img
Loader
Beograd, 29°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Bioskop

Sporovozna praznina

03. април 2025, 00:28 Zoran Janković
foto: snežana krstić
Majka Mara
Copied

Majka Mara
režija i glavna uloga Mirjana Karanović

Pre gotovo četvrt veka, preciznije 2001. godine, u zvaničnom i glavnom takmičarskom programu Kanskog festivala premijerno je prikazan film italijanskog sineaste Nanija Moretija Soba moga sina (La stanza del figlio), posle čega se povela intrigantna diskusija: koliko je etički pripovedati (putem filma) priče o životu roditelja posle smrti deteta, s obzirom na to da gledaoci, u tim slučajevima, sasvim prirodno saosećaju sa onim ko treba da nastavi život posle nesamerljivog gubitka. Tada nužno u zasenak padaju procena umeća autora i njegovih saradnika, kao i svekupan kinestetski domet dela jer se film, između ostalog, od drugih umetnosti izdvaja komunikativnošću i prijemčivošću za širi krug “potrošača”. Rasprava se, međutim, koliko god bila zanimljiva, sama od sebe ugasila, a Nani Moreti je za Sobu moga sina osvojio i Zlatnu palmu za najbolji filmi i nagradu FIPRESCI, koju dodeljuju filmski kritičari na licu mesta. Međutim, dilema i dalje postoji, a evo je sada i kod nas, jer prošlog je vikenda napokon krenula bioskopska distribucija filma Majka Mara u režiji Mirjane Karanović, ona je tu i jedna od scenaristkinja, a tumači i glavnu ulogu koju je, sva je prilika, krojila prema svojoj zamisli, te vlastitim glumačkim potrebama i afinitetima.

Mirjana Karanović, dakle, tumači centralni lik Mare, uspešne korporativne advokatice, naizgled distancirane od svog porodičnog i poslovnog okruženja, koja se nađe na prevratničkoj tački kada bude prinuđena da nastavi život nakon iznenadne smrti sina jedinca, u ranim dvadesetim godinama. Prirodna smrt mladog čoveka dodatno produbljuje strašan “zadatak” majke da nastavi život lišen smisla i više pravičnosti. Ovakva postavka je sasvim legitimna, premda je u isti mah i temeljno izraubovana. Tu temu nije obradio samo Moreti nego je čitav niz filmskih autora dobar deo svog stvaralačkog opusa posvetio upravo izučavanju morfologije bola kao teške senke i bukagija koje se ne mogu skinuti. Iole iskusnijim filmofilima na um bi brzo mogao da padne kanadski autor Atom Egojan, koji se u svoja dva ključna filma, Egzotika i Slatka sutrašnjica, bavio, između ostalog, i rečenom temom. Međutim, ako Egojana uzmemo kao srodan i relevantan primer, te u njegovoim delima pratimo evoluciju bola u kontekstu drame niskog intenziteta i burne srži, u filmu Majka Mara stižemo pred hladnu i odveć suzdržanu dramu nalik melodramama koje nam poslednjih desetak godina stižu pre svega iz francuske kinematografije i s frankofonih adresa. I ponovo – to je sasvim legitiman odabir autorke, ali se onda nameće pitanje šta je film kao celina “izvukao” iz takve postavke? Za razliku od prethodnog filma Mirjane Karanović Dobra žena, njenog režiserskog debija i nesumnjivo kvalitetnijeg ostvarenja, Majka Mara u svom stremljenju ka elipsama u prikazu bola, čak i svojom kontrarezonskom uprizorenošću, nepovratno upada u ispraznost. Ostavimo li po strani opšta mesta, šminkeraj u ravni puko pojavnog (uz još jedan vrstan snimateljski rad Igora Marovića, mladog direktora fotografije) i posezanje za brojnim oprobranim rešenjima i mustrama, i najdobronamernijem gledaocu nudi tek priču bez dovoljnog zamaha, sa krajnjim dometima negde na koti boljih televizijskih radova.

Načelno, u promišljenijem izvođenju Majka Mara je mogla da detabuizira podosta toga: morfologiju bola, poimanje filmske melodrame, uvrežen osećaj šta je primereno ženama u zrelijim godinama, pipav odnos bola i putenosti… Moglo se, uz to, po francuskom i frankofonom modelu krenuti i putem paratrilera, odnosno drame koja preuzima obrazac trilera u kojem oni koji su pogođeni bolom ulaze u trag vlastitim greškama i nedostatnostima i, istovremeno, upoznaju upravo one čija ih smrt nepodnošljivo boli. Zaista, u nekoliko navrata čini se da će majka Mara krenuti tom stazom – kada, recimo, počne da pominje sinovljevu devojku za koju, pre smrti sina, nije ni znala, pomislimo da će, dakle, pomnije da uđe u privatan, tajni, njoj očigledno manje vidljiv sinovljev život, te na taj način da potpunije spoznaje sebe ne samo kao majku koja prirodno oplakuje (premda bez suza, a što joj okolina zamera) svoje dete nego i sebe kao samosvojstvenu osobu koja teži punoći života. Jasno se vide naznake da se priča ovog filma, u nekom trenutku, u nekim od ranijih faza evolucije scenarija, kretala i tim putem, te je utoliko poraznije što nije tako i nastavila. Primećuju se tragovi složenije drame, a, najposle, tu je i grafička smernica – na najavnopj špici naslov filma je stilizovan kao majka (malim slovima) Mara (dakle, sa početnim velikim slovom), što bi moglo da nam u metaforičnom smislu sugeriše da je pred nama filmska priča unutar koje ćemo pratiti preobražaj žene iz identitetskog zabata majke u značajniji pojavni vid osobe koja je na prvom mestu to što jeste, u međuvremenu surovo lišena majčinstva kao važne i potrebne identitetske odrednice. Nevolja biva što se tu negde i zastalo, te je majka Mara, nasuprot brojnim junacima i junakinjama Egojanovih hronika bola, nedovoljno zanimljiv lik, osoba lišena sadržaja, posebnosti, pri čemu ni potraga za novom sobom u njenom slučaju ne donosi ništa filmski ili idejno intrigantnije. U tom smislu, kao validan i živopisan kontraopunkt, a i kao primer vidno bolje prakse, može se navesti mladi srpski film Da li ste videli ovu ženu? autora Matije Gluščevića i Dušana Zorića, a svakako i Rekvijem za gospođu J. scenariste i reditelja Bojana Vuletića. (Upravo je u tom filmu Mirjana Karanović bolje i smislenije odigrala ulogu, pri čemu je imala i nekoliko zajedničkih scena sa mladim Vučićem Petrovićem, tumačem glavne uloge u filmu Majka Mara).

Sa svojih devedeset i nešto minuta, Majka Mara nije film koji je teško pratiti, naravno, uz ogradu da je teško zamisliti da ća ovaj film pokrenuti iole utemeljeniju raspravu o odnosu zrelije žena i (znatno) mlađih muškaraca, što je, na sreću, ipak u značajnoj meri detabuizirano. Uz to, Majka Mara se pridružuje i manjoj grupi filmova koji opisuju živote ovdašnje ekonomski relakasirane klase: Ajvar, Vlažnost, Realna priča… Međutim, ostavimo li po strani pitkost i preglednost – što bi čak i u srpskoj kinematografiji trebalo da su neupitne veličine – Majka Mara klizi put brzog zaborava, ili, kako stoji u naučnoj studiji Nikolasa Kara Plitko: Kako internet, menja način na koji mislimo, čitamo i pamtimo: “Osim što je angažovan na učvršćivanju pojedinačnih sećanja u moždanoj kori, smatra se da hipokampus ima i važnu ulogu u povezivanju raznolikih zasebnih sećanja – vizuelninih, prostornih, slušnih, taktilnih, emocionalnih – koja se zasebno čuvaju u mozgu, ali se okupljaju da nam daju jedinstveno, nefragmentirano sećanje na neki događaj.” Dakle, hipokampus bi u slučaju Majke Mare povezao u što skladniju celinu dramske i idejne potencijale ove filmske priče (proistekle iz dramskog teksta Tanje Šljivar), sa mogućnostima stvaranja složenijeg portreta žene koju je, možda, upravo najprodorniji i najsuroviji bol doveo do tačke neizbežne metmorfoze. Po sličnosti problema i problematičnih rešenja koje ga dobrano opterećuju, možemo da ponudimo još dva nedavna “regionalna filma”, Takva su pravila i Noćni život, u kojima je krunska nevolja takođe krivo postavljeno i sraslo dramsko težište, te se u slučaju sva tri filma stiče snažan utisak da su u odsudnom trenutku napravljena pogrešna skretanja, te se od potencijalno upečatljive drame, koja se s pravom može podičiti nepatvorenošću i punoćom sadržaja, stiglo do sporovozne praznine.

Tagovi:

Biskop Film Majka Mara Mirjana Karanović
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Novi Sad

21.јул 2025. S.Ć.

Vojnička pasuljijada i Beograđani dobili novac za kulturu Novog Sada

Veći deo novca iz budžeta predviđenog za kulturu Novog Sada dodeljen je projektima iz Beograda koji nemaju veze sa kulturom

Država i kultura

20.јул 2025. S.Ć.

Ministarstvo kulture: Svakog dana poklon za drugi grad

Ministarstvo kulture je u julu gotovo svakog dana doniralo novac jednom od gradova uključenih u projekat „Gradovi u fokusu“ s namerom da poseje kulturu van prestonice

Festival

19.јул 2025. S.Ć.

Počinje “Palić”: Tokom pet festivalskih dana biće 140 filmova

Iako kraći za dva dana nego inače, ovogodišnji Festival evropskog filma na Paliću imaće 140 filmova, a počeće dodelom nagrade “Lifka” Svetozaru Cvetkoviću I Sergeju Loznici

Kadrovi

19.јул 2025. S.Ć.

Ljubica Vraneš je novi SNS kadar na čelu Beogradske opere

Solistkinja Opere Ljubica Vraneš postala je direktorka umesto kolege Dragoljuba Bajića koji je avanzovao za v.d. upravnika Narodnog pozorišta. Krajem decembra odbila je da pruži ruku dirigentkinji zbog crvene rukavice

Kadrovi

19.јул 2025. S.Ć.

Na čelu Narodne biblioteke Srbije je Jasmina Ninkov

Zvanično je potvrđeno da je Jasmina Ninkov nova v.d. upravnica Narodne biblioteke Srbije, o čemu je „Vreme“ javilo pre dva dana. Prvi pokušaj da bude na čelu NBS, 2013, nije uspeo

Komentar

Komentar

Autoimuna bolest Srbije

Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan

Ivan Milenković
Arhiepiskop i mitropolit žički Justin

Komentar

Zašto mitropolit Justin nije mogao da ćuti?

Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba

Jelena Jorgačević

Pregled nedelje

Orden Voje Šešelja sa bejzbol palicom

Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše.  Ista je to politika, samo prilagođena vremenu 

Filip Švarm  
Vidi sve
Vreme 1802
Poslednje izdanje

Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu

Šta sve nismo znali o njima Pretplati se
Politički život i smrt

Pobeđuje onaj ko poslednji ostane na nogama

Nemačka

Predratna zemlja

Požari u Srbiji

Ko da reaguje

Mediji

Kako se svetlo gasi bez alarma

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure