
Najmlađi
„Zora i San“ prva predstava „Kolevke teatra“, prve scene za bebe
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Uskraćeni za sopstveno tržište i prodavnice u kojima bi slobodno i nesputano tragali za sopstvenim favoritima, građani Srbije ostaju sa tužnom mogućnošću posrednog praćenja svetskih muzičkih trendova
Priča i diskusija o tome šta su vodeći svetski muzički magazini („New Musical Express“, „Mojo“, „Rolling Stone“, „Uncut“, „Spin“) stavili kao svoje godišnje izbore najboljih albuma (singlova, filmova…) ni pre (dakle, za vreme S.M.-a), a ni sada (dakle, posle) nije bila sasvim irelevantna za sve koji sebe ne smatraju sredinom ili pak mogu i žele da utiču na nju. Ukoliko zanemarimo one koje uzrast (oni kažu godine) lišava neozbiljnosti pravljenja lista i one kod kojih je anarhizam ostao na pubertetskom odbijanju (top-) liste kao dovoljno preglednog i informativnog uzorka godine, ostalim Srbima među šljivama, ojađenim za mogućnost samostalnog izbora, liste navedenih magazina pružale su izvestan, ali ne i pouzdan način da se orijentišu prema svetskim tokovima i koliko je to moguće pribave neka od izdanja, trudeći se da štek nemačkih maraka i Internet download upotrebe uz minimum greške.
KONZERVATIVCI I LIBERALI: Najrelevantniji od svih, britanski magazin „NME“ ove godine, sasvim očekivano, za najbolju ploču 2001. izglasao je debi Is This It njujorške grupe The Strokes. Ono što sledi na ostalim mestima, ove godine više nego ikada, bezrizična je podrška afirmisanim bendovima i trendovima (Spiritualized, Slipknot, Starsailor, Jay Z) ili sigurno klađenje na debitante, koji su i pre „NME“-ijevog sertifikata viđeni kao spasioci rokenrola (White Stripes, Elbow). Upadljivo je, u odnosu na prethodne godine, koliko je „NME“ ostao indiferentan spram nekolicine sjajnih novih bendova, što svakako treba pripisati sve komercijalnijoj politici novina, ali i činjenici da ovaj nedeljnik 2002. puni pedeset godina postojanja.
U trci za britanski „Rolling Stone“, magazini „Mojo“ i „Uncut“ su do te mere zaoštrili finiš da njihove godišnje liste izgledaju kao jedan, na dva različita načina rešen matematički zadatak. A zadatak je bio, na najbolji mogući način rasporediti konzervativnu (roots) struju i onu liberalniju koja se prema korenima odnosi kroz sve one neo, kvazi, post prefikse. Tako je u Mojo-u album godine Rings Around The World, velških modernista Super Furry Animals, da bi već na drugom mestu šok bio ublažen Dylanovim back-to-roots albumom, zatim pomenutim Strokes, i konačno, ženskom nastavljačicom Dylan-tradicija- Gillian Welch. U Uncut-u situacija je obrnuta, mladog Dylana- Ryan Admasa i njegov album Gold, na vrhu slede australijske nade intelektualnog klabinga- The Avalanches, a ostatak liste manje-više idejno je varijacija Mojo-ve liste uz nešto upadljivije povlađivanje plesnim i hip hop izvođačima (Missy Eliott, Cannibal X, Daft Punk, Aphex Twin…). Od relevantnih britanskih novina tu je još i Muzik, čija lista ispraća trend opšteg klupskog zamiranja apsorbovanjem žanrova koji više animiraju mozak, nego noge, i tako je kod njih prvi engleski hiphoper Roots Manuva. Stanovitu vitalnost pokazuje nedeljnik Kerrang! koji energiju i ideju hevi metal žanra prepoznaje u rasponu od koledž gitarijade Weezer, preko punk-roka Rival Schools i Fugazi, zatim elektro & industrial koktela Rammstein sve do barkone hevi metal pinkflojdijade Tool, čiji album Lateralus proglašava za najbolji.
U Americi tvrdoglavi i koštunicasti Rolling Stone i dalje se jedini odupire radikalnom konceptu koji već nekoliko godina pokušava da konstatuje smrt čistokrvnih žanrova. Na blesav način, oni tako uspevaju da budu na liniji nekih sasvim novih trendova koji žanr pokušavaju da ožive, ali, RS se kladi na dede umesto na unuke. Bob Dylan i Mick Jagger drže vrh liste, a sem Alicia Keys i Strokes, ostatak top ten-a čine već izlizani, ili već obznanjeni cross-žanrovci poput Garbage, Radiohead ili Bjork. Sledeći rolingstonovsku politiku starijeg, ni omladinski Spin ne uspeva da bude buntovniji. Iako na prvo mesto stavljaju hibridni metal System Of A Down (album Toxicity), žalopojno poredeći histeričnu epiku pesama sa Amerikom posle znamo-kog-dana u septembru, kritičari Spin-a preslikavaju obrazac, zamenjujući rolingstonovske favorite svojima (Tori Amos, Weezer) uz klasičan pozerski osvrt na kontinent (Gorillaz, Basement Jaxx).
Koliko irelevantni, toliko i pouzdani ostaju oni od kojih se mišljenje najmanje traži (i očekuje). Hiper-trendovski britanski magazin The Face i ove godine na svojoj listi situira sve one izvođače čije je inovatorstvo podjednako pogodovalo i Ikea spavaćim sobama, i modnim listama, i klupskim žurkama, te njihov izbor, tradicionalno (ne i konzervativno!!!) fokusira sve relevantne pravce godine, bili oni Prozac-hop Avalanches, bluz-rok White Stripes, sedativni ritmovi Zero 7 ili house-pop Basement Jaxx i Felix Da Housecat.
Uskraćeni za sopstveno tržište i prodavnice u kojima bi slobodno i nesputano rovarili za sopstvenim favoritima, građani Srbije ostaju sa tužnom mogućnošću posrednog praćenja muzičkih trendova sigurni da će kojim god putem da krenu – pogrešiti ispravno.
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Kad sam na jednom koncertu razbio glavu pivskom flašom, hirurg me je pitao “zašto?”. “Zbog loše situacije u društvu”, odgovorio sam
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve