
Izložba
Veliki Dejvid Hokni se vraća u Beograd
Muzej savremene umetnosti obeležava izložbom velikog britanskog umetnika Dejvida Hoknija, koji je u Beogradu izlagao još dok su i ovaj muzej i umetnik bili mladi
Poslednji TV šou koji se pojavio na Televiziji Pink nosi ime porodice koja živi u gotovo totalnoj bedi – Gavrilovići. U faveli od neidentifikovanog materijala nalik kartonu žive tri generacije sa osmoro dece. Baba, deda, mama, tata (Zoran, 38, i Danijela, 33 god.) i osam sinova postali su zamorci Pinkovog socijalnog eksperimenta pri kojem sirotani Gavrilovići svakodnevno dobijaju po kašičicu „luksuza“ sve do kraja šou-programa kada bi po scenariju trebalo da „stanu na noge“. Gledaocima bi imalo biti dirljivo gledanje muke koja je veća od njihove sopstvene, pa će se onda stvoriti osećaj simpatije. Nezaposleni Gavrilovići su samo primer koji je dobio ime, socijalni slučaj koji je postao materijal za televiziju čija fascinacija postaju sve veće socijalne razlike u Srbiji. Kao što neki tvrde da na televiziji izgledate deset kila deblji ili malko pametniji (što je notorna glupost) tako će i sirotinja delovati bednije, pa će naša elita sijati još bleštavije. Da bi plakanje Nataše Bekvalac bilo dramatičnije, ili ljubavni nesporazumi Jovane i Željka još napetiji – super je da kao predgrupa nastupe Gavrilovići plus 8, koji će danas ekskluzivno slaviti mamin rođendan i jesti pravu tortu. Istini za volju, priznajem da sam kao ljubitelj stripa „Alan Ford“, čekao da u njihovu straćaru uleti Superhik i ukrade načetu tortu. Odneće je, naravno Željku, da bi proslavili onaj skupi auto što ga je, navodno, dobio na poklon.
Ova fascinacija bedom je neverovatno nekrofilna i prati neprekinuti niz TV tema iz ratnih devedesetih gde su leševi bili „ko bombonice„, a kada je nastupio mir, onda smo se okrenuli mafiji i crnoj hronici. Ako akteri već moraju da daju znake života, onda je za televiziju super da budu na socijalnom dnu. Paradoksalno, ovo manipulisanje bedom karakteristično je za sve televizije sa nacionalnom pokrivenošću, samo je raspon interesovanja – hrana za gladne (na B92), preko „slučajeva“ na RTS, i „Eksploziva“ na Prvoj do Gavrilovića na Pinku. Pitanje glasi – ko onda pomaže gladnima? To mogu biti nadležni ministri, preduzeća koja očekuju pozitivan PR, gledaoci sa probuđenim saosećanjem ili sam vlasnik televizije koja emituje program. Glad se očigledno, „dobro slika“, kako to kažu TV radnici. Da paradoks bude veći, najpopularnija (ili druga najpopularnija) TV porodica su – Matijevići. „Ništa bez Matijevića!“, kaže reklama u kojoj svi gosti na slavi, ili komšinice, kažu dok čekaju da stigne nešto „konkretno“. Dok Gavrilovići nemaju leba da jedu, a ovde pamtimo da se i kod Gavrilovića (iz Petrinje) svojevremeno super klopalo (vidim ih i danas u samoposluzi dok mi se ona slavonska snaša osmehuje). Glad-klopa, rijaliti-reklama, eto kako televizija u nekoliko sekundi stvara kod gledalaca glad dostojnu sirotih Gavrilovića, da bi im Matijevići ponudili onako „da se nabode“.
Zaključujemo – sirotinja otvara apetit!
Posle gledamo kako onom sirotanu što je našao pare i vratio bogatom komšiji opština i Republika pronađu posao za sinove. Kao u pričama iz 1001 noći siromašni brat Aladin je otkrio čarobnu lampu, dok je bogati i licemerni brat Kasim izvukao deblji kraj. Kako će onda Gavrilovići na zelenu granu? Dok ih bude donirao Pink biće siti, ali dugoročno gledano, roditelji osmorice sinova su radno sposobni, pa se pitam da li je moguće pronaći im posao u Donjem Milanovcu. Šta ako Gavrilovići nisu jedini i šta ako Gavrilovići nisu najbedniji? Da li će smisao televizije ubuduće biti traganje za „dnom dna“ ili sve težim oblicima egzistencije – sve do umiranja od gladi, kao u komadu Duška Kovačevića „Život u tesnim cipelama„. Pobednik rijalitija je onaj koji ne umre od iscrpljenosti i gladi.
Socijalna demagogija o kojoj govorim dobila je epilog u emisiji „Utisak nedelje“ gde je tema bila štrajk prosvetnih radnika. Voditeljka se izletela govoreći o privatnim časovima koje roditelji moraju da plaćaju, ili o školskoj godini koja ne sme da se oduži jer deca možda idu na more sa roditeljima. Socijalna demagogija je neumoljiva – čim imaš da platiš časove, ili ideš na more, nemoj da se javljaš jer nisi gladan. Ovu vrstu demagogije dobro pamtim iz doba mladosti i socijalizma kada je bilo sramota imati pare, biti uspešan preduzetnik (čitaj lopov) i kada smo svi nosili plave kecelje i umotavali knjige u novine da se ne bismo razlikovali. Potcrtavanjem jaza između bogatih i siromašnih televizija umesto javnosti stvara osećaj krivice i hvata za vrat „ekipu iz ‘Ekskluzivna’“ jer, kao što pesnik reče – „tko bi gori sad je doli …“ ili „okreće se kolo sreće“.
Muzej savremene umetnosti obeležava izložbom velikog britanskog umetnika Dejvida Hoknija, koji je u Beogradu izlagao još dok su i ovaj muzej i umetnik bili mladi
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve