Beogradski protest prošle subote bio je naprosto veličanstven u svom dostojanstvu, disciplini i pitomosti, kaže Slavenka Drakulić, hrvatska spisateljica u intervjuu za “Vreme”, komentarišući na početku nešto što je tema nad temama u našoj zemlji, pa i regionu. Njena nedavno objavljena knjiga priča O čemu ne govorimo (Laguna 2025) dobrim delom bavi se stvarima o kojima ne volimo da pričamo. O gubicima koje ne priznajemo, ljubavi koja je prošla, o neproživljenom, o nesigurnosti, o suočavanju s vlastitom smrtnošću, o poslednjem trenutku bliskosti, o usamljenosti. Slavenka Drakulić jedna je od najznačajnijih i najprevođenijih autorki sa ovih prostora i jedna od najpoznatijih feministkinja bivše Jugoslavije. Pisala je za više novina i magazina na nekoliko jezika, a njeni najpoznatiji radovi bave se ratovima na Balkanu. Već trideset godina živi na relaciji između Švedske i Hrvatske.
“VREME”: U vašim novim pričama često se pominju starost, bolest, bolnice… To su one stvari o kojima ne govorimo. Zašto vam je bila važna ova tematika?
SLAVENKA DRAKULIĆ: O tome bismo i te kako govorili kad bi nas netko želio slušati. Sjetite se samo koliko ste puta, čekajući u apoteci, vidjeli stariju osobu kako priča s apotekaricom. Ili u čekaonici kod doktora, ili u banci. Stari ljudi su često osamljeni. Ali rijetko ih tko ima vremena slušati, niti ih zanimaju tuđe tužne priče, imaju dosta svojih problema. Neki put opet bolestan čovjek koji se želi potužiti nekome ne zna opisati svoju bol. Teško je opisati i približiti bol, to je i moje iskustvo pisanja o boli. Dakle, nije samo stvar u pravilima ponašanja, o tome da o nekim stvarima nije pristojno govoriti, nije zgodno za nedjeljnim ručkom opisivati u detalje simptome upale prostate. Ima iskustava o kojima niti znamo niti možemo govoriti. U stvari, moja je namjera bila približiti čitateljima takve situacije nastojeći da ih opišem, da opišem kako se ljudi u njima ponašaju, što osjećaju dok leže u bolnici, kad im umre netko u obitelji, kad dobiju dijagnozu karcinoma… Zajednički nazivnik ovakvih situacija je da nas one izoliraju i usamljuju. Čovjek ostaje sam sa svojom nevoljom. Međutim, o čemu ne govorimo – o tome možemo čitati. Kad vidite da se i drugima dešavaju takve stvari, osjećate se manje sami. Ili možda bolje razumjete one kojima se to dešava. Velika je snaga literature u mogućnosti identifikacije.
Pišete i o nesrećnim brakovima, kajanjima, osvrtanju na prošlost…
U priči Snijeg, tako divan, mekan žena u staračkom domu govori o razočaranju mužem posle mnogo godina braka: “Bila je to tužbalica, žalopojka nad zajedničkim provedenim vremenom koje neumitno vodi k nekoj vrsti ravnodušnosti prema drugome, spoznaji da na kraju živite skupa iz navike”. Kako danas gledate na brak?
Na ovo je pitanje teško precizno odgovoriti bez socioloških analiza, istraživanja, statistika, odnosno bez znanstvenog aparata. Ja ne bih željela da čitatelji steknu utisak da se u knjizi bavim sociološkim analizama. Radi se o knjizi priča o ljudima oko nas, s kojima se susrećemo u susjedstvu, na ulici, u tramvaju. Rečenica koju ste izdvojili govori o samo jednom iskustvu braka, braka moje fiktivne junakinje. Ali ono se sigurno podudara sa mnogim sličnim iskustvima, za priču je važno da bude uvjerljiva. O braku danas mislim da se nije mnogo mijenjao kao institucija, jedino što možda manje mladih osjeća potrebu da stupi u brak. U vezi sa brakom i vezama općenito, zanimljivo mi je nešto drugo. Moj je utisak da ljudi imaju sve manje vremena jedni za druge. Znam da ovo zvuči banalno i jest banalno, ali kad kažem da nemaju vremena, mislim na sadašnji trenutak. Naime, vrijeme i pažnju nam krade nova tehnologija koje ranije nije bilo. Kad sjedite u kavani, često ćete vidjeti mlade parove od kojih svaki zuri u ekran svoga mobitela. Svatko je u svom vlastitom svijetu i gotovo da ne komuniciraju. Ili uzmite roditelje i djecu, dijete koje u automobilu ili za ručkom ni ne sluša što mu roditelji govore, već na ekranu igra igrice. Ne bih novu tehnologiju optužila za neuspjeh braka ili odgoja, ali činjenica je da igra veliku ulogu u našim životima, ulogu koju još možda nismo shvatili.
U pomenutoj priči događa se i jedna ljubav u poznim godinama (“Imala sam osamdeset godina, ali osjećala sam se kao da o tome moje tijelo ništa ne zna”). Mnogi ne veruju da je takva ljubav uopšte moguća?
Priča je primjer o čemu ne govorimo iz barem dva razloga. Postoji društvena predrasuda da se starije osobe ne zaljubljuju, a pogotovo ne osjećaju žudnju. Mislim da je lako dokazati da nije tako. S druge strane, osoba koja je zaljubljena, u priči vrlo stara žena, nema to kome ispričati jer je svjesna da bi naišla na nevjericu i nerazumijevanje. Pa tako njena prijateljica u priči to sazna tek posthumno i to je tjera na razmišljanje o svojoj vlastitoj potisnutoj ljubavnoj priči. Nadam se da će moje priče kod čitatelja pobuditi upravo ovakvu vrstu samoispitivanja ili barem sjećanja na vlastite zaboravljene i zatajene osjećaje.
Spisateljica Vedrana Rudan kaže o vašim pričama: “Ovo je knjiga za sve nas osamljene i nesretne”. Njeno zdravstveno stanje nije dobro, ali ona o tome govori otvoreno. Zbog čega se ljudi toliko stide da govore o “onome o čemu se ćuti”?
S jedne strane, to jesu društvene konvencije; s druge strane, ne vjerujem da je u pitanju sram nego više strah od nerazumijevanja. Prijatelji će vas saslušati sa simpatijama i suosjećanjem kad im pričate o svojoj bolesti i, recimo, posljedicama kemoterapije. Ali, hoće li vas razumjeti? Samo donekle. Teški bolesnici sigurno primjećuju da ih nakon nekog vremena ljudi više ne slušaju. Vedrana Rudan je teško bolesna i – kao i o svemu drugome – ona o svojoj situaciji otvoreno govori. Ali ne toliko o detaljima same bolesti koliko o društvenom kontekstu, od toga u kakvim teškim uvjetima i za kakvu bijednu plaću rade doktori i sestre, do toga koliko malo društvo pomaže bolesnicima. Ovdje već zalazimo u područje kritike zdravstvenog sustava. Ali primjećujem da se, bez obzira na sve dugogodišnje kritike, čak i na sudske procese zbog korupcije, sustav slabo mijenja.
Da se vratimo na studentske proteste koji su strašno velika stvar koja se nama ovde trenutno dešava. Možda je tako i za celi region. Kako vi sve to doživljavate?
Slažem se, ovi protesti su velika stvar. Vidim to kao drugo lice Srbije, ono građansko koje priželjkuje miran i siguran život, a ne košmar i nesigurnost koje im neprestano priređuje vlada. Međutim, bojim se da pritisak, pa ni ovako masovnog okupljanja, nije dovoljan za smjenu vlasti – i ako je to uopće cilj, jer se studenti i građani politički ne određuju.
Da li vidite nekakve sličnosti sa Balkanom 90–ih?
Ne bih rekla, okolnosti su drugačije i u državama proizašlim iz bivše Jugoslavije, a i u Europi. Amerika više nije najbolji europski prijatelj i zaštitinik. Istina je da u Bosni i Hercegovini vlada politička kriza koju je izazvao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, ali ne čini mi se da to stvara onu vrstu napetosti koja bi mogla voditi sukobima ili se proširiti. Međutim, ne treba zaboraviti da na ovim prostorima slabo učimo od povijesti, tako da je sve moguće.
Knjigu ste posvetili spisateljici Ireni Vrkljan (1930–2021). Zašto vam je ona bila toliko važna?
Irena Vrkljan je bila važna hrvatska spisateljica. Ona je početkom osamdesetih prekrojila hrvatsku prozu kad je objavila svoj prvi roman Svila, škare. Bila je moja prevoditeljica na njemački i prijateljica, ali razlog posvete je koliko intimna gesta poštovanja i zahvalnosti, toliko i skretanje pažnje javnosti na njen značaj. Nekako imam dojam da je zanemarena, možda zato što je žena? Ne bi bila prva.
Pisac Mišel Uelbek je rekao: “Oni koji vole život ne čitaju… Bez obzira na to šta bi se moglo reći da je pristup umetničkom univerzumu, manje–više, isključivo privilegija onih koji su pomalo zasićeni svetom”. Kako vam ovo zvuči?
A možda je to privilegija onih kojima je previše svijeta – pritiska uspjeha, tabloidne medijske buke, laži i gluposti političara itd. Privilegija onih koji onda uranjaju u neki smisleniji, uređeniji svijet književnosti. Teško je iznositi tvrdnje tko i zašto čita, naprosto zato jer je to teško znati. Njegovo mišljenje je zanimljivo, ali ne i relevantnije od nekog drugog mišljenja drugog slavnog pisca.
Na čemu trenutno radite?
Rado bih vam odgovorila na to pitanje kad bih sama znala. Krenula sam pisati priče o Istri, od kojih su neke već objavljene prošle godine u beogradskom tjedniku “Nedeljnik”. Ali sam istovremeno krenula razmišljati i o drugim mogućnostima, o tome da napišem novi roman. I ne znam hoću li krenuti na jednu ili drugu stranu i što će presuditi u tome. U nekom sam stanju preispitivanja i razmišljanja, no to je uobičajeno za posao kojim se bavim.
