
Festival
Beldocs: Zahtevamo da se aktivisti puste na slobodu
Festival dokumentarnog filma Beldocs postao je punoletan jasnim zahtevom da se aktivisti puste na slobodu, odajući i priznanje svim prosvetnim i univerzitetskim radnicima
Majka Mara
režija i glavna uloga Mirjana Karanović
Pre gotovo četvrt veka, preciznije 2001. godine, u zvaničnom i glavnom takmičarskom programu Kanskog festivala premijerno je prikazan film italijanskog sineaste Nanija Moretija Soba moga sina (La stanza del figlio), posle čega se povela intrigantna diskusija: koliko je etički pripovedati (putem filma) priče o životu roditelja posle smrti deteta, s obzirom na to da gledaoci, u tim slučajevima, sasvim prirodno saosećaju sa onim ko treba da nastavi život posle nesamerljivog gubitka. Tada nužno u zasenak padaju procena umeća autora i njegovih saradnika, kao i svekupan kinestetski domet dela jer se film, između ostalog, od drugih umetnosti izdvaja komunikativnošću i prijemčivošću za širi krug “potrošača”. Rasprava se, međutim, koliko god bila zanimljiva, sama od sebe ugasila, a Nani Moreti je za Sobu moga sina osvojio i Zlatnu palmu za najbolji filmi i nagradu FIPRESCI, koju dodeljuju filmski kritičari na licu mesta. Međutim, dilema i dalje postoji, a evo je sada i kod nas, jer prošlog je vikenda napokon krenula bioskopska distribucija filma Majka Mara u režiji Mirjane Karanović, ona je tu i jedna od scenaristkinja, a tumači i glavnu ulogu koju je, sva je prilika, krojila prema svojoj zamisli, te vlastitim glumačkim potrebama i afinitetima.
Mirjana Karanović, dakle, tumači centralni lik Mare, uspešne korporativne advokatice, naizgled distancirane od svog porodičnog i poslovnog okruženja, koja se nađe na prevratničkoj tački kada bude prinuđena da nastavi život nakon iznenadne smrti sina jedinca, u ranim dvadesetim godinama. Prirodna smrt mladog čoveka dodatno produbljuje strašan “zadatak” majke da nastavi život lišen smisla i više pravičnosti. Ovakva postavka je sasvim legitimna, premda je u isti mah i temeljno izraubovana. Tu temu nije obradio samo Moreti nego je čitav niz filmskih autora dobar deo svog stvaralačkog opusa posvetio upravo izučavanju morfologije bola kao teške senke i bukagija koje se ne mogu skinuti. Iole iskusnijim filmofilima na um bi brzo mogao da padne kanadski autor Atom Egojan, koji se u svoja dva ključna filma, Egzotika i Slatka sutrašnjica, bavio, između ostalog, i rečenom temom. Međutim, ako Egojana uzmemo kao srodan i relevantan primer, te u njegovoim delima pratimo evoluciju bola u kontekstu drame niskog intenziteta i burne srži, u filmu Majka Mara stižemo pred hladnu i odveć suzdržanu dramu nalik melodramama koje nam poslednjih desetak godina stižu pre svega iz francuske kinematografije i s frankofonih adresa. I ponovo – to je sasvim legitiman odabir autorke, ali se onda nameće pitanje šta je film kao celina “izvukao” iz takve postavke? Za razliku od prethodnog filma Mirjane Karanović Dobra žena, njenog režiserskog debija i nesumnjivo kvalitetnijeg ostvarenja, Majka Mara u svom stremljenju ka elipsama u prikazu bola, čak i svojom kontrarezonskom uprizorenošću, nepovratno upada u ispraznost. Ostavimo li po strani opšta mesta, šminkeraj u ravni puko pojavnog (uz još jedan vrstan snimateljski rad Igora Marovića, mladog direktora fotografije) i posezanje za brojnim oprobranim rešenjima i mustrama, i najdobronamernijem gledaocu nudi tek priču bez dovoljnog zamaha, sa krajnjim dometima negde na koti boljih televizijskih radova.
