

Narodno pozorište
Zašto je Narodno pozorište odložilo studentski festival
Narodno pozorište je zakazalo Festival studentskih predstava završnih godina pa ga odložilo, zbog usaglašavanja repertoara. Iz razgovora sa učesnicima, nameće se drugi razlog


Oprem dobro (2005, B92), Rambo Amadeus
U virtuelnom javnom životu ove mrtve, ili bar trule zemlje lebde hiljade potpuno iskorenjenih stvorova koji možda nekom i liče na nebesnu Srbadiju no ipak su puka estrada – bili to političari, psihijat(o)ri, pevaljke… Imaju odgovore i na nepostojeća pitanja, u sve se mešaju, ali retko i slabo rade svoj osnovni posao. Uprkos bujici gotovo uzgrednih – lajv, inostranih, kompilacijskih, primenjenih – izdanja i obično dobro posećenim koncertnim nastupima, i Antonije Pušić, bolje znan kao Rambo Amadeus, neke sezone proveo je delujući previše kao ono što je nemilosrdno ismevao. Može li na Balkanu masovna disciplina parodija potrajati a da ne oboli od svog predmeta, ponovo će biti pitanje važnije nego: Je li posni modernizam izvorno stvaralaštvo? U laganom povratku antičkom idealu više pesama nego semplova, gornje dileme nisu puko teoretske.
Novi studijski album R.A. počinje tehno-gimnastikom Komedija, tragedija, drama, a u nakrcana 72 minuta još ima dosta šodera za popunjavanje rupa, koji pri današnjem razvoju medija zaslužuje najviše da visi na fanatičkom sajtu. Ovaj majstor ima veoma dobar www.ramboamadeus.com i na CD-u nas je mogao poštedeti brzopotrošnih dosetki Adrenalin, Ljubičica, Bumbarov let, pa i šarmantne Hit ljeta, mega remix. Ima solidne svirke, kao npr. Paparazzo, ali stvari kao Regiment po cesti gre valjda su smešne (otkačene) samo još king size fitiljašima koji su se na Ramba primili tek u njegovoj najnižoj fazi (albumi Mikroorganizmi ’96. i Titanik ’97, Komuna). Kao što veli fini ispovedni tekstić na nemaštovito prezasićenom omotu (Vladan Srdić), dokopali se ljudi najzad svog studija, i eto.
No, ima i boljeg: sve ostalo, srećom. Kad se taj elektronski krpež, pevušenje, citati i duhovita pričica zgodno spakuju, kvalitet izbija u punokrvnim numerama kao Demode, Čokmude (kakav lik!), završna Predrasude ili kvazisevdah Ashik mlaka vodo meraklijska (oriđinal pjevac Naser Rušidov). Ne samo ranije poznate iz Rambova lajv repertoara, nego su tu i nastavci s prethodnih izdanja: Još jedno vruće pivo i Maroko, zvanična verzija. Za razliku od tanušnog prethodnog studijskog Don’t Happy, Be Worry (2000, Metropolis), novi, doduše, nema monster-refren tipa Čobana… (koji nije Robert), ali je recimo Plastik Fantastik produžetak urnebesno-hirurške Švarcwald Klinik: trajno vadim praziluk iz dupeta… Antonije Amadeus je veštiji od bilo kog domaćeg repera, osim možda Vudu Popaja.
Zrenjaninski kult Panta Šiklja Nafta nije se baš okoristio gostovanjem na Don’t Happy… (Kukuruz za moju bivšu dragu), ali sledeći pravi Rambov izbor za saradnju ima više izgleda. Vođa sve poznatijeg romskog sastava Kal, gitarista/pevač Dragan Ristić, gazduje u pesmi i videu Dik Tu Kava a uzvratna poseta je na predstojećem albumu Kala. Na kraju, programska i lična (Nisam izmislio.. .dao sam mu ime) Turbo folk sadrži i nadalje podsticajan popis ovog gorenja naroda. Rambo Amadeus došao po svoje:
nekoliko kompletnih numera, nekoliko istorijskih pasaža i promišljenih te
dorađenih fazona.
Još uvek Oprem dobro ne dobacuje ozbiljno do legendarne i, nažalost, retko vrednovane trilogije – O, tugo jesenja ’88, Hoćemo gusle ’89. i Psihološko–propagandni komplet M–91 ’91, PGP RTB-a kojom je Rambova diskografija slavno započela, ali je ozdravljenje kakvo deo njegovih prekaljenih pristalica možda više nije ni očekivao. Ne škodi ni da se vratio izdavaču (B92) s čijom etiketom ima samo Muziku za decu ’95. i Metropolis B ’98. Wilkomen, Zimmer Frei, tj. dobrodoš’o, mesta ima. Kukala im mater.


Narodno pozorište je zakazalo Festival studentskih predstava završnih godina pa ga odložilo, zbog usaglašavanja repertoara. Iz razgovora sa učesnicima, nameće se drugi razlog


Da je za stvaranje scenskog spektakla ponekad dovoljno imati vrhunske igrače i obrazovanog, promišljenog koreografa, poručuju „Snovi“, nova plesna predstava u Madlenianumu


Hrvatska književnica i novinarka Slavenka Drakulić preminula je u 77. godini. Drakulić je bila jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica, rođena je u Rijeci 4. jula 1949. i živela u Zagrebu i Stokholmu. Karijeru je počela kao novinarka, nakon završenih studija komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je za "Start", zagrebački nedeljnik "Danas" i NIN i bila jedna od novinarki koje su uvele feminističke teme u javnu raspravu. Tim povodom, podsećamo se njenog intervjua koji je ona dala za "Vreme" prošle godine


U kojem smeru će otići mladi i AI, odluči će njih dvoje, bez nas - kaže Darko Macan, autor knjige „Sutra“ u kojoj iz budućnosti priča o sadašnjosti


Premijera filma „Na točkovima zaboravljenih snova“ na Festivalu u Šangaju, i učešće sedam filmova na Festivalu u Puli, veliki su uspesi domaćeg filma. Pitanje je da li ih Filmski centar Srbije s pravom prisvaja
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve