Preskakanje zlih zadatosti

Nije čudno da je Bata Živojinović čitav život i na različite načine ostao vezan za Tita (a kasnije i za njegov nedostojni, lažni supstitut). Dva prirodna karizmatika, dva vrhunska majstora okretanja u društvenim i historijskim situacijama, obadvojica svjesni vlastite, prividne prirodnosti nastupa i silnog talenta za komuniciranje s masama, svoje sposobnosti izmjenjivanja milosti („karitas“ uostalom), pomoći drugima i autoritarnosti i oportunizma. I dakako, svjesni vlastitog kapaciteta i potencijala za učitavanje vrijednosti i osobina u njih same od strane tih istih masa – nema karizme uostalom, u sasvim veberovskom smislu, sve dok „vjernici“ sami ne označe nositelje karizmatskih osobina.

Gluma, u prenesenom smislu kod političara i državnika, i kao semiotički označitelj kod glumca, dodirivale su se i miješale često. U suprapolitičkim društvima i kulturama kakva je bila jugoslavenska, za razliku od demokratskih, gdje je sljedeće više ili manje transparentno, politika uvijek i bez obzira na rigidnu ideologiju također ima skriveni element performansa, a iz njega i stila dakle. Tu je bila fatalna privlačnost, čini se, između dva lika (!), dvije pojave naše historije i kulture – između samoga demijurga države i glumca kao njegovog umjetničkog kontinuuma, gotovo kao jungovske „sjene“. Tako, Katarina Jovanović, operska prvakinja koja zna o čemu govori, jučer je na tužnu vijest o odlasku Bate Živojinovića, to možda najbolje i najpreciznije izrazila: „Iskreni zabavljač, pre svega. Voleo je moć, voleo je blizinu politike. To je česta, prečesta stvar kod nas zabavljača. Moral i inteligencija nemaju mnogo veze sa sirovim i silovitim talentom. A talenta i neopisive privlačnosti, pogotovo kad zasija sa velikog platna, imao je za četiri Kine.“

Ova „Kina“ kao metafora, kao da nije mogla biti slučajna – jer kad je sve veliko, i izistinski i mitomanski podjednako, onda se mora stvoriti i približna metafora i ona sama mora ići u – najveće. U toliku i takvu zemlju, neblokovsku, gdje Batin „Valter“ postaje simbol kakav su njegove, relativno usporedive kolege iz moćnijeg svijeta, Klint Istvud i Džon Vejn (u usporedbama ponavljanima od jučer), mogle samo sanjati. O Bondarčuku i da ne govorimo. Kakav fascinantno zapravo: tako prepoznatljivo ovdašnji, „narodski“, Bata je u dalekoj, zatvorenoj kulturi stvarao nerazdvojiv dio naše zajedničke, jugoslavenske popularne mitologije. Na nesreću, u slučaju dovršene tek nakon kolektivne katastrofe, kad podsjećanje na Valtera i Sarajevo neizbježno ide uz muklu bol umjesto negdašnje radosti. Iz toga, iz spone između dvojice najprominentnijih, Vladara i „vladara glumaca“, njihova odnosa prema svijetu, i na Istok i na Zapad, rađa se u spoju nešto iznad spomenute opasne i ambivalentne karizmatske privlačnosti, i prelazi u nešto mnogo važnije, što se vraća preko svijeta opet ovdje, k nama, u možda ključnoj vezi dvojice: Bata je pored svega, i uz namjernu ironičku hiperbolu, bio dokaz – zašto je i sama Jugoslavija morala biti; zašto je morala, kako bi rekao Miljković – „početi u dan svoje nužnosti“.

Pored tolikih uloga – valjda nitko nije, podsjećajući se njegove legendarne radne etike, odigrao toliko na filmu i televiziji – ističu se dvije glumačke transformacije, držim. Batina uloga pučkog vođe i Gupčevog pobočnika Ilije Gregorića u Seljačkoj buni Anno Domini 1573. Vatroslava Mimice i, pogotovo, remek-djelo Breza Ante Babaje i portret Marka Labudana, ambicioznog i tragičnog seoskoga lugara. Nastranu zapanjujuća duboka psihologizacija koju je ostvario glumac kojem su inače toliki zamjerali preveliku lakoću, što je često eufemizam za površnost, nešto drugo tu ima implikacije koje se i danas čine jedva sagledive na momente.

Ove narode spojili su, spajali i dijelili, i spajaju i dijele, najprije jednim – jezikom, govorom kao traumatičnim prvim sredstvom doživljaja svijeta, ličnom i kolektivnom identifikacijom, izvorom i krajem svega. Ti su narodi različiti zapravo, različitih historija i kultura, nasuprot onome što iz dobrih namjera neki govore danas u prkosu etničkim nacionalistima. Kroz Batino ostvarenje, kroz lice i glumačku gestu, kroz internalizaciju stvari koje su ih, narode pod tuđinima, jednako mučile – progovara taj puk od Sutle do Morave istim metaforičkim jezikom, u inat tome što inače govore tako suprotnim dijalektima. U Brezi, Velimir – Bata Živojinović – čisti Srbijanac, Šumadinac, Kosmajac iz mjesta, o čudesnoga slučaja i ironije historije, iz kojega despot Stefan Lazarević 1425. piše pismo prijateljstva dubrovačkom knezu – taj i takav Bata u Babajinom i Mimičinom filmu govori prastarim kajkavskim, zagorskim i turopoljskim dijalektom, jedva dokučivim u većini Hrvatske. I razumije ga, osjeća ga. Gdje su onda te granice između jezika i naroda?, dođe čovjeku da se očajno pita danas, nakon svega i nakon ponovo odgledane izvedbe koja ostavlja bez daha. Ako čovjek ovakvog porijekla, u dva koraka uskače u ulogu sjevernohrvatskoga seljaka, drugačijeg, kažemo, ali isto zgaženog, podjarmljenog, slično primitivnog, lukavog i jednako naivnog? To nije Otelo ni Julije Cezar pa da nosi univerzalističku notu i motive, sa svim što to podrazumijeva – univerzalno se paradoksalno često „lakše“ u umjetnosti prepozna (ne i doživi i shvati); ono je, tragično, „lakše“ ostvarivo od razlika u lokalnostima i mentalitetu dvije provincijalizirane, male kulture, koliko god vezane bile na prvi pogled, skoro stoljetnom prekidanom povezanošću i pod istom državom.

Ako je Josip Broz uspio u jednom trenutku dakle približiti Zagorca i Šumadinca, Bata Živojnović, na nivou najsuptilnijem, nesvjesnom, onom što ide iza jezika i nakon izgovorenog, kao da je činio slično. U takvom preskakanju katastrofalnih i zlih zadatosti, veličina Batina bila je nesumnjiva. Uostalom, kad pomislimo sada na onu pojavu, fizičku, ton i boju glasa, pogled, na trepet mimike, gesti kojima je, ponekad jednim pokretom usne, obrvom i namigom znao kao nitko komunicirati s milijunima koji su ga gledali – ima li, može li se zamisliti, itko drugi da je mogao ostvariti takvu povezanost osim ovog „glumačkog Tita“? U dobrome, i u najgorem.

Za to postignuće već, sve ono drugo, sve kasnije, nek mu je prosto.

Zbogom, Bato.