Film "Sentimental Value" Joahima Trira govori o tome da je dar moguć samo ukoliko izmiče ekonomiji razmene. Drugim rečima dar podrazumeva da dajemo ono što nemamo. Ono što nije naše. Šta to znači?
Ukratko, za one koji film još nisu gledali, Sentimental Value (Režija Joachim Trier. Scenario Joachim Trier, Eskil Vogt; Norveška, 2024.) prati ponovni susret oca i njegovih odraslih ćerki. Otac, filmski reditelj, nakon dugog odsustva pokušava da ponovo stupi u odnos sa porodicom, ali i da oživi svoju filmsku karijeru. Ćerke se u odnos sa ocem vraćaju iz različitih pozicija, jedna sa distance i prekida, druga iz blizine i kontinuiteta. Ipak, obe ostaju vezane za isti porodični raspored u kojem su uloge odavno dodeljene a iskustva nikada dorečena. Porodična kuća u kojoj se susret odvija postaje važna kao mesto na kojem se istorija porodice odigrava. Ipak, to nije nekakva priča koja se može ispričati, više je reč o tome da oslikava strukturu odnosa koja i dalje oblikuje sadašnjost. Priča o porodičnoj kući nije priča o prostoru, već o prisustvu. Kuća je u ovom slučaju ono što pamti, reaguje, trpi.
Ovaj početak odmah postavlja ontološki okvir filma: stvari nisu neutralne, prostori nisu prazni, a život se ne pojavljuje bez načina na koji je insceniran, postavljen na scenu. Kuća je živa jer je pozornica. Ne zato što oseća, već zato što omogućava pojavljivanje i odigravanje događaja, odnosa, uloga. Ona ne svedoči samo o onome što se desilo, već uspostavlja raspored u kojem se to što se desilo može ponavljati. Ko govori, ko ćuti, ko nosi teret, ko ostaje. Porodica je u tom smislu teatar života – mesto na kojem se identiteti ne biraju, već dodeljuju, na kojem iskustva ne samo da se žive, nego se i izvode, odigravaju, često bez svesti o tome da bi mogla biti izvedena drugačije.
Višak prošlosti
Sentimentalna vrednost iz naslova ovog filma ne upućuje na emotivnu privrženost, niti na toplinu sećanja, već na vezanost za određenu scenu – za ulogu, za raspored, za način pojavljivanja prošlosti. Sentimentalno ovde nije višak emocije, već višak prošlosti. One koja je ostala zarobljena kao trauma, koja nije mogla postati iskustvo. Nešto ima sentimentalnu vrednost onda kada se ne može odbaciti, premda se ne može ni integrisati. Drugim rečima, kada više nije aktivno prisutno, ali nastavlja da upravlja sadašnjošću. To je oblik vezanosti koji ne proizvodi odnos.
Ovo je film o teatričnosti života.
Ovde vredi diskretno podsetiti na uvid Semjuela Vebera, naime da pojam teatričnosti ne označava laž ili neautentičnost, već uslov pojavljivanja nečega. Ono što se ne može postaviti, ponoviti ili izvesti u nekoj formi, ne može postati iskustvo. Bez distance, bez pomeranja – bez onoga što Veber naziva izmeštanjem – ne postoji realnost, već samo preplavljenost. Sentimentalna vrednost nastaje upravo tamo gde je to izmeštanje blokirano. Gde se scena ponavlja, ali se ne premešta, ne menja mesto. Gde se trauma stalno igra, ali nikada ne dobija distancu koja bi joj omogućila da postane iskustvo, a ne sudbina. Na taj način povreda prestaje da bude događaj i postaje uloga.
Izmeštanja
Nije reč o kraju koji zatvara priču, već o kraju koju menja režim pojavljivanja. Više se ne pitamo šta se dogodilo, nego kako ono što se dogodilo može da se pojavi drugačije. Ne da bi bilo lepše, već da bi bilo moguće. Sve se, na kraju, sabija u jedan očev gest. Gest koji se lako čita kao iskupljenje, ali je rizičniji od toga, to je čin u kojem se ljubav pojavljuje kao dar. Dar je, u deridijanskom smislu, moguć samo ukoliko izmiče ekonomiji razmene, drugim rečima, dar podrazumeva da dajemo ono što nemamo. Ono što nije naše. Očev gest upravo to čini. On ne nudi istinu o prošlosti i ne pokušava da je ispravi. On uvodi izmeštanje, tačnije, iskustvo premešta u drugi režim pojavljivanja.
Trauma se više ne javlja kao apsolutna neposrednost, već kao nešto što može da se izvede, ponovi i podeli. To izmeštanje ne proizvodi laž. Ono proizvodi realnost.
U tom smislu, realnost u ovom filmu nije ono što se dogodilo, već ono što se može izvoditi, a da, pritom, ne razori život. Realnost nije data unapred; ona se konstituiše u razmaku, u distanci, u ponavljanju koje nije identično.
Završni čin filma sastoji se u očevom gestu koji dolazi kasno i bez spektakla. On ne nudi objašnjenje, ne izgovara ispovest, ne traži oproštaj. Ne pokušava da objasni prošlost, već omogućava drugačiji odnos prema toj prošlosti. On ćerki ne nudi novo značenje onoga što se dogodilo, već mogućnost da sopstveno iskustvo ponovo susretne u drugačijem režimu – sa distancom koja ne briše bol, ali ga čini podnošljivim.
Dar ljubavi
Dar ljubavi u filmu nije usmeren ka pomirenju, niti ka „zatvaranju“ porodične priče. On je upućen kao mogućnost oslobađanja od jedne jedine verzije sebe. Otac joj ne daje istinu, jer istina ne bi promenila ništa. On daje ono što nema pravo da poseduje, ali može da ponudi – vreme, razmak, novu scenu u kojoj prošlost više ne mora da bude apsolutna.
Zato je kraj filma tih. Bez katarze. Bez zatvaranja. Kao i kuća s početka filma, scena ostaje otvorena – samo što sada više nije jedina koja je zamisliva.
Ako je realnost ono što može biti, onda ljubav u Sentimental Value dopušta da se ne ostane zarobljen u onome što jesmo. I to ne nužno zato da bismo postao neko drugi, već zato da ono što nam se desilo ne bi zauvek određivalo granice našeg postojanja.
U tom smislu, ljubav ne potvrđuje identitet, nego ga razmiče. Ne učvršćuje istinu, nego joj oduzima nasilnu konačnost. Ljubav, dakle, ne popravlja prošlost već stvara uslove da prošlost ne bude sudbina. I upravo tu, u tom tihom izmeštanju scene i realnog, film nalazi svoj kraj – ne kao razrešenje, već kao mogućnost da život, iako ranjen ostane življiv.
Veliki praznični popust na „Vreme“ – pretplate 25 odsto jeftinije do sredine januara. Poklonitepretplatusebi ili nekom drugom, čitajte što je bitno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bivši članovi Odbora Festa o smeni su saznali iz medijskog istupa sekretarke za kulturu, i sumnjaju da će bez profesionalne strategije i analize dosadašnjih grešaka biti moguć dalji razvoj te manifestacije
Nova irska scena – “Madra Salach”, “The Scratch” i “Dove Ellis”
Herojstvo i ranjivost, pobunjenički poklič i onirička askeza, sećanja na slavne dane, ali i aktuelno osećanje sputanosti, samopouzdanje i frustracija, danas se u Irskoj kao goruće teme prelivaju sa rock pozornice na scenu inficiranu folkom. Živopisni sastavi “Madra Salach” i “The Scratch”, ili čudo od mladića Dav Elis, otvaraju teme bola i izdržljivosti, demantujući potpuno onu Džojsovu napomenu o naprslom ogledalu sluškinje kao simbolu irske umetnosti
Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet
Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države
Profesorki Jeleni Kleut uručen je otkaz. Onda je doživela najveću počast koju prosvetni radnik može da doživi – studenti su masovno ustali da je brane od svih koji nasilno ućutkavaju kritičku misao
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!