Načelno, u promišljenijem izvođenju Majka Mara je mogla da detabuizira podosta toga: morfologiju bola, poimanje filmske melodrame, uvrežen osećaj šta je primereno ženama u zrelijim godinama, pipav odnos bola i putenosti… Moglo se, uz to, po francuskom i frankofonom modelu krenuti i putem paratrilera, odnosno drame koja preuzima obrazac trilera u kojem oni koji su pogođeni bolom ulaze u trag vlastitim greškama i nedostatnostima i, istovremeno, upoznaju upravo one čija ih smrt nepodnošljivo boli. Zaista, u nekoliko navrata čini se da će majka Mara krenuti tom stazom – kada, recimo, počne da pominje sinovljevu devojku za koju, pre smrti sina, nije ni znala, pomislimo da će, dakle, pomnije da uđe u privatan, tajni, njoj očigledno manje vidljiv sinovljev život, te na taj način da potpunije spoznaje sebe ne samo kao majku koja prirodno oplakuje (premda bez suza, a što joj okolina zamera) svoje dete nego i sebe kao samosvojstvenu osobu koja teži punoći života. Jasno se vide naznake da se priča ovog filma, u nekom trenutku, u nekim od ranijih faza evolucije scenarija, kretala i tim putem, te je utoliko poraznije što nije tako i nastavila. Primećuju se tragovi složenije drame, a, najposle, tu je i grafička smernica – na najavnopj špici naslov filma je stilizovan kao majka (malim slovima) Mara (dakle, sa početnim velikim slovom), što bi moglo da nam u metaforičnom smislu sugeriše da je pred nama filmska priča unutar koje ćemo pratiti preobražaj žene iz identitetskog zabata majke u značajniji pojavni vid osobe koja je na prvom mestu to što jeste, u međuvremenu surovo lišena majčinstva kao važne i potrebne identitetske odrednice. Nevolja biva što se tu negde i zastalo, te je majka Mara, nasuprot brojnim junacima i junakinjama Egojanovih hronika bola, nedovoljno zanimljiv lik, osoba lišena sadržaja, posebnosti, pri čemu ni potraga za novom sobom u njenom slučaju ne donosi ništa filmski ili idejno intrigantnije. U tom smislu, kao validan i živopisan kontraopunkt, a i kao primer vidno bolje prakse, može se navesti mladi srpski film Da li ste videli ovu ženu? autora Matije Gluščevića i Dušana Zorića, a svakako i Rekvijem za gospođu J. scenariste i reditelja Bojana Vuletića. (Upravo je u tom filmu Mirjana Karanović bolje i smislenije odigrala ulogu, pri čemu je imala i nekoliko zajedničkih scena sa mladim Vučićem Petrovićem, tumačem glavne uloge u filmu Majka Mara).
Sa svojih devedeset i nešto minuta, Majka Mara nije film koji je teško pratiti, naravno, uz ogradu da je teško zamisliti da ća ovaj film pokrenuti iole utemeljeniju raspravu o odnosu zrelije žena i (znatno) mlađih muškaraca, što je, na sreću, ipak u značajnoj meri detabuizirano. Uz to, Majka Mara se pridružuje i manjoj grupi filmova koji opisuju živote ovdašnje ekonomski relakasirane klase: Ajvar, Vlažnost, Realna priča… Međutim, ostavimo li po strani pitkost i preglednost – što bi čak i u srpskoj kinematografiji trebalo da su neupitne veličine – Majka Mara klizi put brzog zaborava, ili, kako stoji u naučnoj studiji Nikolasa Kara Plitko: Kako internet, menja način na koji mislimo, čitamo i pamtimo: “Osim što je angažovan na učvršćivanju pojedinačnih sećanja u moždanoj kori, smatra se da hipokampus ima i važnu ulogu u povezivanju raznolikih zasebnih sećanja – vizuelninih, prostornih, slušnih, taktilnih, emocionalnih – koja se zasebno čuvaju u mozgu, ali se okupljaju da nam daju jedinstveno, nefragmentirano sećanje na neki događaj.” Dakle, hipokampus bi u slučaju Majke Mare povezao u što skladniju celinu dramske i idejne potencijale ove filmske priče (proistekle iz dramskog teksta Tanje Šljivar), sa mogućnostima stvaranja složenijeg portreta žene koju je, možda, upravo najprodorniji i najsuroviji bol doveo do tačke neizbežne metmorfoze. Po sličnosti problema i problematičnih rešenja koje ga dobrano opterećuju, možemo da ponudimo još dva nedavna “regionalna filma”, Takva su pravila i Noćni život, u kojima je krunska nevolja takođe krivo postavljeno i sraslo dramsko težište, te se u slučaju sva tri filma stiče snažan utisak da su u odsudnom trenutku napravljena pogrešna skretanja, te se od potencijalno upečatljive drame, koja se s pravom može podičiti nepatvorenošću i punoćom sadržaja, stiglo do sporovozne praznine.
Festival dokumentarnog filma Beldocs postao je punoletan jasnim zahtevom da se aktivisti puste na slobodu, odajući i priznanje svim prosvetnim i univerzitetskim radnicima
U užarenoj frekvenciji političkih dešavanja i drama u Srbiji, pre desetak dana jedan je spektakularan događaj na više nivoa spojio akademsku sredinu, politiku, arhitekturu, Evropu, Novi Sad, mikropolitiku i vrhunsku umetničku manifestaciju. Vest da je Vladan Joler, umetnik, profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i osnivač fondacije “Share”, osvojio Srebrnog lava na Venecijanskom bijenalu arhitekture odjeknula je kao da je reč o nekakvoj kolektivnoj pobedi, ili bar o obećanju dobrog ishoda
Guitar Art Festival – Rosenberg Trio+2, Kolarčeva zadužbina; Branko Bako Jovanović, Narodno pozorište, Beograd, 14/16. maj 2025.
Ako želimo da govorimo o slobodi jednog društva, mora da postoji i društveni dogovor i konsenzus u vezi s tim šta smatramo neslobodom, kao i koje su i kakve granice kojima opisujemo jedno društvo
Režimski napad na visoko obrazovanje
Kako se sprema Šešeljev zakon 2.0 Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve