Od petka do izuzetka

Kad se govori o utjecaju Sarajevo film festivala na život Sarajeva u desetak dana trajanja festivala, obično se kaže kako grad u to vrijeme živne, kako su kafane konstantno pune, kako ljudi na ulicama ima i iza ponoći, a ne, kao obično, da nakon deset-jedanaest uveče sve izgleda pusto. Takvu vrstu klišeja najčešče proizvode novinari koji redovno izvještavaju s Festivala i za koje se Sarajevo svodi na desetak ulica i pet-šest kafana na potezu od Katedrale do Vijećnice. Nije da je takva vizija posve pogrešna, ali je nadasve nedopustivo površna. Pokazalo se to na najtragičniji mogući način baš s početka ovogodišnjeg festivala kad je dvadesettrogodišnji mladić Amar Mistrić, suvlasnik malog kafića na Čengić-Vili, u kojem je i konobarisao, iz čista mira ubijen pola sata nakon ponoći nakon što je naoružanim nasilnicima pokušao objasniti da je radno vrijeme kafića odavno završeno te da je i prethodnih sat vremena radio samo zbog njih.

FESTIVAL FILMA ILI SMRTI: Na prvi pogled, između vijesti iz crne hronike i nesumnjivo najrelevantnijeg filmskog festivala u tzv. regiji (što je postao uobičajeni eufemizam za države jugoslovenskog kulturnog prostora plus par okolnih država) nema neke prevelike veze. A opet, ogorčene komšije i prijatelji ubijenog Amara, koji su nekoliko dana blokirali promet na glavnoj sarajevskoj saobraćajnici, na jednom su transparentu nosili i natpis Sarajevski festival smrti. Količina nasilja na ulicama Sarajeva odavno je prevršila svaku mjeru, no i to je dobrim dijelom posljedica ratnih devedesetih; puno je oružja i puno negativne energije u zraku. I tu se vraćamo samom festivalu, odnosno njegovom ključnom segmentu, glavnom takmičarskom programu u kojem dva filma, što po svoj prilici spadaju među favorite, na relativno sličan način tematiziraju upravo ratne devedesete. Riječ je o Crncima, hrvatskom filmu čiju režiju zajedno potpisuju Zvonimir Jurić i Goran Dević te filmu Ordinary People srpskog režisera Vladimira Perišića. Makar se u oba filma bježi od precizne konkretizacije, jasno je da su Crnci inspirisani zločinima nad Srbima u Hrvatskoj, odnosno slučajem Glavaš, a da je Ordinary People nadahnut pričom Dražena Erdemovića, jednog od počinilaca masovnog streljanja srebreničkih Bošnjaka.

OD AUSTRIJE DO ANKARE: Kad je o filmovima iz glavnog takmičarskog programa riječ, i Kenjac Antonija Nuića (glavne uloge: Nebojša Glogovac i Nataša Janjić) uronjen je u devedesete; dešava se, naime, u Hercegovini u vrijeme „Oluje“. Kenjac je drugi hrvatski film u konkurenciji; drugi srpski je Jesen u mojoj ulici Miloša Pušića. Osim pobrojanih, u konkurenciji za glavnu nagradu „Srce Sarajeva“ su i mađarski Prenos, bugarski Istočni komadi, rumunski Kao prvo, Felicia, turski Ljudi na mostu, grčki Očnjak i slovenački Slovenka. Ovaj tekst nastaje dva dana uoči dodjele nagrada i prije nego su svi filmovi prikazani, no, kako sada stvari stoje, favoriti bi mogli biti upravo Crnci, Ordinary People i Kenjac. Nema ove godine dominantno najboljeg filma kao što je prošle godine bio Rušinovićev Buick Riviera, što znači da posao žirija kojim predsjedava Mirjana Karanović neće biti lak. Osim glavnog takmičarskog programa, nagrade se dodjeljuju i u konkurenciji za najbolji kratki i najbolji dokumentarni film, no ovi programi ne privlače toliku pažnju. Iako se tajna relevancije SFF-a u krugovima filmskih profesionalaca zapravo svodi na mudro profiliranje na produkciju na prostoru između Austrije i Ankare, odnosno na korištenje činjenice da samo vrlo rijetki filmovi iz ovih krajeva mogu dobaciti do zvaničnih programa Berlina, Kana i Venecije, za široku publiku najveću atrakciju SFF-a predstavlja onaj revijalni dio. Filmove koji se prikazuju u velikom otvorenom kinu Metalac gleda po nekoliko hiljada ljudi. Prvih festivalskih godina ovdje su prikazivani holivudski hitovi tipa Con Air, a u posljednje vrijeme i do ovde stižu nezavisni i art filmovi. Ove su godine tu, recimo, prikazani filmovi Pedra Almodovara i Lukasa Mudisona (Mudisonov film je zapravo zbog kiše u posljednjem momentu prebačen u dvoranu „Zetra“). Za ovaj se program vežu i atraktivni gosti. Mudison je, recimo, stigao u Sarajevo ove godine, a u danu kad iziđe ovaj broj „Vremena“ festival će se zatvoriti filmom Rvač uz prisustvo režisera Darena Aronofskog i glavnog glumca Mikija Rorka. Osim toga, festival u posljednje dvije-tri godine prati i talent kampus čiji predavači su također zanimljivi i široj publici. Prošle godine najslavniji predavač bio je Slavoj Žižek, a ove je to glumica Džilijen Anderson, poznata kao agentica Skali iz serije Dosjei X.

IZNEVERENA TRADICIJA: Inače, javna percepcija festivala iz lokalne perspektive razlikuje se od one vanjske. Izvana se vide sjaj i simbolički kapital, a iznutra politikantski kompromisi i lažna glazura. Po mnogim domaćim promatračima, festival je više šarma imao u svojim ranim alternativnim godinama. A opet, za realnu prosudbu potrebno je kombinirati ove dvije percepcije.

Zašto je Sarajevo ostalo mali grad? Tako glasi vic-pitanje, a vickasti odgovor veli: zato što je upravo Kemal Monteno otpjevao: Zajedno smo rasli, grade, ja i ti. Priča o Sarajevo film festivalu može se ispričati u formi varijacije na poznate lyrics: Zajedno smo se mijenjali, grade, ja i ti. 1994. godine, prvi Sarajevo film festival bio je ni po čemu izuzetan aspekt onoga što se za vrijeme opsade grada nazivalo „duhovnim otporom“. Prvih poratnih godina, radilo se o šarenoj filmskoj reviji, veseloj i neobaveznoj, no bez pravog kohezionog faktora i bez prevelike razlike u odnosu na masu sličnih festivala. Kad je akcenat stavljen na filmove iz regije, odnosno na već prepoznatljivi format i brend koji je prije rata imala Pula (samo što su se zemljama nastalim iz SFRJ pridružile i njoj susjedne zemlje; minus Italija, plus Turska), stvorena je dobitna kombinacija. Uz jake globalne i lokalne sponzore i izdašne dotacije iz svih mogućih budžeta radikalno decentralizirane države (opštinski, gradski, kantonalni, federalni, državni), Festival je dobio i jaku ekonomsku bazu. Počeo se dobrano razlikovati od mase festivala u društvu obilježenom posvemašnjom festivalizacijom. Među stotinama manifestacija „s tendencijom da postanu tradicionalne“ SFF je bio ona koju je odlikovao začetak prave tradicije. Kažem bio, zato što se ove godine odustalo od jedne naoko malo bitne sitnice. Naime, Festival je po pravilu počinjao trećeg augustovskog petka. Zvuči to pomalo bizarno, no prave tradicije vrlo često odlikuje slična bizarnost. (Van svih ostalih poređenja, zar školska godina tradicionalno ne počinje prvog ponedjeljka u septembru, kao što se i američki predsjednički izbori održavaju u utorak nakon prvog novembarskog ponedjeljka.) Ove je godine, međutim, festival otvoren u – srijedu. Pomjeranje termina posljedica je želje direkcije festivala da izbjegnu poklapanje termina festivala s ramazanom, muslimanskim mjesecom posta. Na prvi pogled, ovo je pomjeranje potpuno besmisleno; ne postoji u islamu nikakva zabrana gledanja filmova za vrijeme ramazana. S druge strane, međutim, jedan od glavnih sponzora festivala je Hajneken, a mnogobrojni festivalski gosti nisu pretjerano raspoloženi da svoje ponašanje podese prema zahtjevima čednosti i apstinencije kakve sve utjecajnija Islamska zajednica pokušava nametnuti, naročito u vrijeme ramazana. Imajući u vidu i prošlogodišnje iskustvo sa prebijanjem učesnika prvog Kvir festa od strane (ne)principijelne koalicije vehabija i fudbalskih navijača, rukovodstvo SFF-a je očito odlučilo poći linijom manjeg otpora i prilagoditi se onom za šta smatraju da je dominantno stanje duha u današnjem Sarajevu.

Između istoka i zapada – tu su frazu oduvijek voljeli koristiti propagatori posebnosti Sarajeva što su u toj pretpostavljenoj posebnosti vidjeli nešto hvalevrijedno; u samo malo drukčijem kontekstu i uz malo drukčiju intonaciju, ta fraza, međutim, može zazvučati neprivlačno i skoro prijeteći.