Mitja Čander je jedan od vodećih kulturnih menadžera u Sloveniji: dvadeset godina unazad vodi izdavačku kuću „Beletrina“ (sa pesnikom Alešom Štegrom), učestvovao je u organizovanju Evropske kulturne prestonice Maribor, i sa tim iskustvom pomogao je Novom Sadu u dobijanju te iste titule.
„Beletrina“, koja upravo obeležava dvadeset godina rada, osnovana kao Študentska založba u okviru Studentske organizacije, ima status srednjevelike izdavačke kuće. Pored beletristike domaćih i stranih autora (Max Frisch, Roberto Bolano, Orwell, Goran Vojnović, Aleš Debeljak), izdaje i stručnu literaturu (Focault, Gramsci). Poznata je po saradnji sa sarajevskim Mediacentrom i zajedničkim projektom „Sarajevske sveske“, u kojima pišu etablirani autori balkanske literature, po organizaciji festivala „Dani poezije i vina“ i „Fabula“…
Mitja Čander važi za jednu od najuticajnijih ličnosti u kulturnom životu Slovenije.
„VREME„: Za one u Srbiji koji ne znaju za vas, bilo bi uputno da ispričate o vašim vezama sa srpskom kulturom.
MITJA ČANDER: Moji korijeni su raznovrsni. Obje babe su Slovenke, a djedovi su korijenima s područja na kojima njihovih naroda više gotovo da nema. Prvi je bio sudetski Nijemac, a drugi Srbin s Kosova. Zbog toga me je srpska kultura uvijek zanimala, naravno njegov kozmopolitski dio, ne nacionalistički. Prvi put sam posjetio Beograd 1997. godine. Imao sam tu sreću da sam upoznao sjajne ljude, pre svega pjesnikinju Anu Ristović, koja se kasnije preselila u Sloveniju. Ana i njezini literarni prijatelji su tada živjeli napola u ilegali, potisnuti na sam rub društva, ali im zbog toga nije manjkalo energije, a posebno svijesti da su kao intelektualci i umjetnici dio svjetskog poretka. Mi u Sloveniji živjeli smo u nešto boljim okolnostima i s obzirom na to dosta smo razmišljali paušalno o srpskim intelektualcima. Ana se kasnije udala i preselila u Sloveniju, i tokom poslednjih 20 godina postala važna veza između dva naroda, jezika i književnosti.
Nedavno ste, promovišući Novi Sad za evropsku prestonicu kulture, imali prilike da upoznate sadašnju srpsku kulturnu, pa samim tim i literarnu scenu. Kako biste je ocenili u odnosu na društvene prilike u zemlji?
Previše slabo poznajem stanje u Srbiji da bih mogao da odgovorim na pitanje. Vidim samo da je srpska kultura danas mnogo opuštenija nego kad sam je prvi put upoznao pre 20 godina, i kada mi se činilo da je sinonim za nešto zaostalo. Bojim se da i sada stanje nije idealno i da se ispod globalizirane površine krije opasni populizam i tjeranje svih onih koji misle drugačije. Ako je Srbija prije dvadeset godina bila usamljeni otok, danas je s jedva sakrivenim populizmom na vlasti, nažalost, dio šireg europskog zbivanja. Govor korektnosti dat će prostor govoru mržnje. Maske će pasti, ali Europe onakve kakva je bila neće biti više. Inače, što se tiče Novog Sada, taj grad je naprosto Europa u malom: to je grad mnogih jezika, kultura, tradicija, pogleda na svijet, grad Exita, velikih festivala… Povijest već viđenih konflikta je velika prednost nove kvalitete života u gradu. Istinski proces redefinicije grada kroz kulturu, bez obzira na teškoće, prepreke, neprilike, doneće kvalitet. Ali, vama u Srbiji ne treba pričati o Novom Sadu.
Ovih dana je u Ljubljani, a pod pokroviteljstvom ministra kulture Antona Peršaka, obeleženo deset godina od osnivanja edicije „Sto slavenskih romana„, velikog međunarodnog književnog projekta. Bili ste njegov prvi urednik, a sad ga vodi beogradski „Arhipelag„. Da li ste još uključeni u taj projekat?
Nažalost, ne. Raduje me da edicija i danas živi i da je pod vodstvom kolege Gojka Božovića dobila dodatan impuls. Mi predstavnici malih književnosti često se žalimo da nas pripadnici velikih jezika uopće ne primjećuju. Također je bolna istina da jedan drugog ne primjećujemo pa zato prevodimo većinom engleske, njemačke, španjolske i druge autore s dominantnih jezičnih područja, dok svoje susjede ignoriramo. Edicija „Sto slavenskih romana“ polazi od želje za boljim međusobnim protokom knjiga slavenske literature. U njoj se, setimo se, nalazi i jedna velika, ruska.
Vi ste pre dve godine osnovali „Versopolis„, sa istom tom namerom…
Da, sa namerom da pružimo priliku perspektivnim europskim pjesnicima da se promoviraju izvan svojih granica. Formirana je patronatom Europske komisije, a mi smo njezin vodeći promotor. Trenutno je u mrežu uključeno 55 zemalja. Za sada nas zanimaju samo strateška partnerstva, drugim riječima, to je nekakav endorsment kulturnih institucija, medija i internetskih stranica. Iz Srbije za „Versopolis“ redovno pišu Srđan Srdić, Vladimir Arsenić i Saša Ilić.
Koje je srpske autore objavila „Beletrina„?
Najviše pažnje pružili smo Vladimiru Arsenijeviću. Vrlo me raduje da ćemo uskoro izdati roman Igora Marojevića Majčina ruka, koji tematizira sudbinu vojvođanskih Nijemaca. Ova tema je bitna i za naš prostor. Ove godine gost festivala „Fabula“ bio je Teofil Pančić. Upoznao sam ga krajem devedesetih i na neki način je za mene cijelo vrijeme vodeći srpski intelektualac suvremenog vremena. Već me je pri prvom susretu iznenadio znanjem slovenačkog jezika i kulturnog konteksta. Mislio sam da je studirao slovenački jezik. Sjećam se kako me je samo začuđeno pogledao i objasnio da je jezik naprosto naučio sam, kao što sam ja naučio srpski. Tako je to bilo jednostavno. Raduje me da smo ove godine izdali njegovu intimnu knjigu Aleja Viktora Bubnja i da je knjiga imala pozitivan odjek, iako mnogi stariji i srednjovječni čitatelji čitaju knjigu u originalu. Pančić je dobri duh svega toga. Mnogi autori iz Srbije surađivali su u okviru platforme „Življenje na dotik“ koju smo razvili u okviru Maribora kao europske prijestolnice kulture 2012, mnogi su bili na našem godišnjem festivalu „Dani poezije i vina“…
Koji su kriterijumi po kojima „Beletrina“ bira autore i knjige koje će objaviti?
Na jednoj strani pokušavamo garantirati polifoniju jezičnih, kulturnih, ideologijskih konteksta. Promatramo različiti svijet oko nas. Na drugoj strani, pokušavamo uspostaviti vertikalu, pratiti kvalitetu, visoki standard. Kakvi su to standardi? Iako sam studirao komparativnu književnost, ne bih se danas usudio previše mudrovati o tome. Naprosto, svaki čovjek mora imati osjećaj za knjige, bez njih naš bi prostor bio siromašniji, bilo bi u njemu manje zraka. Objavljivanje knjiga samo zbog opstanka, medijske pozornosti ili inercije, to je bezveze.
Odlukom pre tri godine da se osamostalite i odvojite od Studentske organizacije, dobili ste kvalitet, a izgubili materijalnu sigurnost. Zašto ste se odlučili na tu promenu?
To je bila jedina ispravna odluka, jer nam je garantirala intelektualnu slobodu. Odluka je sazrijevala postepeno, jer smo imali od strane Studentske organizacije sve manje i manje sredstava. Ali fakat je da bez njih ne bi došli na ovakve grane gdje smo sada. Slovenski kulturni prostor je prevelik, a sistem subvencioniranja je premali za nove aktere.
„Biblos“ je vaš najnoviji projekat, predstavite ga.
Kao i sve europske izdavačke kuće tako i naše daju sve više prostora elektronskim knjigama. To je posledica svesti da e-knjige postaju sve bitniji činilac biblioteka. Mi smo pokrenuli sistem „Biblos“, koji je danas na razini EU primjera dobre prakse na ovom području. Želimo da korisnicima biblioteka omogućimo kvalitetno čitateljsko iskustvo, i da biblioteke imaju kvalitetno i jednostavno korištenje podataka. Odluka da pokrenemo ovaj sistem je bila rizična, možda čak i revolucionarna i luda, ali rast naše ponude e-knjiga dokazuje da je bila ispravna.
Kako stanje u društvu utiče na rad izdavačkih kuća i autora u Sloveniji i Srbiji?
Kultura je gurnuta na sam rub, iako se vlast hvali da je kultura prioritet. Svi donekle ovisimo od pomoći države. U Sloveniji zbog manjeg tržišta i loših potrošačkih navika još više. Srpsko književno tržište dosta je veće. Čini mi se također da ljudi u Srbiji češće kupuju knjige nego kod nas, iako mi imamo solidan standard. Svi tražimo način kako da još objavljujemo kvalitetne knjige, a da preživimo. Neko vrijeme činilo se kako će drugi sadržaji doći umjesto knjiga. Moja je ocjena da se to ipak neće dogoditi. Za knjigu je potrebna posebna pažnja, treba dosta vremena, ona čitatelju vraća njegovu osobnu investiciju tako da na kraju ima veliko i specifično iskustvo. Nakon što pročitamo zadnju stranicu knjige, čini nam se da smo postali neki drugi ljudi. Zato su apokaliptičke prognoze u vezi sa knjigama patos bez pokrića.
