

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast




Ekonomska kriza je u žižu komercijalnih TV programa stavila – tranzicione gubitnike. „Socijala“ je postala obavezna tema, recimo, kao reportaža sa juga Srbije gde porodice sa desetoro dece žive u podrumu neke raspadnute kuće. Sva deca odlična u školi a opština ne pokazuje interes za puko preživljavanje tih 12 duša. Sirotinja i nevolja mogu biti i prilika da se opere nemirna savest, pa se tako organizuju humanitarne akcije i pokreti, ne bi li oni „koji imaju malo više nego prosečni građani“ odrešili kesu i priložili za medicinsku opremu, postradale od zemljotresa, Kosovo i tako unedogled jer sirotinji i bedi nema kraja. Pomenuti eufemizam o tajkunima upotrebio je predsednik Nikolić na dočeku „Olimpijaca“ svestan odijuma javnosti prema činjenici da naši sportisti odlaze kao sirotinja (i po pitanju uslova života i po pitanju uslova za rad), a radujemo se njihovim medaljama i nikada nam dosta lovorika. Da li taj eufemizam već na aerodromu znači da od nagrada nema ništa, nego ako neko ima „više od proseka“, nek udeli?
Socijala i „tužna ljudska priča“ su mi postale odvratan način manipulisanja javnošću u bolesnoj nameri da se kao gledalac merim sa onima koji nemaju ništa ili još manje od toga. Poenta glasi – nisam skapao od gladi, ćuti dobro je, jer uvek može gore. Može, proverili smo bezbroj puta!
Čak se i u Guči osetio pad standarda. Kažu, ne jede narod ni kupus ni meso, Ceca ucenjuje organizatore, utanjilo, burazeru. Ovogodišnja Guča neće biti zapamćena ni po muzici ni po rekordnoj poseti, već po gastronomskoj revoluciji. Verovali ili ne, hit festivala je – grilovano povrće! Prvo tražili stranci, posle prihvatila omladina, posle navalio narod – vegetarijanski mix. Eto, ako festival nije uspeo da prekorači tu barijeru i od vašara postane svetski muzički spektakl koji će proširiti granice muziciranja, klopa se promenila. Polako, biće dogodine.
Na kraju, vrhunac eksploatacije ljudske nevolje jeste „Akademija debelih“ na TV Pinku. Ovaj rijaliti program prati 24 takmičara i takmičarke koji nedeljama žive u izolaciji i pokušavaju da smršaju. Oni koji najmanje kaliraju, nedeljno bivaju izbačeni iz kuće. Ekipa je preko stotke a varijacije se nedeljno mere u stotinama grama. Pogledao sam biografije tih 12 momaka i 12 devojaka i komotno možemo govoriti o sindromu debelih u Srbiji. Uglavnom nisu visoko obrazovani, žive u gradskim i prigradskim sredinama (nema pravih seljaka), rade loše poslove ili su bez posla. Većina govori o stresu, depresiji i lošim navikama koje su dovele do preterane težine. Hrana se svela na pekaru, brzu hranu i slatkiše – džankfud.
Ispovesti koje sam pročitao na sajtu TV Pinka zaista su potresne. Neko se ugojio u pubertetu, neko posle porođaja, drugi su se razočarali zbog otkaza, nezaposlenosti ili sivila svakodnevice. Ako ste debeli, neće vas zaposliti, nema odeće ni obuće za vas i uskoro ćete se osećati kao invalid. Po pravilu je gotovo očigledno da je to prekomerno žderanje jedna autodestruktivna radnja. Ako tako gledate stvari, a čini mi se da je to nužno, onda se veoma pažljivo mora tretirati problem gojaznosti koja je i po medicinskim kriterijumima – bolest. Dakle, u izolaciji se pred kamerama nalazi 24 bolesnih ljudi pa je njihovo snimanje i etičko pitanje. Razumem da će ljudi zbog novca pristati da ih snimaju, ali čini mi se da niko ne vodi računa o njihovim suštinskim problemima, koji, barem po dostupnim podacima, zahtevaju i psihoterapiju. Tim ljudima je zaista potrebna pomoć. Nisam siguran da će im televizijska popularnost zaista pomoći da izađu iz krize.
Postoji i VIP ekipa gde i „poznati“ pokušavaju da smršaju po istom programu kao i anonimusi. Od početka je bilo vidljivo da se radi o ljudima koji se ne snalaze pred kamerama. Daleko od stereotipne slike o „simpatičnim bucama“, ovde vidimo takmičare koji se grčevito bore za supernagradu od milion dinara. Naivna pretpostavka je da će tokom ovog procesa steći drugačije navike i promeniti one koje su ih dovele do gojaznosti. Međutim, koliko mogu da primetim, jedino što polaznici „akademije debelih“ uče jesu pravila ponašanja u srpskim rijaliti TV programima. To znači da naučite da se okrećete u kameru, obraćate se gledaocima, da sklapate saveze i kršite ih, manipulišete ljudima, ispaljujete bezobrazluke da skrenete pažnju na sebe, i za 100 dana – eto vas svakog dana u tabloidima ko Stanija danas. Bićete debeli i dalje, al’ poznati!


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve