Kako je Udruženje književnika Srbije, izigravajući pesnički sindikat, reafirmisalo besmrtne "stahanovljevske" principe
TARIFIRANJE POEZIJE: Udruženje književnika Srbije
Zašto uvažena „primenjena poetesa“ Marina Tucaković nema člansku kartu Udruženja književnika Srbije 7? Zato što dama/umetnica (parapesnička kraljica srpskog estradnog treša, tekstopisačica mnogih Zaslužnih Narodnih Umetnika poput Cece Ražnatović & co.) biradruštvo, eto zašto. Mnogi pregaocipisanereči koji se u UKS-u okupljaju nedvojbeno bi joj snizilinivo, kako umetnički tako bogme i finansijski: mnogo su, brate, jeftini. Jedno pedeset „dindži“ po stihu, an gro; šta mislite, da li Marina T. za te pare pristaje da izvije obrvu?
O tome da je, još od zlatnih osamdesetih, a naročito od Bećkovićevog predsedničkog vakta naovamo u UKS u buljucima primano i kuso i repato, samo pod uslovom da može da dokaže kako intimnije (ras)poznaje većinu slova azbuke i da je pri tom i ispravno, ergo „patriotski“ orijentisano, već se sve zna. Paralelno s degenerativnim procesom naprimavanja svakojakog lokalnog stihoklepačkog jurodivluka – kao da je regrutacijatrećepozivaca pred kraj gubitničke vojne u pitanju, bog te! – gotovo sve što je valjalo iz tog je Udruženja pobeglo glavom bez obzira, a sâmo je Udruženje pretvoreno u opskurnu parapolitičku družinu koja se više bavila promocijom likova i dela a la Radovan Karadžić nego bilo čime što bi imalo veze đa sa ozbiljnom književnošću, đa sa suvislim intelektualnim i etičkim angažmanom.
Udruženje književnika Srbije prvo je tokom osamdesetih gorljivo branilo demokratiju i slobodu mišljenja i pisanja od zlog jednopartijskog režima, da bi se ispostavilo da većina spisatelja s tim silnim slobodarstvom zapravo uopšte nijemislilaozbiljno, a upravo ona manjina koja je ozbiljno mislila odavno je s gađenjem otperjala iz Udruženja, okupiranog od zagrajalih Rodoljubaca; potom se UKS devedesetih zaneseno bavio „odbranom nacije“ od Velike Svetske Zavere, sve dok se nacija nije provela baš onako kako se i morala provesti kada je to brani: kao bosa po trnju. E, sada su se Udruženi pisci i oni koji se takvima osećaju naprasno probudili usred tranzicije – baš kao onaj poslovični Mile što gerilski ratuje protiv Novog svetskog poretka na TV B92 – te im je odjednom nadošlo da izigravaju nekakav spisateljskisindikat, i da u ime svih (nas iz pedeset i neke…) traže, manje od izdavača a više od države (?!), svoje autorske pravice, odnosno zagarantovaniautorskihonorar za sočinjenija svojih ekstremno nadarenih i širom zemlje i sveta nepoznatih članova.
Nema sumnje da među izdavačima ovdašnjim ima svakojakih mutikaša i hohštaplera; nije sporno ni to da bi svaki rad morao biti plaćen – u protivnom je ili volonterski ili robovski. A ne može biti volonterski ako radenik želi da bude plaćen… Ono što je u ovoj priči bizarno, dražesna je etatistička fiksacija naših vrlih pravednika i slobodara. Iako većinom deklarisani kao gorljivi antikomunisti – naravno, tek nakon što su se uverili da je Josip Broz ipak umro – svi su ti naši vinjačko-špriceraški Individualni Književni Proizvođači zapravo registrovaniovisniciodržavi: oni vaistinu smatraju da je ova dužna da im isplaćuje apanaže iliti zagarantovanepremije, baš kao što se seljacima isplaćuje kukuruz, šećerna repa ili šta god… A zašto je dužna? Pa lepo: ranije u ime radničke klase i Progresivnih Ideja, danas u ime Nacije: „ja sam srpski pesnik, bre! Pare na sunce, Srbijo!“. A Srbija, avaj, mrtva `ladna… Eto do čega dovodi ta tranzicija (Mile, Srbine!). E, daj bože da na vlast dođe Neki Od Vojislava, pa će biti ponovo para veselja, neće Vojislavi zaboraviti svoju braću u nevolji…
Bilo kako bilo, Udruženi su se Književnici pre neki dan mnooogo naljutili, i promptno ispostavili Državi cenovnik svojih (nezaiskanih) usluga: autorski tabak (autorskitabak, hebote! seća li se još iko te kubikaško-socrealističke izmišljotine?!) proze, eseja ili predgovora morao bi da bude plaćen 12.000 dinara – minimalno šest hiljada; recenzija košta šest hiljada – minimalno četiri; i kao vrhunac – jedan stih ima da se plati sto dinara – minimalno pedeset. UKS, doduše, nigde ne navodi šta će biti protivmera ako se Država ogluši o njihov sindikalni zahtev, ali ako bi ta odmazda bila obustavaproizvodnje Umova iz UKS-a, onda apelujem na državu da se – za opšte dobro – obavezno „napravi luda“. Uostalom, sama je ideja o ovakvom tarifiranjupoezijenametar uvrnutija (utoliko kanda i „kreativnija“) od svega što ti ljudi inače pišu. Stvar, dakle, ima stanoviti zabavljački potencijal koji nije za potcenjivanje. Evo, uzeću za primer neku, štajaznam… neku sasvim običnu pesmu. Običnupesmu? Eureka: znam jednu koja se baš tako zove – „Obična pesma“, a napisao ju je niko drugi do Milan Rakić. Evo prve strofe:
Eh, naivni naš Rakić: za ovu bi strofu, po pesničkomminimalcu, utržio tričavih dvesta keka, jedva za gulaš u kakvoj jeftinoj beogradskoj krčmi. No, da Rakić živi danas, i da se usvoji narečeni Cenovnik, možda bi predmetna strofa izgledala ovako:
A, šta kažete? Malo prigodnog rearanžiranja, i eto našem pesničkom klasiku, hmmm, da vidimo – ravno petstoja. A za te pare već može i supa, i salata i pivo, i još ostane za neke jeftine cigare…
Šalu na stranu, „slobodno tržište“ u umetnosti nikako ne treba idealizovati i apsolutizovati: pesme i romani nisu isto što i stolice i cipele – mnogo je primera da i (kvazi)literarni bofl ima odličnu tržišnu prođu, kao i da nešto vredno biva nezapaženo i skrajnuto. Upravo zato svaka ozbiljna država „koriguje“ tržište tako što na razne načine stimuliše umetnost i umetnike – ali samo ono za šta se može uspostaviti nekakav minimalni konsenzus kompetentnih o vrednosti i relevantnosti, a ne svaku Udruženu Lucprdu, ne na komad ili na kilo! Elem, i takvo kakvo je, tržište je superiorno masovnometatističkomapanažiranju na kakvo su obvikli naši (velikom većinom) lenji, promašeni i neizlečivo netalentovani književni kriptokomunisti. Jedno je sigurno: u Srećnoj Novoj Godini očekujte inflaciju po(j)ezije po stvaralačkom principu: jedna reč – jedan stih!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!