Nenad Racković: Sluz i žuč,
ilustracije Aleksa Gajić, Laguna, Beograd 2021.
johny…
Impresivno je u kojoj meri Nenad Racković, iz romana u roman, uspeva da bude drugačiji i to ne u onoj sumnjivoj dijalektičkoj igri po kojoj se pisac menja ostajući isti – šta to, uostalom, znači? – već su njegovi rukopisi temeljno drugačiji jedan od drugog: Rackovićeva rečenica se menja, atmosfera romana postaje neuporediva, čak se preobražava i pripovedačko ja bez obzira na to što je, u svim Rackovićevim tekstovima, sve ispunjeno tim neizbežnim ja. Ako je njegova Biblija iz 2019. godine (“Vreme” br. 1506) silovit, razbacan, beskompromisan tekst ispisan u formi psihijatrijskih izveštaja i izrazite književne nosivosti – to je ono kada čista književnost probija iz svake pukotine, iako se književni izraz skriva od sebe samog u formi, recimo, lekarskih izveštaja, pa će se manje iskusan čitalac zapitati a da gde je tu književnost? – Sluz i žuč je, tome nasuprot, tekst gotovo mirnog izraza iako se pripovedač susreće s pravim demonima. Kao u sjajnom Stanaru Rolana Topora (“Vreme” br. 1475), pripovedač počinje da uočava neobična događanja oko sebe – recimo, stvari se pojavljuju na mestima na kojima ih nije ostavio, ili se, na primer, cvet svija sam od sebe na takav način da je jasno da ga neko pomera, jedino što u blizini nema nikoga – a potom i da se uverava u prisustvo nečega što ga u isto vreme i plaši i privlači, od čega strepi, ali što ga ujedno i fascinira, nešto od čega beži ali mu se i vraća u tolikoj meri da će odlučiti da to biće (ako je uopšte reč o biću) uhvati i zarobi. Do određene mere će, postavivši zamku, u svome naumu i uspeti – demon je, toliko možemo da otkrijemo, prilično privlačan, ili je makar privlačan koliko i strašan (“novo Biće, novi gospodar je Ona”, str. 36) – a da li je, pak, nadnaravni oblik proizvod pripovedačeve fantazije, ili stvarno postoji, e, to je već stvar tumačenja. Ako bi neko pitao potpisnika ovih redova o kakvom je, dakle, demonu reč, pitani bi bez oklevanja odgovorio da je to stvarni demon koji je, ovoga puta, opseo pripovedača, ali bi mogao, koliko sutra, da navali i na bilo koga drugog.
Neprestana razgradnja sopstvenog ja, pa, potom, sastavljanje nekog novog ja od krhotina što su ostale iza onog starijeg, razbijenog ja, igra je koja se kreće spiralno i osnovni je unutrašnji motiv Rackovićevog romana (spolja je igra s demonima). Šta, drugim rečima, ostaje od nas kada sami sebe poništimo ludilom, nebrigom, prevelikom strašću, ili, naprosto, pomamom kojoj se ne možemo suprotstaviti? Ako sledimo pouke Sluzi i žuči – ne ostaje ništa do razbacani materijal oko nas. Pisanje je utoliko tehnika kojom se iznova sastavljamo, bez nade da ćemo biti isti, ali i bez želje da to budemo. Zato pripovedač i beleži: “osećaj jedne celine i grozna svest da se istovremeno identitet i ograničenost prepliću sa beskonačnošću nosila je u sebi takav umrtvljujući strah kakav nisam mogao ni da zamislim” (str. 111–112). Na ovakvim mestima, međutim, klasični postupci tumačenja književnog dela, barem kada je Racković u pitanju, ne pomažu. Učeni će tumač rutinski primetiti kako je demon izraz beskonačnosti, dok biće sklupčano oko sopstvenog identiteta i premrlo od straha predstavlja ono konačno, smrtno i propadljivo u nama. No, to bi bila interpretativna stranputica, igra na prvu loptu koja ne pruža nikakav odgovor, jer Rackovićev roman mnogo je više od igre pukih, lako prepoznatljivih simbola. Zbog toga se ne sme prevideti humor koji je nešto poput osigurača s obrnutim predznakom: ako osigurači obično služe da bi se održala nekakva celina – bomba se rasprskava ako se osigurač izvadi i prestaje da bude celina pretvarajući se u mnoštvo ubojitih fragmenata – Rackovićev humor je tu da bi svaku celinu sprečio da se utvrdi u sopstvenom identitetu. Opisi pripovedačevog paničnog straha od demona teraju nas na smeh (prožet jezom), a sva silina njegove muškosti raspada se pred strahom, nežnošću, ili izazovom koji mu postavljaju demon ili izvesna Janja, do te mere da više nismo sigurni da li su demon i Janja isto biće/nebiće, da li se to prepliću stvarnost i halucinacije, ili pripovedač, naprosto, klizi iz jedne dimenzije stvarnosti u drugu (“u retrovizoru je lebdelo lice vozača. Nije bilo ljudsko i svakako nije bilo životinjsko, jer nije pripadalo mom svetu…”, str. 87).
Sjajni crteži Alekse Gajića, poznatog, pre svega, po nežnim ilustracijama za (sitnu) decu i čitaoce “Politikinog zabavnika”, daju neponovljiv šmek mirnom, ali silovitom Rackovićevom tekstu. Sugestivnost Gajićevog likovnog izraza tolika je da nam, hteli mi to ili ne, dok čitamo, pred očima igraju njegova “čitanja” događaja, mesta i likova iz romana. Spoj ovakva dva umetnička izraza, na prvi pogled vrlo različitih senzibiliteta (ali to je samo na prvi pogled, oni sami dopuštaju nam da probijemo kožu kojom su obmotani, razderemo njihove mišiće, razmaknemo grudni koš i uronimo u njihova – tamna? – srca), dao je, na kraju, knjigu privlačnu na svaki način.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!