Ljubitelji džeza posebna su grupa, „sekta“ koja je plemenitom i kompleksnom muzičkom pravcu i kulturi posvećena ljubavlju koja se zna graničiti s opsesivnošću. Za razliku od nekih drugih stilova gdje je takva predanost zatvorena, okrenuta samoj sebi i pasivna, džez-fanovi u svijetu svoju opsesiju kao da nekako lakše artikuliraju. I govorom, pisanjem ili kojim drugim kritičkim i umjetničkim postupkom svoju afilijaciju često umiju pretvoriti dalje u nešto, izraziti u drugoj formi od muzičke – dovoljno se sjetiti, recimo, kompozicija na platnima Mondriana i Appela, Malleovih filmova i Cortazarovog romana Školice. O „bitovcima“ Kerouacu i Ginsbergu, Ellisonovom Nevidljivom čovjeku ili crnom radikalu Amiriju Baraki da ne govorimo. U ovdašnjem siromaštvu pak, gdje su takvi radovi rijetkost kakve gotovo da nije bilo ni u takozvano „zlatno doba“, dok ih prošlih četvrt vijeka tek nije moglo biti – svaka promjena i izlet u tom pravcu uvijek je razlog za malo slavlje. Saša Drach, zagrebački novinar i negdašnji čuveni knjižar, poznaje džez, a da ga voli u to tek nema sumnje.
Ljubav, međutim, zna biti slijepa. Iracionalna, i po pravilu nekritična. I tu je njezina najveća opasnost. Jer kad se primijeni bez spona i granica na sva polja životna, kad je bez odmaka i ne diskriminira, ona može biti destruktivnija od mržnje. Zato je, sasvim kontraintuitivno, mržnja ponekad bolja – ona barem često selektira objekt svoje pažnje i privlačnosti i koncentrira se na njega. Oni pak koji vole, često ne prave razliku, radilo se o najvrsnijim vlastitim kulturnim izborima ili o drugačijim, fundamentalnijim stvarima koji s estetikom nemaju veze. Knjiga Saše Dracha, proširena je metafora kako takva neselektivna, neosviještena ljubav radi, u dobrom i u lošem. Naročito u lošem.
Knjiga Priče o jazzu i drugi zapisi izbor je vrlo osobnih i intimno obilježenih tekstova o tom muzičkom žanru, priča o pločama, kompozicijama, koncertima, muzičarima i susretima s njima, ali i zapisa sasvim privatnih koje se u nekoj točki susreću s džezom i ponekad drugim muzičkim žanrovima. Počinje neočekivano i „krivim tragom“, primjerom kakva može biti ona dobra strana ljubavi kad se muzika – Dukea Ellingtona konkretno – ukriža s privatnim svijetom. Taj topli, skoro čarobni gradski sfumato o naznaci ljubavi između dvoje ljudi i o Zagrebu boljeg vremena, viđenog i čuvenog kroz zvuk džeza kao stalnog „soundtracka“ Drachove čuvene knjižare. Nježna crtica o magiji grada i gradskih susreta zavela bi svakoga suptilnijega čitatelja, a gdje tek ne bi onoga kojemu, dok je čita, pred oči u trenu izlaze mjesta, toposi, zvukovi i atmosfera, svi doživljeni iz prve ruke.
No stvar se naglo okrene, neugodno i neočekivano, kad u tekst stupi (vojničkom čizmom!) ona naopaka, iracionalna forma ljubavi i u trenu pokvari sve, i ono prije i poslije. Jedan dio njen je benigan, razumljiv i, kao stvar inherentna našoj kulturi, čak dirljiv kad autor zagrcnuto pjeva laude umornim i istrošenim američkim veteranima na tezgama kod nas (skoro svaki je, ni manje ni više, nego „genijalan“), kad učitava važnost u njihove rutinirane odgovore, kad se hvata za rutinske pohvale našoj zemlji, ne videći ili prelazeći preko savršene ravnodušnosti u tim pristojnim rečenicama zapadnih ljudi.
Bez upozorenja i najave, međutim, autor napušta svijet džeza, svijet civilizacije, i kroz priču o Šostakoviču (!), ovaj sofisticirani čovjek, od džez-kritičara trasformira se u trenu u lik pravovjernog dobrovoljca u prošlom ratu, hvaleći se štoviše da je tražio vezu (sic!) da ga uzmu u vojsku. Odjednom, neprepoznatljiv netko pred nama piše ovo istim tonom kao dotad, kao da je u pitanju najnormalnija stvar na svijetu – čak i kad spominje „onu veliku ofanzivu“ (?), koja je, potpuno ogavnim okretom rečenice, „očistila Papuk“. Evo kako strašna postaje nekontrolirana, nekritička ljubav kad se istim žarom vole nespojive stvari. Zato i kad piše vjerojatno najbolji tekst u knjizi – opet skokom nazad u civilizaciju, u humano krilo džeza – rekonstruirajući znalački i marljivo, poput kakvog „džez-detektiva“, potragu za jednom nesnimljenom kompozicijom Boška Petrovića, Drach ne vidi u tome nikakav unutarnji konflikt. Ne vidi kontradikciju između svoga smradnog „čišćenja“ i glavnog heroja vlastitog teksta, niti vezu među njima, njihovu krajnju međusobnu uvjetovanost – to dakle da bi takvo „čišćenje“ sprovedeno do kraja očistilo i onoga kome se autor zasluženo divi – samoga Boška Petrovića. Ali ne: na kraju teksta i jednog koncerta s posvetom našem velikom džezeru, on je naprotiv na rubu suza, iskreno žaleći mrtvog Boška.
Kako je slijepa ljubav, kako stravično slijepa.
