img
Beograd, 9°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Retro štimung

28. februar 2007, 18:07 Ivan Medenica
Copied

Karlo Goldoni, Krčmarica Mirandolina; reditelj: Jug Radivojević; igraju: Katarina Žutić, Andrija Milošević, Nenad Nenadović, Ivan Jevtović i dr.; Večernja scena "Buha"

Koncept popularizacije dramske klasike za najširu publiku, poglavito omladinsku, Večernja scena „Buha“ nastavlja, posle prošle sezone koja je bila posvećena Šekspiru, projektom koji se zasniva na komediji del arte. Ako se profesorski cepidlači – a šta tome fali u razumnoj meri? – onda se uviđa da jedan broj izabranih tekstualnih predložaka ne pripada ovoj osobenoj, prevashodno glumačkoj tradiciji (Mandragola nije taj žanr, a Dekameron, naravno, ni pozorišni komad); ipak, svi su italijanski i imaju, posrednu ili neposrednu, vezu s epohom renesanse. Dakle, polazna pretpostavka „Italija i renesansa“ je zadovoljena, a kao završni rezultat teško se može tražiti, s obzirom na osobenost žanra, neko misaono komprimovanje (što se bezuspešno očekivalo od ciklusa Šekspira), već, u prvom redu, punokrvni komičarski efekat. Poslednja premijera u ovom ciklusu, postavka komedije Mirandolina (ili Krčmarica) Karla Goldonija, tu funkciju je sigurno ostvarila.

Reditelj Jug Radivojević predstavu počinje atmosferom: nasuprot komadu u kome se krčmarica Mirandolina pojavljuje posle većine drugih likova, ovde je odmah zatičemo, i to kako se – u svom živopisnom kuhinjskom carstvu, s loncima koji se puše dok se iznad njih suši ženski veš – polako i spokojno rasanjuje i sprema za novi dan. Bitan deo te opšte atmosfere je konkretan milje u koji reditelj smešta radnju: umesto Goldonijevog XVIII veka, ovde imamo neki eho pedesetih godina prošlog veka. Gotovo naturalistička scenografija Aleksandra Denića prikazuje živopisnu i skromnu mediteransku kuhinju s trpezarijom (obavezni stolnjaci na kvadratiće), ukrašenu prepoznatljivim reklamama iz tog vremena, dok blago stilizovani crno-beli kostimi Jelene Stokuće lociraju istu epohu i dodatno grade neki ladanjsko–primorski šmek. Svi ti scenski elementi doprinose opštem retro štimungu predstave, nostalgičnom obnavljanju upečatljive atmosfere iz Felinijevih i drugih filmova italijanskog neorealizma. Osim efekta retro štimunga, ovo vremensko izmeštanje radnje nema dublji koncepcijski razlog; drugim rečima, nema bitne i nužne veze između tema drame i epohe u koju je reditelj stavlja. Ali, ovu opasku ne treba tragično shvatiti, jer je i onako reč o žanru komedije koji nema visokoparne misaone zahteve.

Komedija – i to pogotovu ova Goldonijeva, pučka, nastala na tradiciji komedije del arte – ima, naprotiv, sasvim drugačije zahteve: da bude brza, zabavna i duhovita, da ima društveno prepoznatljive, plastične tipove i situacije. Konkretno delo, Mirandolina, zaista ima takav potencijal: priča o veštoj krčmarici koja zavodi i tako kroti, prevaspitava i kažnjava jednog okorelog ženomrsca – ista središnja situacija, a drugi rodni odnos nego u Šekspirovoj Ukroćenoj goropadi – komički je zakomplikovana time što u istoj krčmi žive još dva plemića, Mirandolinina profesionalna udvarača, i njen verni sluga koji se nada da će mlada gazdarica ispuniti očev amanet i udati se za njega. Reditelj maksimalno razvija ovaj potencijal, gradeći predstavu brzog tempa i ritma, scenski krajnje zaigranu, s dinamičnom, farsičnom akcijom, za koju se osnova najčešće pronalazi u raznovrsnim i živopisnim ugostiteljskim poslovima (kuvanje jaja, pisanje dnevnog jelovnika, služenje vina, jela ili vruće čokolade, peglanje veša, pripiranje intimnih delova tela u kuhinjskom posuđu…).

Kada smo već spomenuli taj prizor nehigijenskog obavljanja toalete, on može da posluži kao primer za jednu problematičnu odliku cele predstave: to je pitanje mere. Neki scenski prizori u ovoj predstavi postavljeni su dosta rizično, na granici dobrog ukusa, ali bi oni – ako se ne posmatraju iz nekakvog puritanskog ugla potpuno neprimerenog ovom žanru – sasvim dobro funkcionisali i ostvarivali svoju komičku funkciju da su izvedeni s više mere: u komediji jedno ili dva suvišna ponavljanja istog gega mogu skroz da naruše njegov efekat. To narušavanje mere, preigravanje (žargonski – šmiranje), javljalo se, u manjem ili većem obimu, u gotovo svim ulogama: recimo, kada Ivan Jevtović, kao pijani markiz, razvlači govor kao pokvarena gramofonska ploča, ili kada Andrija Milošević, kao vitez ženomrzac, prihvata Mirandolinu koja, navodno, pada u nesvest. Ima i onih uloga u kojima taj efekat nije bio samo detalj, već je bio sveprisutan, te je sprečavao komičarsko oblikovanje lika (glumice Ortenzija i Dejanira, u tumačenju Ane Zdravković i Marijane Mićić).

Nezavisno od preigravanja, većina likova je tipski razgovetno data. Napravljena je razlika između bogatog i uglađenog grofa od Albafiorite (Nenad Nenadović) i propalog i prosjačenju sklonog markiza od Forlipopolija (Ivan Jevtović), mada nije jasno zašto su reditelj i glumci odstranili jedan socijalni sukob koji u tekstu postoji između ova dva lika: grof je bogat, ali nižeg porekla, a markiz siromašan, ali vrlo ponosan na visoko poreklo (ovo odstranjivanje mnogo više je štetilo liku markiza, jer on u drami postiže upečatljiv komički efekt upravo nastojanjem da, uprkos siromaštvu, sačuva plemićku čast). Andrija Milošević bio je taj okoreli neženja, vitez od Ripafrate, šarmantan u svojoj odrešitosti i beskompromisnosti, a Katarina Žutić Mirandolina, jedan spokojan, gamenski intoniran, vešt i rutinerski ženski manipulant. Igor Damjanović nije imao dovoljno materijala da od vitezovog sluge Pira napravi upečatljiviji lik, ali je zato Milan Vasić bio najprijatnije glumačko otkriće predstave, jer je on liku Mirandolininog sluge Fabricija, zaljubljenog u gospodaricu, dao neku toplu i lirsku notu, a i jedini nije uopšte ugrožavao osećaj za meru.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

22.novembar 2026. S. Ć.

Izložba „Ćirilica u pokretu“ je dobra praksa čuvanja nacionalnog pisma

U Galeriji Grafički kolektiv počinje izložba o ćirilici, što je pravi način kako zainteresovati javnost za nacionalno pismo – lepotom, a ne presijom i kaznama kao što je to radila dosadašnja vlast

Kultura

22.novembar 2026. S. Ć.

Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili da prime nagrade Narodnog pozorišta

Glumci Narodnog pozorišta Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili su da prime godišnje nagrade Narodnog pozorišta zato što je Uprava "pogazila kriterijume za dodeljivanje nagrade glumcima"

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

Kamerna scena „Studio“: Predstave za mlade, mladih autora

„Studio Centar“ otvara Kamernu scenu. Na repertoaru su predstave za mlade, mladih autora. A toga u Beogradu nema

Kultura

21.novembar 2026. Sonja Ćirić

Ašhen Ataljanc: Zašto me UBUS nije predložilo za nacionalnu penziju

Ministarstvo kulture je prošle godine odbilo balerinu Ašhen Ataljanc za nacionalnu penziju, a ove godine je Udruženje baletskih umetnika Srbije nije ni kandidovalo

Otvaranje Festivala autorskog filma

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Konačno festival koji je napunio salu

Pred krcatom salom i sa Kanskim pobednikom, počeo je Festival autorskog filma - onako kako nisu počinjali prethodni ovogodišnji festivali u prestonici

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure