
Premijera
Da li si ono što jesi, ili ono što ti je rečeno da budeš
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
UMRI MUŠKI 4:0
Režija: Len Vajsman
Uloge: Brus Vilis, Džastin Long, Timoti Olifant, Klif Kurtis, Megi Kju, Kevin Smit
Leto je. Od bioskopskog repertoara ne treba mnogo očekivati. Nekolicina hitova koji se vrte celuloidna su varijanta sladoleda: slatki, osvežavajući i izazivaju mučninu u stomaku ako se pretera sa njima. Na ovoj žegi jedno staro, poznato ime izaziva radostan uzdah prepoznavanja a to je najnoviji, četvrti nastavak legendarne akcione franšize Umri muški. Ima nečega u samoj suštini ljudskog bića što ga tera da uživa gledajući kako Brus Vilis svima psuje milosnu majčicu. Oprostite na opscenosti, ali kada dođe do Brusa Vilisa eufemizmi vas, prosto, izdaju, te svaki pristojniji način da se opiše ono što se dešava u filmovima u kojima ovaj glumi heroja, ne opisuje ispravno ono što je u njima presudno.
Ako ste odrastali krajem osamdesetih i početkom devedesetih, onda jednostavno, niste mogli da zaobićete barem jedan od nastavaka serijala Umri muški. Upravo je ta nostalgija glavni, ako ne i jedini adut i razlog postojanja novog nastavka franšize. Prvi film iz serijala je možda poslednji veliki izdanak one stare škole kada su brzi i bučni akcioni filmovi bili vladajući oblik holivudskog spektakla, pre nego što će Fabriku snova zaposesti patuljci, vilenjaci i superheroji čija epoha još uvek traje. Kao što je Prljavi Hari bio amblematična figura američkog filma s kraja 70-ih i početka 80-ih, tako je Džon Meklejn to isto deceniju kasnije. Vladavina malog čoveka srednje klase, era potrošača, proizvela je odgovarajućeg junaka. Džon Meklejn kao da je jedan od nas: zaposlen je na loše plaćenom poslu policajca, brak mu je u neprestanoj krizi a tašta mu nikada neće oprostiti što nije zubar. Meklejn ostavljen sam, bez mnogo resursa na raspolaganju sem crnog humora i inata čoveka koji je umoran od napornog dana u fabrici (supermarketu, mesari, rudniku…), uspeva da savlada čitavu bandu ovih ili onih terorista.
Novi film je restilizovan pa više liči na neki post noir ili SF snimljen po romanu Filipa Dika nego na svoje prethodnike. Ova uglađenost i peglanje očigledan su promašaj, kao i preterivanje sa ekplozijama i akcionim sekvencama koje su virtuozne do potpune neubedljivosti i više podsećaju na video-igru nego na nešto šti bi zasta moglo da se dogodi. Ali teško da se od ovakvog filma može tražiti ta vrsta plauzibilnosti. Nije li se Džon Meklejn, u drugom nastavku, pesničio sa teroristom na krilu aviona dok je isti išao po pisti brzinom kojom avioni idu po pisti? U četvrtom delu Meklejn se, opet ni kriv ni dužan, našao u središtu borbe protiv misterioznog hakera koji pokušava da izvrši neku vrstu digitalnog državnog udara tako što počinje da obara sve sisteme koje kontroliše kompjuterska mreža: komunikacije, transport i energiju. Naš staromodni heroj ne zna, što se kaže, ni da sačuva fajl u vordu, ali zato ume da se snađe u svakoj situaciji, i da pripuca ako treba. A nekako se uvek ispostavi da treba.
Brusosaurus je kao u najboljim danima. Ako ga je napustila kosa, nije smisao za humor i ubitačni one lineri. I nedajte da vam nostalgija zamagli sećanje, Umri muški 4:0 je podjednako loš, infantilan, spektakularan, privlačan i zabavan kao i prethodna tri. Šta ćete više. Leto je.
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Zaposleni u Narodnom pozorištu slute da Vlada Srbije namerava da im postavi Dragoslava Bokana za direktora. Rešeni su da neko ko bi da seče ruke neistomišljenicima, ne postane njihov član
Na čelu Narodnog pozorišta ne može da bude čovek koji je „perfektan u širenju govora mržnje“, smatraju zaposleni u tom pozorištu povodom imenovanja Dragoslava Bokana na mesto predsednika Upravnog odbora tog pozorišta
„Brine, baš brine ta snažna potreba za podelama, koja zapravo samo služi zamagljivanju odgovornosti. Predstava "Njih više nema" glasno, baš glasno poziva na slušanje. Sve je u njoj posvećeno slušanju drugog, i to je mislim ono što nam je bas potrebno“
„Nevidljivi svet“ je izložba fotografija u Narodnom muzeju namenjena svima, a posebno slabovidima. „Kao slepi umetnik i pevač, i te kako razumem koliko je važno da kultura i umetnost budu dostupni svima, bez obzira na ograničenja“, poručio je Nemanja Crnatović
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve