Saraj-rol iz šume Emirove

Zabranjeno pušenje trenutno je na turneji povodom 35. godišnjice izlaska albuma Das ist Walter. Nakon trosatnog koncerta održanog u Zagrebu 18. oktobra, Zabranjeno pušenje novembar i decembar provodi u inostranstvu: prvo u Australiji, a potom u nordijskim zemljama, dok su Kanadu – točnije Toronto – posjetili još proljetos.

Zabranjeno pušenje doista ima što slaviti: Das ist Walter u svoje je vrijeme bio ne samo neočekivano originalan, već i, kako će se s vremenom shvatiti, jedan od najutjecajnijih rok albuma u regiji, što nije slučajno jer taj je album izmislio novi rječnik i novi stil koji je presudno utjecao na mnoštvo novih bendova, kao što su Dubioza kolektiv, S.A.R.S, Hladno pivo, Kawasaki 3p i slične mutante, a posebna je tema i utjecaj koji je Das ist Walter imao na hip hop scenu.

Das ist Walter je, dakle, bio šarmantna, ironična, duhovita, muzički možda donekle ograničena ploča, no ta je ploča novim rječnikom za rok muziku ispričala autentične priče o Seji, Šekiju, Abidu, Seleni, babi Atifu, likovima kakvi i danas žive u Sarajevu.

Pojava reizdanja albuma Zabranjenog pušenja iz 1997. Ja nisam odavle, u izdanju Take it or Leave it Records, može djelovati kao iznenađenje, barem dok ne prokopamo po FB stranici izdavača i shvatimo da se datum izlaska ovog kompakt diska poklapa s ovogodišnjim koncertom dr Neleta Karajlića na Tašmajdanu. Nele je, dakle, odlučio svoju samostalnu karijeru stvarno i simbolički „pojačati“ reizdanjem svog prvog diskografskog projekta, što, valjda, znači da čak ni on ne misli da je Ja nisam odavle album Zabranjenog pušenja, već da je to jednostavno njegov prvi samostalni album, što Ja nisam odavle u suštini i jest kad ga danas slušamo.

Zašto Ja nisam odavle smislenije funkcionira kao samostalna Neletova ploča nego kao peti album Pušenja? Nije stvar u tome da je na ovoj Neletovoj ploči malo toga ostalo društvenog, političkog ili humorističkog od starog Pušenja, već je Zabranjeno pušenje naprosto bio toliko sarajevski bend da bi on u Beogradu mogao funkcionirati eventualno kao neki reproduktivni bend. Ista bi stvar bila kad bi se od Zabranjenog pušenja poželjelo napraviti banjalučki, novosadski, riječki ili, hm, zagrebački bend. Problem, naravno, komplicira činjenica da u Zagrebu zaista i postoji bend Zabranjeno pušenje.

Nije, dakle, problem što je ploču Ja nisam odavle moguće shvatiti kao odmetničku ili politički nekorektnu verziju Zabranjenog pušenja, jer u svojoj originalnoj verziji Zabranjeno pušenje nije bio nacionalni ili nacionalistički muzički projekt, poput Riblje Čorbe ili Prljavog kazališta, no čak i ako je Neletovo Pušenje namazano nacionalističkim i revizionističkim sadržajem, taj je „nediscipliniran“, „ulično-huliganski“ sloj 1997. imao nekog smisla. Rokenrol po svojoj prirodi mora misliti svojom glavom kakva god ta glava bila, a uvijek je loše kad je rok klimav, ugodan, politički korektan i društveno prihvatljiv. Ja nisam odavle je mračna emigrantska ploča koja se bavila temama koje su ranijem Pušenju bile nezamislive, čak i ako prihvatimo tezu o „proročkoj“ dimenziji Pušenja i Nadrealista. U pjesmama kao što su Kanjon Drine ili Zvijezda Balkan staro Pušenje je lucidno naslutilo nadolazeći rat, no Ja nisam odavle ipak donosi sijaset novih tema. Ako i prihvatimo da je Nele đonom nasrnuo na sve što je Zabranjeno pušenje bilo u svojoj originalnoj fazi i da je Ja nisam odavle simbolički „agresorski“ atak na jednu – u biti važnu – kulturnu ostavštinu, to još uvijek ne znači da Neletovo Zabranjeno pušenje gubi legitimitet.

Ništa oko Neleta Karajlića i Zabranjenog pušenja nije baš jednostavno ni lako shvatljivo. Netočno bi, recimo, bilo ustvrditi da je Nele „nelegalno“ kidnapirao brend Zabranjeno pušenje i da on nema baš nikakva prava na korištenje tog imena. Veći je problem što Neletovo Pušenje nije (dovoljno) sarajevski bend, kao što, uostalom, ni Zabranjeno pušenje koje vodi Davor Sučič Sula već više od dvadeset godina, dakle, Pušenje bez Neleta, nije jedino legitimno ili barem zamislivo Zabranjeno pušenje uopće. No Suletovo Zabranjeno pušenje 1997. po mnogo čemu je još uvijek sarajevski bend, iako ostaje pitanje što zapravo Pušenje može bez Neleta? Pa, slično što i Kvin bez Fredija Merkjurija ili Led Cepelin bez Roberta Planta – ako zažmirimo nad činjenicom da Nele u tehničkom smislu nije osobit pjevač. Pravo i originalno Zabranjeno Pušenje je bend u kojem je mogao svirati bilo tko, ali u kojem svakako moraju svirati Nele i Sula. Ili drukčije rečeno, svi su likovi koji su prodefilirali Pušenjem između 1980. i 1990. uključujući samog Emira Kusturicu – manje ili više nebitni. Važni za Pušenje su samo Nele i Sula. Zabranjeno pušenje je naprosto bio i ostao njihov bend.

Nele Karajlić je u Zabranjenom pušenju bio mnogo više od Željka Bebeka u Bijelom dugmetu – koliko god se činilo u jednom vremenu da je Bebek u Dugmetu nezobilazan – Bregović je bio taj koji je patentirao kvaran izum da bendovi mogu postojati bez svojih pjevača, i da su svi u bendu i zamjenjivi osim, dakako, njega samog. Nele je pak u Zabranjenom pušenju bio frontmen, pajac, šoumen, pjevač, maskota, interpretator, stendap komičar, vicmaher, ali većinu ideja je ipak u bend donio Sula, i zato brakorazvodni proces još uvijek traje. Zabranjeno pušenje je, izgleda, jedan od onih bendova koji se nikada ne mogu do kraja raspasti. Sula je, naravno, svjestan da je ideja Zabranjenog pušenje bez Neleta riskantna. Ta ideja je, kao što znamo, prošla kod publike, bez obzira na sve, pa zapadna frakcija Zabranjenog pušenja u diskografskom i komercijalnom smislu postoji više od dvadeset godina, uključujući sedam novih studijskih albuma. Druga je stvar što današnje Pušenje više veze ima sa svojim sljedbencima – Hladnim pivom, Kavasaki 3p, Dubioza kolektivom ili S.A.R.S.om – nego sa samim Zabranjenim pušenjem iz 1984. godine.

Zanimljivije od pitanja ima li – ili ipak nema – Nele pravo koristiti ime Zabranjeno pušenje jest pitanje da li se samo Neletu u autorskom i karijernom smislu isplatilo što nije ovu ploču osmislio kao samostalni album. Album Ja nisam odavle, naime, solidno stari i sigurno slovi kao jedan od važnijih popkulturnih dokumenata 1990-ih. Možemo o Neletovoj svadljivosti ili političkim afinitetima misliti što god hoćemo, ali Ja nisam odavle i dalje je relevantna, dobro odsvirana, snimljena i producirana ploča, prepuna još važnih i interesantnih pjesama. Tri ratna havera i Od istorijskog Avnoja možda i jesu revizionistički nastavci iliti „recidivi“ važnijih pjesama Kanjon Drine i Dan Republike, ali i te pjesme su se u međuvremenu izborile za svoj muzički i estetski legitimitet.

Istina je također da među dvanaest pjesama nema slabih (dobro, možda ipak jedna ili dvije „praznije“, vješto zapakirane), i da su čak četiri koncertna bonusa smislena, pogotovo „dopisana“ koncertna verzija pjesme Zvijezda nad Balkanom iz 1994. Jedini je pravi problem ovog izdanja što su izostali podaci o tome kad je ploča snimljena i gdje, tko je sudjelovao u snimanju, ili tko je producent ploče, nije čak navedena ni postava Zabranjenog pušenja iz 1997. godine.

Davno je bila ta 1997, no svejedno je teško zaboraviti i da je 1997. godine u Zagrebu izašao album Zabranjenog pušenja Fildžan viška i da je ta ploča imala svoje momente: mnogo odličnih pjesama, maštovita svirka, aranžmani i produkcije, i da su na toj ploči briljirali novi članovi Dušan Vranić Duco, Đani Pervan – obojica su kasnije svirala s Rundekom – i Marin Gradac, koji je u tehničkom smislu bio najbolji pjevač Zabranjenog pušenja uopće.

Prvo pitanje još uvijek glasi: radi li se ovdje o dvije ploče jednog benda ili ipak o dva benda i dvije ploče. Ili su to dva različita benda s istim nazivom ? Ili je riječ o tri ili čak četiri benda, ako pribrojimo No Smoking Orchestra i Emira Kusturicu? Ili možda danas ne postoji Zabranjeno pušenje? Ili bismo Zabranjeno pušenje mogli shvatiti kao neformalnu, imaginarnu zajednicu bendova koji su radili ili rade pod sličnim ili istim imenom. Najlakše rješenje je ipak, izgleda ideja da je između 1980. i 1990. postojala grupa Zabranjeno pušenje s opusom od četiri izvanredna albuma i čiča-miča gotova priča. Sve kasnije frakcije i derivacije – „istočna“ i „zapadna“, naprosto su nelegitmne „izvedenice“ ili „frakcije“ koje je preporučljivo ignorirati. Ovakav strogi puristički nazor, koliko god neosporno bio privlačan, naravno da ima nekih manjkavosti. Prvi je, naravno, tržišna logika – recepcijska glad za pjesmama Zabranjenog pušenja je, izgleda, neuništiva. „Zapadna“ frakcija Zabranjenog pušenja, od 1997. na ovamo snimila je čak sedam studijskih albuma, što je skoro duplo više od opusa „originalnog“ sastava. Sula je, uostalom, od 1997. do danas napisao dovoljno dobrih pjesama barem za jednu jaku kompilaciju (Halid umjesto Halida, Možeš imati moje tijelo, Fildžan viška, Mile Hašišar, Jugo 45, Arizona Dream itd), ali ono što je tim pjesmama nedostajalo, i što još uvijek nedostaje, čak i kad su bile zaista dobre, bio je sam Nele.

Nele je pak 1997. krenuo drugim putem. Nakon Ja nisam odavle, već 1998. osnovao je No Smoking Orchestra koji ubrzo postaje prateći sastav Emira Kusturice. Danas je jasno da je No Smoking Orchestra komercijalno uspješan „globalni“ fenomen, ali da se, u suštini, radilo o neugodnom, tezgaroškom bendu koji se neukusno ulagivao istočnom i zapadnom kapitalističkom uhu i to na dosta prizeman način, unatoč „revolucionarnim“ parolama. Nele Karajlić se sigurno puno puta pitao šta mu sve to treba, i na šta je točno spiskao 12 godina života i karijere i da li mu je možda bilo pametnije da poput Darka Rundeka gura svoju samostalnu karijeru kao Nele Karajlić – pogotovo što mu taj prvi album uopće nije loš. I na kraju priče, da li je i on sam iznenada postao sve ono čemu su se Zabranjeno pušenje i Nadrealisti onako opako rugali.

Danas se olako zaboravlja da se Zabranjeno pušenje 1990. raspalo nakon što su izgubili kompas u tamnim vilajetima YU estrade nastupajući u zajedničkim aranžmanima s Lepom Brenom i drugim estradnim monstrumima. I Sula i Nele su već postali estradno ruglo i nisu znali kako dalje. Rat je pojednostavio, ali ujedno i zakomplicirao odgovore na ta pitanja. I sada, dvadeset i dvije godine nakon 1997. Nele odjednom počinje skoro od početka, a i Sula vjerojatno danas u Australiji razmišlja što i kako dalje jer njegovo Zabranjeno pušenje već neko vrijeme stagnira. Možda je stvarno došlo vrijeme da razmisle kako bi zajedno mogli početi ispočetka. Nije posebno teško zamisliti Neleta kako pjeva Fildžan viška ili Jugo 45 na nekom festivalu u Beogradu, Skoplju, Banjaluci, Ljubljani ili Rijeci – možda čak i u Zagrebu – ili da novo ujedinjeno Zabranjeno pušenje uvrsti u svoj repertoar Vukotu ili Tri ratna havera. Pravo pitanje je da li bi takvo „ujedinjeno“ Zabranjeno pušenje ikada moglo nastupiti u Sarajevu, što je naposljetku i jedino važno pitanje.