
Pozorište
Četiri, nadajmo se ne i jedine premijere ove sezone
Od početka sezone u beogradskim pozorištima prikazane su četiri premijere, realizovane sredstvima iz ranijeg budžeta. Nadajmo se da neće biti i jedine
Život u ružičastom
Režija: Olivije Dan
Uloge: Marion Kotijar, Silvi Teso, Paskal Gregori, Emanuel Senje, Žerar Depardje, Žan-Pol Ruve
Reditelj i koscenarista ostvarenja Život u ružičastom, Olivije Dan, dugo je tražio ličnost koja bi odgovarala njegovoj nameri da snimi film u kome će ispitati motivacije koje pokreću jednog umetnika, kada je u knjižari naleteo na biografiju Edit Pjaf i odjedared shvatio da je našao upravo ono što mu treba. Međutim, mač, za razliku od sablje, ima dve oštrice. Naime, izbor velike pevačice francuskih šansona, iritantno prodornog glasa, osobe veće od same sebe, nije mogao da promaši na jednom trivijalnom nivou – ko ne bi voleo da pogleda film o Edit Pjaf – dok s druge strane nije mogao da ne omane na jednom mnogo bitnijem – koja filmska obrada bi mogla da se meri sa razmerama njenog mita. Kao što je veličina njene legende bila neizdrživ teret za samu Edit, ona podjednako opterećuje i svakog njenog biografa.
Valja odmah na početku reći da je ovo film nesrećne, gotovo titaničke, dužine. Ništa što traje 140 minuta ne može da ne zaguši i unervozi čoveka u bioskopskoj stolici. S druge strane, radnja je previše konfuzna da bi doista bila dosadna. Naracija je isprekidana i prati različite delove života Edit Pjaf, tako, kako se reditelju ćefne, bez ikakvog vidljivog razloga ili naznaka o ikakvoj sižejnoj organizaciji. Neki put nas autor pismeno obavesti, u vidu malog naslova, u kojoj smo godini i vremenu, a neki put ne, pa gledalac mora sam da se snalazi. Ali, dok se u većinu biografskih filmova ne ulazi bez izvesne vrste poštovanja prema istoriji ili ličnosti o kojoj se govori, kao što je, recimo, slučaj sa Istvudovim ostvarenjem Zastave naših očeva, u slučaju Života u ružičastom stvar gotovo da je suprotna: film će imati više smisla ukoliko manje znate o Edit Pjaf. Ako ništa drugo, lakše ćete prihvatiti narativnu konfuziju kojom će vas autor bezbrižno zasipati. Dakle, ovo ostvarenje je slabe istorijsko-obrazovne vrednosti, tj. iz njega nećete mnogo saznati o liku i delu Edit Pijaf ako o njima već niste znali barem ponešto.
Stvar vadi i čini je gledljivom gluma Marion Kotijar koja je, prosto, spektakularna. Čak toliko da je bolja Edit Pjaf od same Edit Pjaf. Ta gluma zapravo pomaže gledaocu da zadrži interes za lik pevačice čije je ponašanje, kako je ovde prikazano, retko kad podnošljivo, a kamoli simpatično. Ali, u tumačenju Marion Kotijar karakter čuvene pevačice zadobija jednu raskalašnu, ludičku notu, brehtovske širine. Život u ružičastom poseduje i izvesnu mračnu crtu i ne koristi dovoljno komičarske potencijale lika čuvene šansonjerke, te uvodi jednu mortifikujuću fascinaciju postajući tako više drama o njenoj smrti nego priča o njenom životu. Teško je proceniti da li je ovo biografija mita ili realne osobe iza tog mita, odnosno da li je dekonstrukcija ili hronika. Umesto da pokaže jedan ili drugi aspekt – ili jedan kroz drugi – film se dvoumi između ova dva, ne uspevajući ni u jednom do kraja.
„Mali vrabac“, što u prevodu znači njeno umetničko prezime, ovde je na beskrajno zavodljiv način prikazana, prvo, kao kočoperna uličarska princeza, zatim, razmažena kabaretska atrakcija, te, velika međunarodna zvezda pa sve do „nadrndane“ starice koja plaća grehe svog raskalašnog života. I kroz sve te transformacije ostajala je verna sudbini jedne iste sitno–tragične, autodestruktivne persone koju život nije štedeo, a bogami, ni ona njega.
Od početka sezone u beogradskim pozorištima prikazane su četiri premijere, realizovane sredstvima iz ranijeg budžeta. Nadajmo se da neće biti i jedine
Nemar prethodnih uprava je razlog zašto je sad zatvorena zgrada Narodnog pozorišta, tvrde Dragoslav Bokan i ministar kulture Nikola Selaković. U Narodnom pozorištu imaju dokaze da to nije tačno
Bilans 100 dana uprave Narodnog pozorišta glasi: prvog oktobra otvorili sezonu, trećeg zatvorili pozorište, rečeno je sa skupa podrške ovoj kući čiji zaposleni traže smenu uprave, Upravnog odbora i ministra kulture
Ivan Karl je potvrdio da više nije v.d. direktor FCS-a. O Jakovu Petroviću koji će od sada voditi ovu ustanovu, za sad se zna samo da je sin poznatog glumačkog para
Od tri knjige najnovijeg nobelovca za književnost koje su prevedene na srpski jezik, u knjižarama je dostupna samo jedna „Ide svet“. Laslo Krasnahorkai je dolazio u Srbiju i kao gost nekoliko festivala
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve