Poslednji krug momci, režija Ilija Stojimirović (nezavisna produkcija)
Pođimo od toga da je, ne samo načelno, ovih dana iznimno važno vežbati trpilo prema drugosti (drugačijem, drugom…) i na taj način sačuvati bistrinu uma, čvrstinu sopstvenog etosa i svetonazora, te ne odustati od poimanja sveta i nas u njemu. Ako je tako potrebno je zgrabiti svaku priliku, pa i onu koja stiže u vidu novine sa bioskopskog repertoara. Naime, kako srpski film već, evo, četvrt veka traga za svojim zaturenim identitetom, skačući u tom procesu od tropa do tropa (a mnoga od tih opštih mesta su izraubovana do potpune obesmišljenosti), od opsednutosti retro-šikom kao tlocrtom što vodi do (mogućeg) bioskopskog hita (poviše je takvih slučajeva – Montevideo, Kad ljubav zakasni, Šešir profesora Koste Vujića, Toma, Čuvari formule, Toma, Ruski konzul…), preko kriminalističke epopeje (Južni vetar i svi njegovi recidivi i epigoni), sve do zbunjujuće brojne grupe autora koji mahom tumaruju po bespuću lova na jednoroge, odnosno uopštavaju iskustva savremenog evropskog arthaus filma, istrajno pokušavajući da prepoznaju, mapiraju, pogode i ispune ionako nepogrešivo eluzivne preference selektora viđenijih filmskih festivala. Upravo bi u tom konteksta mogla da počne priča o kakvoći, te potencijalnoj posebnosti srpskog igranog filma Poslednji krug momci, ostvarenja koje je, gotovo niotkuda, prošlog vikenda stiglo na repertoare ovdašnjih bioskopa. Povrh svega drugog poziva nas taj film da preispitamo granice svog trpila prema onoj vrsti istinski gerilskog filmskog stvaralaštva, čiji su eksponenti, u ovom slučaju, ipak na umu imali i stvaranje filma koji bi dovoljno lako i neusiljeno komunicirao i sa širom publikom.
...…
U faktografskom smislu ovaj film je poprilična nepoznanica, pa i ezoterija (najposle, film nema potpisanog scenaristu), kruže priče da je (dobrim delom) snimljen još pre petnaestak godina, a očito je da je tu reč o “privatnoj inicijativi”, to jest DIY (do–it–yourself) filmskom radu bez upliva instutucionalne podrške. Sve to deo je konteksta koji nam je preko potreban kako bismo što preciznije, ali i što dobronamernije, procenili domete ovog zaista nesvakidašnjeg filmskog ostvarenja. Uz to, Poslednji krug momci je postmodernistička i metafilmska ekstravaganca – film u filmu i o filmu, pri čemu imamo džejmsbondast deo u kojem trojica ne baš spretnih agenata tragaju za artefaktom koji bi mogao da spase, ali i uništi svet, dok je na drugoj stranu deo (unutar 80 minuta filma) koji prikazuje zbivanja na premijeri tog filma uz ukazivanje desetina poznatih ličnosti iz domena glume, sporta, novinarstva, TV stvaralaštva… I to nije sve.
Potrebno je istaći i ubedljivo izgrađen i izbrušen – od prve do poslednje scene – lakdrijaški i posprdan ton, što ga, uz opreznu analogiju, svrstava u red metafilmskih naracija poput ostvarenju Gori, Holivude, gori (An Alan Smithee Film: Burn Hollywood Burn iz 1996. godine) po scenariju Džoa Esterhasa i u režiji jednako iskusnog Artura Hilera (film za koji, uprkos brojnim krupnim holivudskim imenima (Stalone, Goldberg, Čen, O’Nil, Tornton…), publika nije pokazala preterano interesovanja. Uz dužno uvažavanje razlika između Holivuda i ovdašnje filmske industrije u neprolaznom zametku, Poslednji krug momci se zaista može dovesti u vezu s autodestruktivnim i dekonstrukcionalističkom holivudskim metafilmskim radom s kraja prošlog veka i to ponajpre zbog očiglednog uživanja s kojom se kidiše na opšta mesta iz domena prevashodno srpske kinematografije, a posebno na onu silno hinjenu ozbiljnost s kojom ona samu sebe doživljava i nastoji da predstavi pred ionako, uglavnom, ravnodušnim drugima. I tu bi moglo da se stigne i do već istaknutog aspekta priče o trpilu – ako niste filmski stvaralac ili “samo” filmski radnik, mogli biste da prepoznate najpre nepatvoren šarm, a onda i dovoljno zrelu i promišljenu srpdnju kojom autori ovog filma (u režiji Ilija Stojimirovića) boje i snaže ovaj portret filmskih naravi i navada, uz podosta iskrenog uživanja u toj dekonstrukciji filmskog zanata naših dana/godina.
Kao što se već da naslutiti, pošteđena nije ostala ni (ponajpre svečarska, dakle, premijerna i protokalarna) publika, koja je u ovom filmu prozvana kao površna i povodljiva, te ne može da se odredi i odluči da li gleda najveću glupost što su je videli u životu, ili istinski unikatno čedo avangarde, te u samo nekoliko koraka iz ekstatičnih ovacija lako može da sklizne u želju da se fizički obračuna sa autorima dela. Naravno, nema u tome nekakve prevratničke svežine jer se i Poslednji krug momci kreće utabanim stazama radova ovog profila i tona, ali mora se primetiti da u Poslednjem krugu… barem ima dovoljno samosvesti, autoironije i samopouzdanosti u izrazu, kao i uvek blagotvorne i, u neku ruku, lekovite nepretencioznosti, te dinamike i preglednosti u izlaganju. Sve to ovaj film preporučuje na prvom mestu onom delu gledateljstva koje je barem načelno upoznata sa podsojem metafilma, što će reći da već poseduje trpilo nabaždareno na “konzumiranje” dela atipičnih za srpsku kinematografiju, a autorima treba čestitati na hrabrosti i istrajnosti da sve odrade sopstvenim rukama.
Pitanje je, naravno, da li i kritičari iole pomnijom analizom ovog slobodarskog i šeretskog dela dolaze u situaciju da nenamerno otupe oštricu svesno raspojasane kritike filmskog stanja stvari. Svaka bi, naime, konvencionalnija kritika ovo delo prevela u vode sistemskog i sistematizovanog kritičarskog izraza i samim tim se pridružila uškopljenom delu ovdašnje kinematografske scene. Lako je razumetiti da danas, na širem “frontu” (ako je iskrenosti), na putu ka opsežnoj slobodi nema pogrešnih odgovora, jer cinično pljuckanje i zanovetanje sa strane, kao što je, između ostalih, ukazivao i Truman Kapote, nije nikakav odgovor. U kratkom romanu Harfa trave napisao je Kapote: “Ništa lakše nego ignorisati kišu kada imate kišni mantil ili kišobran”.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pank-rok legende Goblini nastupiće 9. jula u Donjem gradu na Kalemegdanu kao predgrupa svetskoj zvezdi Biliju Ajdolu, na velikom beogradskom koncertu koji organizuje producentska kuća Long Play
Karakteristika svakog od pripovednih tokova jeste učenje o različitim oblicima otpora. Zato sam roman pisao pod radnim naslovom Resistance, iako sam znao da ga pod tim naslovom neću objaviti. S vremenom, shvatio sam da između tog radnog naslova i mesta događanja radnje – planine Rtanj, postoji zajednički imenitelj, dva slova koja podsećaju na hemijski element za koji se bore junaci mog romana. A to je “Rt”, koji, pored toga što označava istureni slobodni deo kopna, predstavlja i oznaku za Slobodu – kritični mineral koji nam nasušno nedostaje
Četrdeset godina proteklih od izlaska verovatno najvažnijeg garažnog bluz-rok izdanja na ovim prostorima tera na razmišljanje o dalekosežnom značaju grupe “Partibrejkers”. Ako ste bili dovoljno ludi i hrabri, odnosno ako ste uopšte postojali u ranim osamdesetim – niste mogli ostati isti nakon slušanja njihove prve ploče. Danas bismo rekli da je zvuk isporučen na njoj bio čist pank sa stavom, ali takođe i sa ukusom, mirisom i senzualnošću grada Beograda iz te davne 1985. I to onim od najmanje milijardu decibela. Dalje od toga nije se moglo. A i ne treba
RTS je blokiran, univerziteti ne rade, a sa vrha vlasti kuljaju pretnje, uvrede i prozivke tužilaštva i policije da hapse blokadere, te izgrednike i teroriste. Srpska država se pretvorila u farsu
Ko osuđuje režimsko targetiranje ljudi iz medija, nevladinog sektora, opozicije i univerziteta, ne sme pristati ni na ova uperena protiv urednika i novinara RTS-a
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!