

Narodo pozorište
Rupe i pukotine Narodnog pozorišta
Na fotografijama koje objavljujemo je scenografija predstave Očevi i oci, najnagrađenije predstave Narodnog pozorišta - dokaz o odnosu uprave prema onome što baštini


Oprem dobro (2005, B92), Rambo Amadeus
U virtuelnom javnom životu ove mrtve, ili bar trule zemlje lebde hiljade potpuno iskorenjenih stvorova koji možda nekom i liče na nebesnu Srbadiju no ipak su puka estrada – bili to političari, psihijat(o)ri, pevaljke… Imaju odgovore i na nepostojeća pitanja, u sve se mešaju, ali retko i slabo rade svoj osnovni posao. Uprkos bujici gotovo uzgrednih – lajv, inostranih, kompilacijskih, primenjenih – izdanja i obično dobro posećenim koncertnim nastupima, i Antonije Pušić, bolje znan kao Rambo Amadeus, neke sezone proveo je delujući previše kao ono što je nemilosrdno ismevao. Može li na Balkanu masovna disciplina parodija potrajati a da ne oboli od svog predmeta, ponovo će biti pitanje važnije nego: Je li posni modernizam izvorno stvaralaštvo? U laganom povratku antičkom idealu više pesama nego semplova, gornje dileme nisu puko teoretske.
Novi studijski album R.A. počinje tehno-gimnastikom Komedija, tragedija, drama, a u nakrcana 72 minuta još ima dosta šodera za popunjavanje rupa, koji pri današnjem razvoju medija zaslužuje najviše da visi na fanatičkom sajtu. Ovaj majstor ima veoma dobar www.ramboamadeus.com i na CD-u nas je mogao poštedeti brzopotrošnih dosetki Adrenalin, Ljubičica, Bumbarov let, pa i šarmantne Hit ljeta, mega remix. Ima solidne svirke, kao npr. Paparazzo, ali stvari kao Regiment po cesti gre valjda su smešne (otkačene) samo još king size fitiljašima koji su se na Ramba primili tek u njegovoj najnižoj fazi (albumi Mikroorganizmi ’96. i Titanik ’97, Komuna). Kao što veli fini ispovedni tekstić na nemaštovito prezasićenom omotu (Vladan Srdić), dokopali se ljudi najzad svog studija, i eto.
No, ima i boljeg: sve ostalo, srećom. Kad se taj elektronski krpež, pevušenje, citati i duhovita pričica zgodno spakuju, kvalitet izbija u punokrvnim numerama kao Demode, Čokmude (kakav lik!), završna Predrasude ili kvazisevdah Ashik mlaka vodo meraklijska (oriđinal pjevac Naser Rušidov). Ne samo ranije poznate iz Rambova lajv repertoara, nego su tu i nastavci s prethodnih izdanja: Još jedno vruće pivo i Maroko, zvanična verzija. Za razliku od tanušnog prethodnog studijskog Don’t Happy, Be Worry (2000, Metropolis), novi, doduše, nema monster-refren tipa Čobana… (koji nije Robert), ali je recimo Plastik Fantastik produžetak urnebesno-hirurške Švarcwald Klinik: trajno vadim praziluk iz dupeta… Antonije Amadeus je veštiji od bilo kog domaćeg repera, osim možda Vudu Popaja.
Zrenjaninski kult Panta Šiklja Nafta nije se baš okoristio gostovanjem na Don’t Happy… (Kukuruz za moju bivšu dragu), ali sledeći pravi Rambov izbor za saradnju ima više izgleda. Vođa sve poznatijeg romskog sastava Kal, gitarista/pevač Dragan Ristić, gazduje u pesmi i videu Dik Tu Kava a uzvratna poseta je na predstojećem albumu Kala. Na kraju, programska i lična (Nisam izmislio.. .dao sam mu ime) Turbo folk sadrži i nadalje podsticajan popis ovog gorenja naroda. Rambo Amadeus došao po svoje:
nekoliko kompletnih numera, nekoliko istorijskih pasaža i promišljenih te
dorađenih fazona.
Još uvek Oprem dobro ne dobacuje ozbiljno do legendarne i, nažalost, retko vrednovane trilogije – O, tugo jesenja ’88, Hoćemo gusle ’89. i Psihološko–propagandni komplet M–91 ’91, PGP RTB-a kojom je Rambova diskografija slavno započela, ali je ozdravljenje kakvo deo njegovih prekaljenih pristalica možda više nije ni očekivao. Ne škodi ni da se vratio izdavaču (B92) s čijom etiketom ima samo Muziku za decu ’95. i Metropolis B ’98. Wilkomen, Zimmer Frei, tj. dobrodoš’o, mesta ima. Kukala im mater.


Na fotografijama koje objavljujemo je scenografija predstave Očevi i oci, najnagrađenije predstave Narodnog pozorišta - dokaz o odnosu uprave prema onome što baštini


Uz povećanje budžeta, Spasoje Ž. Milovanović izabrao je predstave za Bitef. Kaže da je birao ansambl predstave i da dolaze iz „belog sveta“


U Muzeju primenjene umetnosti otvara se izložba „Linija života“ na kojoj je izbor iz 40 godina stvaralaštva Aleksandra Zografa, jednog od najcenjenijih evropskih autora stripova


Puštam da me vibracije momenta i instrument ponesu i odvedu negde. Imam i sigurnosne baze u koje mogu da se vratim, u slučaju da previše posumnjam u ono kuda sam krenuo. To može da bude lista kompozicija, ako se radi o konceptu, međutim, vrlo često je ne poštujem. I kada se odvažim da potpuno odem negde gde ne treba, tad sam u stvari najsrećniji i najzadovoljniji sobom


Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve