"Mladi donose novo, sve znaju unapred, osećaju sadašnje vreme, preko mladog sveta moguće je čitati savremenost"
NOVI STIL ŽIVOTA: Milena Pavlović
Nina Karnauhova je četrnaesta uloga Milene Pavlović za pet godina koliko je član Beograskog dramskog pozorišta. „Nije to tako mnogo“, kaže. Karnauhova je jedna od glavnih likova u Konkursu Aleksandra Galina (praizvedba 20. april), profesor estetike u šnajderskoj školi (jedna od njenih replika je „Ruska intelektualka nikome nije potrebna“), koja se nada da će, ako bude primljena na audiciji za radno mesto u Japanu, stići u obećanu zemlju i život.
„Kao da posmatramo deset godina našeg života. Reditelj Radoslav Milenković rekao je da je ovo komad o nadi da će se preživeti kapitalizam. Jer ovo je trenutak kada kapitalizam zamenjuje komunizam. Karnauhova i ostale žene koje su se pojavile na audiciji u potpunom su neskladu s vremenom. Kod njih nema razmišljanja, postoji samo brza odluka, prihvatanje i snalaženje u životu, nema patetike, sve je efikasno. Kroz njih je prikazan nov stil života. Upravo čitam Flogiston mog oca (Živojin Pavlović), objašnjava XX vek i postavlja pitanje šta je sledeće, šta je XXI vek, i nema odgovor. Mislim da tehnologija preuzima vlast nad svim, da je to novo doba koje nastupa, a za koje mi još nemamo odgovor.“
Milena Pavlović je razmišljala da potraži obećanu zemlju ali u suštini nikad nije htela da ode. „Uvek sam htela da pobedim ovo ovde… Toliko dugo se boriti unutar zatvora sa sobom, sa drugima, sa mukama, iskušenjima… I sad mi je jako drago što se sve okrenulo. Znam da će nam trebati vremena, i demokratija nikad neće biti onakva kako je zamišljamo i mnogi će više voleti onih deset godina iako im je tada bilo najstrašnije. Mislim da Srbi ne vole promene, ne samo političke; boje se novog jer u onom starom barem znaju kako je.“
To je i odgovor Milene Pavlović na pitanje zašto nije otišla u neko drugo pozorište. „Mislim da se nazire neki novi oblik Beogradskog dramskog. Nebojša Bradić je tome mnogo doprineo, ali mislim i ljudi u kući koji su ga prihvatili. A kad je obostrano, nema boljeg. To je dijalog, partnertsvo, komunikacija. Tačno se zna šta ko treba da radi. Zbog toga se dobro osećam, stalno smo se bavili tuđim poslovima. Kad bi svako imao svoje mesto, mesto koje raste, menja se, onda bi sve bilo idealno.“
Neformalna grupa Torpedo, u čijem je osnivanju učestvovala, već duže vreme ne radi. „To nije ništa strašno, ali mislim da bi sada trebalo napraviti novi lik Torpeda, novi oblik. Mislim da bi u principu trebalo da primenimo princip novog: ako ne valja, odmah dalje, da se menja. I to bi trebalo da urade ljudi sa novim iskustvom koji imaju tu potrebu, kao što je i Torpedo imao potrebu da se izrazi, da izađe sa stavom. Mladi donose novo, sve znaju unapred, osećaju sadašnje vreme, preko mladog sveta je moguće čitati savremenost. Zato mislim da im treba stalno pružati šansu.“ Popularnost joj je doneo film (Minismoanđeli). Snimila ih je desetak, poslednji pre četiri godine, Državumrtvih u režiji Živojina Pavlovića. „Željna sam filma. Možda nisam ništa snimala i zbog kvaliteta i kvantiteta produkcije. Prošle godine, na Festivalu u Vrnjačkoj banji, odgledala sam sve filmove i nijedan mi se nije dopao. Ali, nije ni to razlog. Ja sam glumac individualac, tako da mogu da igram i u lošem filmu, a da me se to ne dotiče.“
Igrala je u dva filma koja je režirao njen otac. „U Dezerteru je bio odnos prepucavanja, moje godine i neiskustvo, njegova želja da pomogne, htela sam da mu pariram, to je neminovno… U Državimrtvih ja sam već bila ja, imala sam iskustvo, renome, i mogli smo da upletemo i odnos oca i ćerke i reditelja i glumice, i da to štima i da oboje uživamo u tome.“
Ovog marta Milena Pavlović režirala je monodramu Pijanista (igra Dragiša Milojković). „Pitaju me zašto. Pa verovatno to čuči, verovatno je neminovno da se izrazim i na taj način. Bilo mi je nedovoljno što sam samo glumica… Režirala sam zato što mi je bilo neophodno da se stalno izražavam, neophodna mi je stalna produkcija, moja lična.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Svet puno toga očekuje od čoveka. Svet puno toga očekuje i od Beograda, ako ne i više. Čovek umire samo jednom, a Beograd je uništavan bezbroj puta, i iznova se obnavlja iz istorijskih ruševina. Ja se kunem u gradove, ne u države. Kunem se u Njujork i Novi Sad.
Kad počnem da pišem, ne znam šta će ispasti. Nešto me podstakne – to može biti bilo šta: glas, lice, par golubova na simsu. Ili se ta prva rečenica pojavi sama od sebe. Nekad je to stih, pa izraste pesma, nekad rečenica od koje postane pripovetka, a ovde se ispilio roman
Novi skup na Građevinskom fakultetu biće još jedan pokušaj struke da vlast umesto Generalštaba ne podigne Tramp tower. Učesnici su i cenjeni stručnjaci iz inostranstva
Što duže traje studentska i narodna buna, to se više nameće pitanje da li će zahtevi postati „političkiji“ – recimo, prelazna vlada i pošteni izbori. Ali rastu i šanse za međusobice i zađevice, koje su siguran recept za kraj protesta
Ministar kulture Nikola Selaković je bio svestan pištaljki pod svojim prozorom. Kao što su i kulturnjaci u blokadi njegovog Ministarstva videli da ih sa prozora tog istog Ministarstva ljudi pozdravljaju. Delovali su složno, da su na istoj strani. Selaković je bio sam.
Studenti su shvatili da se odvija borba za značenja, u kojoj se jedno ime ne pominje: ime diktatora. Jer, da se to ime pojavilo u njihovim zahtevima ono bi „pojelo“ same zahteve
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!