Annus Mirabilis
Seks se pojavio jednog dana Hiljadu devetsto šezdeset treće
(kad za mene kasno već je) –
Nakon što je s Lady Chatterley skinuta zabrana
I prije no prva ploča Beatlesa kreće.
Prije toga postojala je samo
Trampa muškaraca i žena.
Prepirka oko prstena,
Šesnaesta godina počinjala sramom
Što širio se do kraja vremena.
A onda odjednom nestala je bijeda:
Nastupio sklad na svijetu svih,
Svaki je život lijep ko stih,
Briljantna potpuna pobjeda,
Skoro pa igra bez poraženih.
Život nikad nije bio bolji nego tih dana
Hiljadu devetsto šezdeset treće
(makar za mene kasno već je) –
Nakon što je s Lady Chatterley skinuta zabrana
I prije no prva ploča Beatlesa kreće.
Filip Larkin (preveo M. Bazdulj)
Makjuanov kratki roman Čezil Bič (Paideia, Beograd, 2007, prevela Arijana Božović) ne otvara nikakav moto, no savršeno bi mu odgovarao upravo moto koji otvara ovaj tekst, odnosno Larkinova pjesma Annus Mirabilis. Gotovo cjelokupna radnja ovog romana dešava se u jednoj noći u ljeto 1962. godine, neposredno prije čudesne godine o kojoj pjeva Larkin. Evo prve rečenice u romanu: „Bili su mladi, obrazovani, i oboje nevini te, njihove prve bračne noći, a živeli su u doba kad je razgovor o seksualnim temama jednostavno bio nemoguć.“ Ta jedna noć o kojoj je riječ jest, dakle, prva bračna noć Edvarda i Florens, dvoje dvadesetdvogodišnjaka, diplomiranog istoričara i violinistice. Nakon same ceremonije vjenčanja, njih dvoje dolaze provesti medeni mjesec u hotelu na Čezil Biču. Makjuan nam ih predstavlja uz prvu večeru u njihovom bračnom životu. Nije to bio, kako pisac lijepo kaže, najsrećniji trenutak u istoriji engleskog kulinarstva, no mladence je te večeri hrana najmanje zanimala.
Roman se sastoji od pet podjednako dugih poglavlja. Neparna (prvo, treće i peto) se (uglavnom) koncentriraju na samu prvu bračnu noć, dok se parna (drugo i četvrto, dakle) bave ponajviše predbračnim biografijama Edvarda i Florens i predistorijom njihove veze. Makjuan je, inače, 1948. godište, te je (samo) osam godina mlađi od protagonista svog romana što možda objašnjava lakoću s kojom oslikava duh epohe – od imena ondašnjih političara i javnih ličnosti do dočaravanja tadašnje londonske urbane atmosfere. A ipak, ključnim se doima osjećanje da tih osam godina razlike u ovom kratkom vremenskom periodu obilježavaju čitavu eru.
Kao što Edvard, već pred kraj romana, gorko primjećuje: nije bilo prevelike razlike između 1862. i 1962. godine, a kad je riječ o seksualnim slobodama. Naredna godina načinit će u tom smislu skok veći, čini se, nego prethodnih stotinu zajedno. Relativna kratkoća ovog Makjuanovog romana je razlog zašto su ga neki kritičari proglasili novelom. Ako, međutim, govorimo o definicijama novele i ako bismo a priori prihvatili ovu žanrovsku odrednicu, pravilnijom se čini argumentacija koja bi se pozvala na tezu da novela govori o ključnom momentu u životu njezinog glavnog protagonista. U Čezil Biču, naime, nije riječ samo o ključnom momentu u životima dvoje protagonista nego također i o ključnom momentu savremene zapadne civilizacije.
U autopoetičkom intervjuu koji je dao Kristoferu Salmonu, Milan Kundera je naglasio kako naslov njegove knjige Smiješne ljubavi ne bi trebalo doživljavati kao signal koji najavljuje temu o komičnim ljubavima, nego o ljubavima lišenim ozbiljnosti. Spomenuta Kunderina knjiga objavljena je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka. Ljubav Edvarda i Florens, ljubav iz ranih šezdesetih, nije, međutim, mogla biti lišena ozbiljnosti. Dio te ozbiljnosti je i nemogućnost razgovora o temama koje će samo koju godinu kasnije postati medijski mainstream i svakodnevna kolokvijalna razbibriga.
Na književno maestralan način Makjuan nam iscrtava socijalne, porodične i psihološke backgrounde Edvarda i Florens, a kroz nekoliko tužno-smiješnih detalja zorno ilustrira svu dubinu njihovog velikog nesporazuma. Najljepši dio cijele priče je Makjuanovo (s)uživljavanje u njihovu ljubav, ljubav koje ni njih dvoje, izgubljeni u bespućima lirskog doba i agonije (anahrono-viktorijanskog) romantizma, nisu do kraja svjesni. Fascinantna je također njegova sposobnost da podjednako vjerno reproducira mušku i žensku psihu.
Sve što se desilo (i što se nije desilo) te noći presudno će obilježiti živote Edvarda i Florens. U kratkoj epiloškoj partituri koja na jedva četiri stranice sažima nekoliko decenija Edvardovog budućeg života, to se savršeno nazire.
Kao u Amsterdamu, Ijan Makjuan uspio je i u Čezil Biču u formi kratkog romana iskazati gotovo bahtinovsku polifoniju; kao u Suboti – u kratkom vremenu radnje smjestio je i analizirao krucijalne teme umjetnosti i književnosti, iste one teme o kojima je govorio Fokner u svojoj nobelovskoj besjedi; kao u Iskupljenju – vratio se u (blisku) prošlost da kroz precizan i ubjedljiv period piece ispriča jedinstvenu ljubavnu priču.
Čezil Bič je, dakle, i te kako dostojan Makjuanovog opusa. Pitak i siguran prevod Arijane Božović olakšava utapanje u uzbudljivu priču. Ne može se plivati s jednom nogom na plaži, tako nekako veli poslovica, a čitalac Makjuanove „Čezilske plaže“ drage će volje, mutatis mutandis, zaboraviti na sadašnjost i stvarnost te će objema nogama, otvorenog očiju i otvorenog srca, zakoračiti u okean ove sjajne proze.
