

Međuvreme
Kako do besplatnih karata za Almodovarov film
Čitaoci našeg njuzletera i ove srede dobijaju ulaznice za bioskop i jedan izuzetan roman


Sava centar, Beograd, četvrtak 01. XII 2011.
Dok teoretičarima tzv. Arapsko proleće još traje u mudrovanju kako ‘društveni mediji’ (a koji su pa nedruštveni?) utiču na ideološke promene feat. rušenje diktatura, u svakojako zaostaloj Srbiji demonstracija sile tih (pravilnije nazvanih) virtuelnih mreža dokazala je kako se znatno mogu umanjiti troškovi (oglašavanja) koncerta. I usput rasprodala oko 3.500 ulaznica (po skromnim cenama 500-1.000d.) za Sava centar, par nedelja unapred. Za domaću atrakciju. Kojoj to prvi put, u tolikoj sali.
Omladinski mešoviti hor Viva Vox nastao je zlih `90-ih kao školski, u Zemunskoj gimnaziji, pod vođstvom tadašnje profesorke muzičke kulture, Jasmine Lovren. Manje-više uporedo s lukom njene prosvetne karijere (bila direktor, a sada bibliotekar), i hor je menjao status – 2002. postao hor lokalnog KUD ‘Branko Radičević’, a 2005. udruženje građana ‘Viva Vox’ (dalje: VV). Ti mladi građani, uglavnom do 27 godina ‘starosti’/studenti, neštedimice su nastupali: školske svečanosti u prestonici, horske po unutrašnjosti, redovno na Reviji beogradskih horova i na ‘Velikom prolećnom koncertu’ u glavnogradskom Domu omladine i po domovima kulture drugde, na ‘Ulici otvorenog srca’ i festivalu ‘Supernatural’, u predstavi ‘Brod plovi za Beograd’ i na Palilulskoj olimpijadi (1. mesto!) po Beogradu…Februara 2010. audicije su dovele nove članove, broj pevača na pozornici porastao je i do 30, a VV u međuvremenu se otisnuo od rukoveti, rukohvata i konja s hvataljkama.
Razlog napuštanja uštogljenog horskog repertoara – iako još znaju da otpevaju Lacrimosa, Mokranjca… – nije što nemaju svi formalno muzičko obrazovanje, niti jer podležu nostalgiji za hitovima preuveličanih ’80ih (kao Africa Toto). I ranije su, mada retko kod nas, horovi dodavali pompu na pop kao sada VV na superiornu (Sound Of Silence Simon & Garfunkel), bezazlenu (Mamma Mia ABBA) ili očiglednu podlogu (Don’t Worry, Be Happy Bobi MekFerina, doo-wop Rama Lama Ding Dong The Edsels u hit-prepevu Vampira). Onda, šta to VV čini tako drugačijim, tako modernim? Pre svega, ubedljiv i oštar povratak ljudskom glasu/pevanju, prvobitnom sredstvu muzičkog izražavanja našeg roda (ponekad i broja). Nesputani predrasudama, VV potpuno raskrinkavaju mnoge do otuđenja odavno zabludele pravce, okoštalih sviračkih postavki – teškometalni rok, pank, tehno maštovitim horskim tumačenjem postaju detinjasto dopadljivi. Dodajte tome ‘bitboksera’ (eng. beatboxer, ‘ljudska ritam-mašina’, uličarska tekovina repa i hip-hopa) ozvučenog da Vam svako malo nameće sumnju u elektroniku umesto perkusivnih dometa čovečijeg glasa, i znaćete šta je privuklo milione posetilaca sajta/kanala YouTube na Voksov live-snimak, obradu Du Hast Rammstein. U VV-verziji čak bi i Laibach mogli zvučati sveže i zabavno.
I, bar jednako važno, kako je došlo do ovog ogromnog (od)skoka od KUDovsko-akademski utabanog pristupa, od dosadnih i uobraženo važnih horova tipa Krsmanović-udato-Obilić s teškom Darinkom M-M o vratu, iz slepe ulice gde je često bilo više ljudi na bini nego u publici? VV naravno nije elitistički, ali jeste samohodan – samofinansirajući, samo-odeven, itd. Dakle, ne radi se tu samo o harmoniji (stara srpska reč za nemoguće – sloga), nego i o obuhvatnom timskom naporu i van/iza pevanja. Više nego hvale vredno u doba ekstremnog individualizma, koji je i kod nas vulgarno metastazirao u bahatlook i samoživost. Nije loša alternativa – hor, umesto kolektivnih tela kao stranka, banda, vojska, nacija?
Onda su najnovije tehnologije masovnog komuniciranja došle kao poručene: VV praktično nikad i ne pominje prvi album/CD jer mu nije ni potreban, toliko su prisutni u virtuelnom svetu (otud i ovaj tekst samo u Internet-izdanju ‘Vremena’). Jesenja sezona donela im je i neočekivanu izloženost u novoj špici popularne TV-emisije ‘Utisak nedelje’ na B92, gde su sebi prilagodili staru/novotalasnu pesmu Utisci konceptualne grupe Kozmetika. Umesto da po svojoj tradiciji godinu dokrajče nastupom u zemunskom Domu vazduhopolovstva, skrenuli su u ‘Sava centar’ i dokazali da se ne precenjuju. I do 4.000 prisutnih natiskalo je silom prilika i nesuđeni stajaći prostor, pa je počelo neformalnim verskim blokom: ekumenski a neopterećeno Oče naš pevan čak i na svahiliju, Kleptonov neo-gospel Tears In Heaven sledila odzviždana tema, pa prešli na ne-klapski ugođenog Đibonija, potom sterilizovani i vakuumirani zborovi glasova populističkih kandidata tipa Era/Enigma.
VV elegantno zvuče i u navijačkim himnama, njihovo osvetljenje/light show razbilo je oveštalo lamparenje Sava centra kao retko kad (i iskoristilo pouke Gregorian), a presvlačenja jednostavnih toaleta ‘pokrivena’ su tačkom zanimljive plesne grupe, i prigodnom teniskom pantomimom članova hora, uz pripadajuće zvučne (naravno vokalne) efekte; potonjeg se ne bi postideo ni Teatar levo iz svojih najboljih dana. Najslabiji momenti su međutim kad se ispred i dalje odličnih horskih aranžmana izdvaja solista koji uz to donekle i imitira neku zvezdu (npr. baba-Tinu Tarner, ili žrtvu doktorskog nemara M. Džeksona), ne prebacivši nivo prosečnih žurskih bendova omasovljenih po beogradskim klubovima. Više su nego dovoljne nepretenciozne obrade s humorom, kao ‘proto-disko’ Lady Marmalade Labelle, da i ne govorimo o maestralnim preradama ‘maturskih pitanja’ poput Bohemian Rhapsody Queen. Što bi rekli dobronamerni ali ne baš upućeni hvalospevi VVu, ‘imitirajući glasovima instrumente’ kad se upuste u vokalizu gitarskog sola, ruše svaki rokistički ego-trip, star-sujetu i naduvanu pretencioznost. Furiozni vrhunac su, zna se, Du Hast i (Prodigy) Firestarter, i posle 100-minutnog programa uz ovacije kreću bisevi/ponavljanja.
Opet je vreme za glasove. Očito i glasanje i oglašavanje može i drugačije nego dosad. Ne dajte da Vam o tome popuju oni koji od Vaših glasova zavise. Bolje ćete o tome odlučiti sami.


Čitaoci našeg njuzletera i ove srede dobijaju ulaznice za bioskop i jedan izuzetan roman


„Madlenijanum“ ima novog direktora, Gordana Matića. Nije mu nametnut već ga je izabrao Upravni odbor, i ima biografiju koja uliva poverenje


Velika glumica Žilijet Binoš pričala je publici 19. Beldocsa o filmu „Unutar nas“, kreativnom eksperimentu sa koreografom Akramom Kanom, nakon koga su shvatili da bi ona želela da igra, a on da glumi


Ako na promociju dođe eventualno dva-tri novinara, a izdavač nema vremena i kapaciteta da posveti pažnju vašoj knjizi, kako će ona stići do čitalaca. Ili: zašto se izdavač ponaša kao da ne želi da je proda


Sekretarijat za kulturu je procenio da programi Udruženja dramskih umetnika Srbije ne zaslužuju ni dinar iz gradske kase, za razliku od nekih nepoznatih pravnih lica. Nije objasnio -zašto
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve