa između likova značajno je pitanje ko je sipao drogu i sa kojom namerom. Stvaraoci predstave samo prolaze pored tog važnog pitanja sledeći film u kome se pitanje postavlja, čak dolazi i do sukoba, ali odgovora nema jer se film bavi stanjem svesti, a ne istragom. Predstava se takođe bavi stanjem u kome se nalaze likovi. To stanje na videlo iznosi njihovu ličnu i umetničku nesigurnost koja postaje plodno tle za bujanje nasilja. Žrtve su slabiji – nesigurni, ranjivi, žene i gej kolega. O samoj predstavi koju stvaraju likovi znamo veoma malo – predstava u predstavi govori o seksu, tekst je pisala devojka i predstava verovatno korespondira sa njenim ličnim iskustvom. Šteta je što je taj aspekt predstave Klimaks ostao na površini i što je krajnje nerazvijen. Razlog za “propuštanje prilike” možda leži u činjenici da bi se predstava u tom slučaju značajno odmakla od filma. Ali sa druge strane, u filmu se kaže da su umetnici plesači i mi u filmu vidimo da su oni u svom poslu zaista superiorni. Zašto onda nismo videli kakav je odnos pozorišne iluzije i iluzije u životu? Šteta je što likovi nisu artikulisani po pitanju svog odnosa prema pozorištu. Predstava prikazuje tipične situacije iz pozorišnog života – npr. kada nesigurni kolega pita drugog kolegu da li je dobar, a ovaj mu lakonski odgovori da jeste, ili pak da nije… Iza svakog tog odgovora u životu stoji mnogo toga što akteri realne situacije podrazumevaju i znaju, a što publika ne može da dokuči ako joj se jasno ne kaže i pokaže.
I prednost i mana ove predstave je što je igrana u intimnom (kućnom) pozorištu Hartefakta. Prednost tog prostora je što su glumci baš blizu tako da njihova energija nesmetano prelazi na publiku. Loša strana ovog prostora, za ovaj projekat, jeste u tome što kad je publika tako blizu, predstava teško može da dočara iluziju halucinacije. Nedostaje i bolji svetlosni park koji bi dočarao promenu percepcije koje ima lik… Reditelj Patrik Lazić je nastojao da ovaj tehnički problem prevaziđe tako što se glumci snimaju kamerom. To je omogućilo da se predstava razigra po čitavom prostoru kuće Hartefakt (bez potrebe da se pomera publika) i da glumci razviju igru tako što im kamera postaje partner. Snimljene scene deluju efektno i nadrealno – lica u krupom planu su iskrivljena i začudna. Preko upotrebe kamere reditelj Patrik Lazić nastoji da uspostavi estetsku komunikaciju sa filmom. Pored toga važna je i upotreba muzike (Tadi, Bijat) koja nam jako dobro dočarava šta se dešava u glavama junaka. Ova dva aspekta predstave značajno doprinose njenoj uspešnosti tj. uverljivosti i približavaju predstavu filmu Klimaks.
No, najveći uspeh u ovoj predstavi su ostvarili glumci Aleksej Bjelogrlić, Anja Ćurčić, Andrej Nježić Rajlija i Pavle Mensur. Oni jako dobro igraju to specifično stanje – vidimo njihovu ukočenost, vidimo da likovi imaju problem da se fokusiraju, da imaju problem sa percepcijom realnosti i kako svako od njih pokušava da se izbori sa tom situacijom. Lik koga igra Andrej Nježić Rajlija se prepusti, pokuša da uživa i suoči sa činjenicom da mu u životu nedostaje ljubav i stalna veza. Lik Pavla Mensura uporno tvrdi da zna šta radi, da kontroliše i sebe i situaciju, ali budući da je totalno nesvesan (kao i svi ostali), postane agresivan. Lik koji igra Aleksej Bjelogrlić otkriva svoju životnu zbunjenost i ranjivost. U celoj situaciji najgore prolazi lik devojke koju igra Anja Ćurčić. Činilo se da u realnosti ona zna šta radi, da uspešno vodi trupu, ali pod uticajem nasilja provociranog drogom, ona postaje najveća žrtva i čitav njen život se surva u besmisao. Po tome što je ovde ponovo žena ta koja najviše strada, iako je na početku delovalo da ona ima glavnu reč, predstava Klimaks se svojim idejama približava komadu Žena veže rep i predstavlja logičan izbor za pozorište kakvo neguje Hartefakt.


Do 8. aprila u Beogradu, Novom Sadu i Subotici biće 25 predstava Beogradskog festivala igre pod sloganom Budi igra koja želiš da budeš


Unesko je potvrdio da su najmanje četiri kulturne i istorijske znamenitosti oštećene u napadima na Iran. U Ukrajini je oštećeno više od 500 znamenitosti


U novoj knjizi Svetislava Basare „Đinđić: memoari s onu stranu groba“, ubijeni premijer iznosi anatomiju uzroka i posledica čina koji mu je došao glave, ali i njegovih istorijski utemeljenih inspiratora


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve