Zbirku kolumni Tamare Skrozze (u daljnem tekstu T.S.) objavljenih u magazinu LINK započeo sam čitati uzdajući se u lik i delo, te neporočan i čvrst karakter autorice. Loše – dakle – biti ne može, no na pitanje što mi još o novinama i novinarima može reći netko čiji sam prvi tekst u „Vremenu“ vlastoručno „pustio“, nije mi lako bilo naći odgovor. Hoću reći da mi je pogled preko prvih redova knjige T.S. krenuo dobronamjerno, ali zato oholo; pomalo urednički, a još više rasijano.
Nisam shvatio u kom trenutku sam spustio noge sa stola, privukao stolicu, ponovo zapalio iako mi je dopola popušena cigareta dogorijevala u pepeljari. Nešto nije bilo u redu. Čitam tako „Bivšeg kolegu“, a iz perspektive muhe na plafonu gledam T.S. ili samog sebe dok nam šefovi kabineta kakvog ministra ili direktora, inače ljudi s kojim smo doskora „delili redakcijski hleb“, saopćavaju „da smo propali“ i da pišemo „samo ono što naša rodbina i prijatelji žele da pročitaju“. Zašto nemušto prelazimo preko ponižavanja? Zašto bivšeg kolegu i ministra mu ne stavimo na mjesto koje spada? Odgovor je prost: zato što onda neće biti ništa od informacije ili intervjua, a od toga, da izvinite, novinari žive.
Postiđen od nelagode i nemoći čitam priču pod naslovom „Etika“. Već na drugom pasusu krenuo je neki đavo da mi sa drvenom kašikom jede džigericu. Za sve poslovne poklone koje godišnje primim teško da se može dobiti više od sedamdeset eura, koliko iznosi maksimalna vrijednost pojedinačnog poklona koji smiju primiti novinari „Monda“… Ipak, da li je točno da svi imamo cijenu i kolika je moja? Kako bih postupio kada bih stvarno dobio „nepristojnu ponudu“? Kako li se izračunava cijena transfera u „Bivšeg kolegu“?
Sve razmišljajući o parama, stigoh i do „Starih vremena“. Konačno! Da, ja sam jedan od njih; jedan od onih novinara koji je, kada je trebalo, stajao kano klisurina u borbi protiv nenarodnog režima i njegovih slugu u vremena kada se povijest stvarala i kad nije svako mogao biti novinar. Jer, ovo danas… Blagi bože, zar sam i sam postao mitoman iz novinarskih kafana? Da li je moguće da moje priče iz devedesetih, T.S. i njena generacija slušaju sa istim osjećajima kakvim sam ja slušao priče o dramama partijskih kongresa, putešestvijama po nesvrstanim zemljama, građanskoj hrabrosti u redakcijama kulture? Odbijam komentar! Odbijam da razmišljam!
Mogu ovako u nedogled, iz kolumne u kolumnu. Od početka do kraja knjige, od jedne do druge odrednice ovog (pseudo)leksikona novinarstva smijao sam se, crvenio, podsjećao, otpuhivao, mrštio, mljackao od zadovoljstva, stiskao šake… Ukratko, svoju i profesiju T.S. gledao sam u džinovskom ogledalu i, kao što je red u takvim prilikama, okretao desni i lijevi profil, namještao se zauzimajući sad ovu, sad onu poziciju.
Sve po spisku je nevelika, ali izuzetna knjiga. Beskrajno duhovite, britke, samoironične, stilski besprekorne, sa čvrstim i jasnim tretiranjem svake od tema koju obrađuju, kolumne T.S. nemaju pandana kada je riječ o pisanju o novinarstvu i novinarima u Srbiji. Sve je tu i svi smo tu, onako kako jeste i onakvi kakvi jesmo, bez šminkanja, lakiranja, opravdavanja i izgovaranja. I baš zbog toga, Sve po spisku je dirljiva i odana posveta jednom zanimanju. Poput pravog leksikona, priče se nižu po abecednom redu; iznad svake – kao svojevrsni moto – stoji citat o novinarstvu koji se odnosi na datu temu.
Stani malo, reći će neko, lijepo je to i krasno, ali što to ljudima van struke vrijedi? Upravo u tome je i problem ove knjige. Mnogi, a posebno mlade djevojke i momci, kad je pročitaju poželiće da bez obzira na prepreke i uz prezir prema svim sopstvenim gubicima, postanu novinari. Zabrana knjige za mlađe od osamnaest godina može samo da dodatno poveća stranputicu.
Inače, smatram da je autorica – uprkos svim komplimentima i razuvjeravanjima – duboko nezadovoljna svojom prvom zbirkom kolumni. Prema izvjesnim procjenama, mišljenje će promijeniti u junu 2009. Tko mi ne vjeruje, neka pročita kolumnu „Boljka nepoznata“; Sve po spisku, strana 9.
