Pre gotovo četvrt veka, preciznije 2001. godine, u zvaničnom i glavnom takmičarskom programu Kanskog festivala premijerno je prikazan film italijanskog sineaste Nanija Moretija Soba moga sina (La stanza del figlio), posle čega se povela intrigantna diskusija: koliko je etički pripovedati (putem filma) priče o životu roditelja posle smrti deteta, s obzirom na to da gledaoci, u tim slučajevima, sasvim prirodno saosećaju sa onim ko treba da nastavi život posle nesamerljivog gubitka. Tada nužno u zasenak padaju procena umeća autora i njegovih saradnika, kao i svekupan kinestetski domet dela jer se film, između ostalog, od drugih umetnosti izdvaja komunikativnošću i prijemčivošću za širi krug “potrošača”. Rasprava se, međutim, koliko god bila zanimljiva, sama od sebe ugasila, a Nani Moreti je za Sobu moga sina osvojio i Zlatnu palmu za najbolji filmi i nagradu FIPRESCI, koju dodeljuju filmski kritičari na licu mesta. Međutim, dilema i dalje postoji, a evo je sada i kod nas, jer prošlog je vikenda napokon krenula bioskopska distribucija filma Majka Mara u režiji Mirjane Karanović, ona je tu i jedna od scenaristkinja, a tumači i glavnu ulogu koju je, sva je prilika, krojila prema svojoj zamisli, te vlastitim glumačkim potrebama i afinitetima.
Mirjana Karanović, dakle, tumači centralni lik Mare, uspešne korporativne advokatice, naizgled distancirane od svog porodičnog i poslovnog okruženja, koja se nađe na prevratničkoj tački kada bude prinuđena da nastavi život nakon iznenadne smrti sina jedinca, u ranim dvadesetim godinama. Prirodna smrt mladog čoveka dodatno produbljuje strašan “zadatak” majke da nastavi život lišen smisla i više pravičnosti. Ovakva postavka je sasvim legitimna, premda je u isti mah i temeljno izraubovana. Tu temu nije obradio samo Moreti nego je čitav niz filmskih autora dobar deo svog stvaralačkog opusa posvetio upravo izučavanju morfologije bola kao teške senke i bukagija koje se ne mogu skinuti. Iole iskusnijim filmofilima na um bi brzo mogao da padne kanadski autor Atom Egojan, koji se u svoja dva ključna filma, Egzotika i Slatka sutrašnjica, bavio, između ostalog, i rečenom temom. Međutim, ako Egojana uzmemo kao srodan i relevantan primer, te u njegovoim delima pratimo evoluciju bola u kontekstu drame niskog intenziteta i burne srži, u filmu Majka Mara stižemo pred hladnu i odveć suzdržanu dramu nalik melodramama koje nam poslednjih desetak godina stižu pre svega iz francuske kinematografije i s frankofonih adresa. I ponovo – to je sasvim legitiman odabir autorke, ali se onda nameće pitanje šta je film kao celina “izvukao” iz takve postavke? Za razliku od prethodnog filma Mirjane Karanović Dobra žena, njenog režiserskog debija i nesumnjivo kvalitetnijeg ostvarenja, Majka Mara u svom stremljenju ka elipsama u prikazu bola, čak i svojom kontrarezonskom uprizorenošću, nepovratno upada u ispraznost. Ostavimo li po strani opšta mesta, šminkeraj u ravni puko pojavnog (uz još jedan vrstan snimateljski rad Igora Marovića, mladog direktora fotografije) i posezanje za brojnim oprobranim rešenjima i mustrama, i najdobronamernijem gledaocu nudi tek priču bez dovoljnog zamaha, sa krajnjim dometima negde na koti boljih televizijskih radova.
