Šibicar brani Englesku

U početku bješe knjiga. Knjige, zapravo, njih četiri; ili je ipak, kad bolje razmislim, bila jedna. Četiri knjige u zajedničkoj kutiji (škatuli) zvale su se Čudesni svetovi Volta Diznija. Prva je imala tamnoplave korice i zvala se Svet mašte; druga, narandžastih korica, zvala se Priče iz raznih zemalja; trećoj, crvenoj, ime je bilo Svet novih granica, a četvrtoj, zelenoj, Tajni život životinja. Moja prva robinhudovska uspomena vezana je za Priče iz raznih zemalja, knjigu na čijim je koricama bila slika iz jedne od priča, i to upravo priče o Robinu Hudu.

Slika je prikazivala prizor sa početka priče, prizor tuče, zapravo dvoboja močugama, na brvnu između Robina Huda i Malog Džona. Tuča s kojom počinje poznanstvo Robina i Malog Džona, tuča nakon koje će postati prijatelji je i jedan od prvih prizora u filmu Robin Hud Ridlija Skota, najnovije adaptacije već klasične legende o odmetniku koji otima bogatima da bi dao siromašnima. Upravo se na primjeru ove scene može dobro pokazati kako Skot uspjeva ostati vjeran robinhudovskom duhu makar i dobrano promijenio siže priče. Skotov Robin Hud (glumi ga Rasel Krou) izvorno nije plemić nego obični vojnik, imenom Robin Longstrajd. Vraćajući se sa engleskom vojskom iz krstaških ratova, Robin se bavi – šibicarenjem! Istini za volju, kuglicu ne skriva ispod kutije šibica, nego ispod šoljice, ali princip je isti: kockar namjernik pokušava pogoditi ispod koje od tri šoljice se krije kuglica. Kad Mali Džon posumnja da je Robin prevarant – počinje tuča, koju prekida niko drugi do kralj Ričard Lavlje Srce i njegov pratilac, plemić Robert Loksli. Uvrijeđen zbog Robinove osude zločina počinjenih u ratu, kralj baca u okove i njega i cijelo njegovo društvo, uključujući i Malog Džona. Već sutradan, međutim, gine najprije kralj, a zatim i Loksli, a Robin sa svom svitom u bijegu slučajno nailazi na umirućeg Lokslija kojem obećava da će njegov mač vratiti u Notingem i predati ga njegovom ocu. Istovremeno, Robin dolazi i u posjed kraljevske krune te, preuzimajući Lokslijev identitet, stiže natrag u Englesku da krunu preda Ričardovoj majci koja je stavlja na glavu svog mlađeg sina, onog kojeg su istorija i legenda upamtile kao Jovana Bez Zemlje.

ČOVEK IZ NARODA: Razlika u sižeima između Skotovog Robina Huda i velike većine ranijih verzija već se naslućuje. U Skotovom filmu, Ričard Lavlje Srce nije dobri odsutni kralj čiji će povratak donijeti mir i pravdu; naprotiv, on ovdje niti je dobar niti se može vratiti, jer gine na samom početku. Isto tako, Robin Hud nije plemić koji predvodi sirotinju, nego je i sam čovjek iz naroda, koji slučajno, skoro martingerovski, preuzima identitet plemića. Došavši, naime, u Notingem da ocu mrtvog Roberta, starom Valteru Loksliju, vrati mač, Robin tamo zatiče i lejdi Marijanu (glumi je Kejt Blanšet), Robertovu udovicu. Na Valterovu molbu, on nastavlja sa maskaradom, odnosno nastavlja se predstavljati kao Loksli, da stari Valter ne bi ostao bez nasljednika i da Marijani, njegovoj snahi, nakon njegove smrti ne bi oduzeli posjed. Kao u varijaciji na slavni slučaj Martina Gera (poznat iz studije Natali Zemon-Dejvis), Robin se bez problema uklapa u novi identitet. U tom smislu i ljubavna priča između Robina i Marijane, jedan od ključnih motiva cijele legende, ima pomalo nov kontekst, ali je suštinski identična s kanonskom romansom. Ključna razlika, međutim, između Skotovog filma i klasične priče o Robinu Hudu, one koja se destilira kao najmanji zajednički sadržilac svih prethodnih, jest zapravo u tome što film Ridlija Skota radnjom prethodi radnji potonje, u tome što, filmskim žargonom govoreći, funkcioniše kao prikvel. Iako se i u Skotovom Robinu Hudu šerif od Notingema pojavljuje kao negativac, on još uvijek nije glavni neprijatelj Robina i njegovih odmetnika iz Šervudske šume. Atmosfera kraljevskog terora i crkvenog izrabljivanja ovdje su ipak ostali u sjeni motiva engleske borbe protiv Francuza.

TRADICIJA: Završna scena velike englesko-francuske bitke na engleskoj obali pri francuskom pokušaju desanta podsjeća zapravo na partizanske filmove, u pozitivnom smislu. Da li zbog Robinovog šibiciranja ili zbog činjenice da se stari Loksli zove Valter, tek pao mi je na pamet najslavniji film Šibe Krvavca. Prizori borbe su spotovski atraktivni i imaju nečeg od vesterna, a Francuzi vuku na Nijemce iz partizanskih filmova. Engleze, međutim, u borbi protiv Francuza ne ujedinjuje puki patriotizam, nego kraljevsko obećanje o povelji koja će im garantovati slobode i prava. Obećanje će, naravno, biti prekršeno, a Robin Hud će poslije dobijene bitke biti proglašen odmetnikom. Film završava u trenutku kad se Robin i družina odmetnu u šumu; nastavak je, dakle, realna opcija i nešto što vrijedi iščekivati. Ridli Skot je s Robinom Hudom uspio u onome što Gaju Ričiju nije uspjelo sa Šerlokom Holmsom: kao i Riči, napravio je novi film o legendarnom junaku po kojem su već snimljene desetine filmova, kao i Riči napravio je film drukčiji od prethodnika, no za razliku od Ričija i njegovog Šerloka Holmsa, Skot i njegov Robin Hud imaju stvarnu i dubinsku, a ne tek površnu i nominalnu vezu sa izvornom legendom. Lik fratra Tuka, recimo, ili scena otimanja pšenice od pohlepnih crkvenjaka imaju tu klasičnu robinhudovsku auru. Tako funkcionišu tradicija i individualni talenat: talenat se ostvaruje u auri tradicije.

JABUKA I JABUČICA: Svaka generacija ima svog Robina Huda. Sjećam se, taman negdje uoči rata, pojavio se onaj Kevina Rejnoldsa gdje naslovnog junaka igra Kevin Kostner, a lejdi Marijanu – Meri Elizabet Mastrantonio. Meni je film bio odličan, a kritičari su rogoborili da Kostner nije ni Erol Flin ni Šon Koneri (koji se, usput rečeno, pojavljuje u posljednjoj sceni Rejnoldsovog filma kao kralj Ričard Lavlje Srce koji će blagosloviti brak Robina i Marijane). Prelistavam ovih dana internetska izdanja svjetskih novina i vidim da Skotov film mahom otpisuju kao slab. Interesantno je, međutim, da poslije dvadeset godina kritičari o Rejnoldsovom filmu uglavnom povoljnije sude. Meni je Skotov Robin Hud odličan i dugo se zapravo u bioskopu nisam bolje zabavio. U svijetu sve virtualnijem, u filmskoj industriji sve digitalnijoj, animiranijoj i vještačkijoj, prijatna mi je skoro staromodna tjelesnost ovog filma. Djeca u Skotovom Robinu Hudu, recimo, nisu ni stereotipni anđelčići ni bajkoviti vragolani, nego istovremeno prizivaju u sjećanje dječije krstaške ratove i Andrićevu priču Deca. Prizivaju stvarnost, hoću reći. Istini za volju, u mom djetinjstvu, u vrijeme dok sam intenzivno čitao Čudesne svetove Volta Diznija, mi smo se još uvijek igrali Robina Huda na način starinski, sa lukovima i strelama. Luk se pravio od duljih tanjih bukovih grana i komada konopca (špage), a strele od vrbovih grana kojima smo s jedne strane vrhove šiljili čakijom, a s druge strane urezivali uske usjeke da se strele bolje prislone uz špagu pri odapinjanju. Roditelji i komšije nisu voljeli ovu igru; nekom ćete izbit oko, govorili su. Nismo onomad razlikovali Robina Huda od Viljema Tela, ali smo znali da nema ni smisla gađati jabuku, ako nema straha da možeš pogoditi očnu jabučicu.