Na prvi pogled čini se da je ovaj roman ono za šta se Džulijan Barns spremao čitav život. Jedan od glavnih protagonista je slavni pisac, kao u Floberovom papagaju, kao u jednoj priči iz Stola od limunovog drveta. Naracija ima elemente ljubavne priče, ljubavnog trougla, a perspektiva pripovjedanja se neprestano mijenja kao u romanima Troje i Ljubav itd. Konstrukcija je djelomično trilerska kao u Pre no što me je srela i romanima koje je Barns napisao pod pseudonimom. Osnova priče je dokumentarna kao u Bodljikavom prasetu. Roman se na izvjestan način poigrava sa istorijom kao i Istorija sveta u 10 ½ poglavlja. Fabula je bliska onome što se u Holivudu naziva high concept, kao i u romanu Engleska, Engleska.
Ne treba, međutim, pomisliti da se Barns ponavlja. Naprotiv, ovaj je roman također i dobrano drukčiji od njegovih prethodnih djela. Neki od prikaza objavljenih u britanskoj štampi, mada generalno pozitivni, Barnsu zamjeraju svojevrsnu „suspregnutost“. Prije je, međutim, riječ o skoro klasičarskoj jednostavnosti i djelomičnom bijegu od barokne zaigranosti karakteristične za neke ranije Barnsove knjige.
Artur iz naslova knjige je liječnik Artur Konan Dojl, nama danas najpoznatiji kao tvorac Šerloka Holmsa. U svoje vrijeme, u vrijeme u kojem se dešava radnja Barnsovog djela, Artur je bio znan i po „viteškim romanima“ te po strastvenoj vjeri u spiritizam. Džordž iz naslova knjige je pravnik Džordž Edaldži, također pisac, na izvjestan način, ne baš autor željezničkog Reda vožnje, no ipak autor pravnog priručnika o pravima i obavezama putnika koji putuje britanskom željeznicom. Džordž je Englez, rođen u Engleskoj, ali sin Indijca (i Škotlanđanke) te je u skladu s tim i tamnoput. Kad njegov zavičaj potrese niz bizarnih zločina, Džordž će ni kriv ni dužan biti optužen i osuđen. U borbi za njegovu moralnu i pravnu satisfakciju ulogu Emila Zole preuzeće Artur Konan Dojl.
Ne aludiram ovdje slučajno na famoznu „aferu Drajfus“. I sam Barns u romanu pravi paralelu između „afere Drajfus“ i „afere Edaldži“. Najslavniji frankofil savremene engleske književnosti ispisuje na jednom mjestu duhovitu i efektnu mikroesejističku analizu ova dva slučaja u kontekstu engleskog i francuskog mentaliteta. Ne treba, međutim, zaboraviti još jednu stvar. Koliko god „afera Drajfus“ dobro razotkriva evropski antisemitizam, toliko je i priča o Džordžu Edaldžiju znakovita u kontekstu rasizma i recentnog „antiterorističkog orijentalizma“. U tom je smislu razumljiv stav istaknut u nekim komentarima povodom romana da događaji od prije stotinu godina u njemu opisani i te kako zanimljivo odjekuju u našem vremenu. Treba ipak podvući da je posljednja stvar koja bi se od Barnsa mogla očekivati „roman s tezom“. Nigdje kod Barnsa nema vulgarnih aluzija koje ovu priču s početka dvadesetog stoljeća vezuju za početak dvadeset i prvog.
Artur & Džordž je roman koji je u mnogo čemu i ono što se u anglosaksonskoj kulturi naziva period piece. Barns nam u njemu daje bogatu i ubjedljivu fresku edvardijanske Engleske te preslikava atmosferu (prošlog) fin de sieclea i početka (prošlog) vijeka. U napomeni na kraju romana Barns nam otkriva da su svi novinski članci, svi vladini izvještaji i sva pisma citirana u romana (osim jednog izuzetka koji poslovično potvrđuje pravilo) autentični i bez izmjena citirani. I dok se u korištenju građe Barns skoro kepotovski „ustručava izmišljati“, u portretiranju svojih junaka on se upravo maestralno „ne-tako-oprezno domišlja“.
Barnsov Artur je nadasve sjajan romaneskni junak, ne puki biografski Artur Konan Dojl. Džordž je u tom smislu u startu „inferioran“ jer čitalac o njemu nema „vanjskih“ informacija. Ipak, Džordž će Artura u romanu (kao i u stvarnosti) nadživjeti, a njegov će glas kroz Barnsovo pero zazvučati jednako autentično kao i glas njegovog slavnog savremenika.
Na kraju, ali (šerlokijancima naročito) ne i najmanje važno, jedno upozorenje: Holmsa u ovom romanu ima manje nego što bi se očekivalo od djela čiji je naslovni junak Artur Konan Dojl. Usputno pominjanje Džozefa Bela i Stranda, ovlašne refernce na jednu-dvije priče, aluzije na detektivovu popularnost među publikom i skepsu koju je prema njemu gajio njegov kreator – to je uglavnom sve. Ulogu detektiva ovdje će preuzeti Artur. Milan Kundera je negdje napisao da je romansijer koji je pametniji od svoga djela vjerovatno promašio profesiju. To da je Šerlok bolji detektiv od Artura kompliment je, dakle, za obojicu. A Džulijan Barns, kao što odavno znamo i što nam ovaj roman još jedanput potvrđuje, profesiju definitivno nije fulao.