Načelno, u promišljenijem izvođenju Majka Mara je mogla da detabuizira podosta toga: morfologiju bola, poimanje filmske melodrame, uvrežen osećaj šta je primereno ženama u zrelijim godinama, pipav odnos bola i putenosti… Moglo se, uz to, po francuskom i frankofonom modelu krenuti i putem paratrilera, odnosno drame koja preuzima obrazac trilera u kojem oni koji su pogođeni bolom ulaze u trag vlastitim greškama i nedostatnostima i, istovremeno, upoznaju upravo one čija ih smrt nepodnošljivo boli. Zaista, u nekoliko navrata čini se da će majka Mara krenuti tom stazom – kada, recimo, počne da pominje sinovljevu devojku za koju, pre smrti sina, nije ni znala, pomislimo da će, dakle, pomnije da uđe u privatan, tajni, njoj očigledno manje vidljiv sinovljev život, te na taj način da potpunije spoznaje sebe ne samo kao majku koja prirodno oplakuje (premda bez suza, a što joj okolina zamera) svoje dete nego i sebe kao samosvojstvenu osobu koja teži punoći života. Jasno se vide naznake da se priča ovog filma, u nekom trenutku, u nekim od ranijih faza evolucije scenarija, kretala i tim putem, te je utoliko poraznije što nije tako i nastavila. Primećuju se tragovi složenije drame, a, najposle, tu je i grafička smernica – na najavnopj špici naslov filma je stilizovan kao majka (malim slovima) Mara (dakle, sa početnim velikim slovom), što bi moglo da nam u metaforičnom smislu sugeriše da je pred nama filmska priča unutar koje ćemo pratiti preobražaj žene iz identitetskog zabata majke u značajniji pojavni vid osobe koja je na prvom mestu to što jeste, u međuvremenu surovo lišena majčinstva kao važne i potrebne identitetske odrednice. Nevolja biva što se tu negde i zastalo, te je majka Mara, nasuprot brojnim junacima i junakinjama Egojanovih hronika bola, nedovoljno zanimljiv lik, osoba lišena sadržaja, posebnosti, pri čemu ni potraga za novom sobom u njenom slučaju ne donosi ništa filmski ili idejno intrigantnije. U tom smislu, kao validan i živopisan kontraopunkt, a i kao primer vidno bolje prakse, može se navesti mladi srpski film Da li ste videli ovu ženu? autora Matije Gluščevića i Dušana Zorića, a svakako i Rekvijem za gospođu J. scenariste i reditelja Bojana Vuletića. (Upravo je u tom filmu Mirjana Karanović bolje i smislenije odigrala ulogu, pri čemu je imala i nekoliko zajedničkih scena sa mladim Vučićem Petrovićem, tumačem glavne uloge u filmu Majka Mara).
Sa svojih devedeset i nešto minuta, Majka Mara nije film koji je teško pratiti, naravno, uz ogradu da je teško zamisliti da ća ovaj film pokrenuti iole utemeljeniju raspravu o odnosu zrelije žena i (znatno) mlađih muškaraca, što je, na sreću, ipak u značajnoj meri detabuizirano. Uz to, Majka Mara se pridružuje i manjoj grupi filmova koji opisuju živote ovdašnje ekonomski relakasirane klase: Ajvar, Vlažnost, Realna priča… Međutim, ostavimo li po strani pitkost i preglednost – što bi čak i u srpskoj kinematografiji trebalo da su neupitne veličine – Majka Mara klizi put brzog zaborava, ili, kako stoji u naučnoj studiji Nikolasa Kara Plitko: Kako internet, menja način na koji mislimo, čitamo i pamtimo: “Osim što je angažovan na učvršćivanju pojedinačnih sećanja u moždanoj kori, smatra se da hipokampus ima i važnu ulogu u povezivanju raznolikih zasebnih sećanja – vizuelninih, prostornih, slušnih, taktilnih, emocionalnih – koja se zasebno čuvaju u mozgu, ali se okupljaju da nam daju jedinstveno, nefragmentirano sećanje na neki događaj.” Dakle, hipokampus bi u slučaju Majke Mare povezao u što skladniju celinu dramske i idejne potencijale ove filmske priče (proistekle iz dramskog teksta Tanje Šljivar), sa mogućnostima stvaranja složenijeg portreta žene koju je, možda, upravo najprodorniji i najsuroviji bol doveo do tačke neizbežne metmorfoze. Po sličnosti problema i problematičnih rešenja koje ga dobrano opterećuju, možemo da ponudimo još dva nedavna “regionalna filma”, Takva su pravila i Noćni život, u kojima je krunska nevolja takođe krivo postavljeno i sraslo dramsko težište, te se u slučaju sva tri filma stiče snažan utisak da su u odsudnom trenutku napravljena pogrešna skretanja, te se od potencijalno upečatljive drame, koja se s pravom može podičiti nepatvorenošću i punoćom sadržaja, stiglo do sporovozne praznine.