Kao i uvijek kad je duboka kriza dominantna u društvu, u nekim se dijelovima kulture po nužnosti otvaraju džepovi u kojima se van pažnje masa stvara kvalitetno ili čak izuzetno, u diskretnoj opoziciji općim gibanjima. Danas kad je u Srbiji, kao i svuda na Balkanu uostalom, postalo nekom vrstom legitimacije reći kako je „sve propalo“, valja skrenuti pažnju na dio kulture gdje ovakva „propast“ nije ni najmanje vidljiva, nego sasvim suprotno, ovaj segment kao da živi određenu „renesansu“ . U ovom trenutku jedan takav odjeljak je dokumentarna produkcija RTS-a i njen „sektor“ koji se bavi nacionalnom historijom. Zašto se to događa baš sada, ili zašto je tek odnedavna postalo primjetljivije, posebna je tema, no činjenica je da je samo u zadnjih nekoliko mjeseci – a kao nastavak tendencije započete prošlih nekoliko godina – na kanalima RTS-a prikazana čitava serija filmova i emisija koje govore ne samo o uobičajenim i glavnim narativima i tokovima povijesti zemlje, nego i o njenim najrazličitijim aspektima. I, bitnije: za razliku od prakse u nedavnoj prošlosti, sve je urađeno komunikativno i slojevito, ozbiljnim i napokon odgovornim pristupom.
Iako je nacionalna historija najprisutnija, zbog uslovljenosti miješanjem i zajedničkim epohama svoje su zasebne dokumentarne serijale dobile i era bivše države, njena kultura i pojave. Kod srpskih tema kao najbrojnijih, uočljiva je sve veća prisutnost programa o naročitom i jedinstvenom periodu – onom Prvog svjetskog rata (ili Velikog rata, kako se uobičajeno i metaforički naziva) i njegovom utjecaju. Za kulturu koja se, za razliku od ostalih u okruženju, recentno tako mnogo bavila ovim za nju ključnim događajem, gotovo je prirodno da se onda stvar sve detaljnije dijeli i atomizira. Međutim, broj sati materijala, raznovrsnost predložaka i kuteva tumačenja svejedno iznenađuje i tjera na razmišljanje o dubljim razlozima takve persistencije i prisutnosti teme. Naravno, ni dokumentarizam nije polje koje bi bilo izdvojeno od ideološko-političkog konteksta i podjela, što se ovdje posredno detektira: moglo bi se reći da se radi o odmjerenom, „srednjostrujaškom“ pogledu na prošlost i interpretacijama u pripadajućem ključu, što će reći da emisije redom imaju manje-više implicitno jaku nacionalnu crtu i vizuru (ne čudi otud da je najčešći stručni savjetnik historičar Miloš Ković), što se ponekad vidi u manjku kritičnosti tamo gdje bi je trebalo biti više. Bez obzira na to, za inteligentnog gledaoca koji će znati uzeti nešto od toga sa zrnom soli i odvojiti dobro od viškova, otvara se u svakom pogledu zanimljiv, često neobičan i uzbudljiv niz radova. Neki su po ovdašnjim zadatostima bolji, neki slabiji, pokoji je odrađen, dok će pokoji možda biti i od trajnijeg značaja.
Nekolicina pak ističe se izvrsnošću: prije svih serijal Iz senke prošlosti – svjedočanstva o srpskoj masoneriji prije i za vrijeme Prvoga svjetskog rata (urednik i scenarist Dragan Kolarević i redatelj Milan Jovanović), koji, osim što je dakako silno intrigantan, napokon bez mistifikacije progovara o trajno fascinantnom tajnom bratstvu, bacajući novo svjetlo na njegovu frapantnu utkanost u prošlost nacije i ulogu u njenom samom formiranju; na što se lako i dobro naslanja film ove serije i autora o nepotrošivoj temi sarajevskih atentatora. Vrlo vrijedan i originalan ciklus Institucije Srbije u Velikom ratu (scenario i režija Milica Bajić-Đogo i Lela Janić), detaljnošću kakvu čini se dosad nismo imali prilike vidjeti, bavi se najbitnijim strukturama tadašnje srpske države – Vladom i vrhovnom komandom, Narodnom bankom, arhivom i željeznicom – u dramatskim i tragičnim danima perioda 1914–1918. Od pojedinih ličnosti, nezaobilazan je najnoviji film Misteriozni gospodin Šlomović Miodraga Ćertića. Kontroverzan, vizuelno sjajan diptih o Erihu Šlomoviću iznova je pokrenuo priču o jednoj od najskrivenijih, apsolutno tragičnih pojava ovdašnje kulture. Komplementarno, ali i kao „negativni eho“ i suprotnost velikom kolekcionaru, u istoj „Art trileri“ produkciji javlja se trodjelna storija o nevjerojatnom avanturistu Anti Topiću – Mimari (odnosno glembajevskom parafrazom: „pa tom se čovjeku ni imena pravog ne zna“). Srpska štampa, po scenariju Aleksandra Gatalice, u režiji Filipa Čolovića, igrano-dokumentarna serija (u žanru u kojem RTS kao nastavljač RTB-a ima značajnu tradiciju), duhovita i s najmanje pretenzija pravljena priča o novinama prije Prvog rata, iznesenim bi faktima, iskošenim uglom promatranja, vizualijama i fantastičnim detaljima mogla naprotiv čak promijeniti čitav dosadašnji pogled i na historiju, kako onu štampe tako i na nacionalnu. To, složićemo se, nije malo. Kad se pribroje ambicioznija Dva veka srpske diplomatije Slađane Zarić, te briljantan i temeljit nedavni, dvodjelni film o nesretnom Memorandumu SANU, autorice Svetlane Janićijević, sve navedeno čini nov i rastući korpus racionalnijeg i svježijeg promišljanja kompleksne i mučne historije zemlje.
Kontekstualno, poseban nov medijski fenomen jest to da su filmovi i emisije permanentno dostupni na internetu i Jutjub kanalima RTS-a – što znači da prvi put otkad je vizuelnih medija, televizijski radovi o kulturno-historijskom nasljeđu u svakom trenu dobacuju u svaki kutak svijeta gdje živi znatna i brojna takozvana dijaspora. To ima potencijalno ogromno značenje u smislu komunikativnosti, neusporedivo lakšeg širenja ideja i znanja o segmentima kulture, pogotovo za, recimo, njenu inteligenciju u emigraciji, ali za i svakog neopterećenog pojedinca zainteresiranog za ove teme.
Dok se lokalnim, komercijalnim televizijama i na internetskim sajtovima širi najšokantniji revizionistički i kvazihistorijski otpad u produkciji opskurnih kanala i agresivnih grupa i pojedinaca, u glavnoj nacionalnoj kući s malo se sredstava prave dokumentarni radovi visokih standarda, emisije kojima će se vraćati i koje će biti od koristi svima što će se, bilo iz naučnih razloga bilo iz znatiželje i opće kulture, sve više baviti historijom. U vremenima kratkog pamćenja, manipulacije i sve očitijeg „rata za sjećanje“, redakcijama ovih programa i autorima treba čestitati i na trudu i na postignutom.
