
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Jelen Pivo Live, SKC, Beograd
Da parafraziram jedan od reklamnih slogana na ovoj lokatorsko-pušačkoj manifestaciji: „110 godina, i još uvek idem po koncertima“… pa evo šta primećujem: prestonički Studentski kulturni centar (SKC) neulaganjem u ventilaciju/klimatizaciju postao je glavni lokalni izvor globalnog zagrevanja (ili i muške treskaju valunzi?), noge ne otežavaju od piva, nego je pod lepljiv (od istog), a prebrendirani prostor je pod ofanzivom barmena, unutar obruča šankova dok se npr. nosači zvuka nigde ne prodaju. Srećom, Beerdrinkers za razliku od šatro-navijača (čitaj: huligana) nisu Hellraisers, te su u istom prostoru ponovo kohabitirali predstavnici gotovo svih potkulturnih grupa viđenih ovde od Coolina Bana. I uživali u čudu sponzoraja/kolateralnoj koristi od zakona o oglašavanju alkoholnih derivata.
Jelen Pivo Live (dalje: JPL) 2006. krenuo je iz natiskanog SKC-a, a posle otvorenih nebesa Kalemegdana i stadiona Tašmajdan, nažalost, u svom IV izdanju vratio se u saunasti ugođaj za više od 1000 ljudi po večeri (ulaznice 1200-2600din.). Da ispariš! Nisu menjani koncept programa (gitaristički rok) i ciljne grupe, pa spisak izvođača deluje kao Teror osamdesetih, ako ste imali sreću da ih proživite 1/1. Kao i prostor, i satnica događanja je pretovarena, uzročivši možda i kraće nastupe nekih od zvezda programa. Ipak, posle vašarolikog Beer Festa, JPL poentira o sopstvenom trošku, nastavljajući recikliranje i muzikom. Naime, vatreni gitarista Džon Spenser srećom je ovde 2005. gostovao u boljem izdanju, sa svojim bendom Blues Explosion, jer u novom „projektu“ Heavy Trash previše – makar ubedljivo – prežvakava nasleđe pedesetih oko rokabilija. Zavisno koliko ste stari, tj. od broja krugova „oko bloka“, bicikliranje vam dođe zanimljivije od recikliranja.
Uz nešto manju publiku, ali takođe dočekani/ispraćeni ovacijama, najstarci Novog talasa The Fall (osn. ‘76) otelotvorenje su kult sastava ne samo zbog uticaja koje su rasprostrli nadaleko od svog Mančestera, nego i radi (bez)broja koncertnih albuma, uz koje su uspeli da ostanu podzemni/andergraund. Jedini stalni član/neprikosnoveni vođa i aktivista Mark I. Smit – čovek-megafon – s milionitom postavom mlađih svirača delovao je najmanje zainteresovano/uključeno, čak pomalo pevao i daljinski/iz garderobe, a oni su žestoko zakucavali, testerisali, strugali i čupali, kao da nikad neće (pone)stati ta alternativna dinamika. Tako, samo još bolje u istom prostoru, delovali su i 1990. pri prvom svom live nastupu u Beogradu, još tada opskurno dugovečni. Porukama antifrontmena Smita više priliči samo razglas, ali je do danas uporan s pesmama/melodijama prevaziđenih novotalasnih struktura, i s devojkom u postavi; ova za klavijaturama zvučala je kao digitalna frula. I pad je let, reče Pimpek, pa je možda i Fall zadržao kvalitet jer se ne menja?
Druge večeri posetilaca primetno manje, srećom u predvorju, ali su porasla kašnjenja nastupa. U nedostatku suštinski novog, ono za šta industrija pokušava da nas ubedi da je moderno – konkretno, The Rakes – samo je vrtelo re-ciklotron punom parom. Sve kako valja, britko, ali bez svežine i originalnosti = „i Novi talas sačinjen od stare vode“, a naročito oseka. Poređenje s Libertines je preterano, a s carevima prežvakanog Kaiser Chiefs, uvredljivo, ali ne previše. Vrhunac JPL-a, međutim, obezbedili su solidno obnovljeni liverpulski Echo & The Bunnymen (osn. ‘78, opet ‘97), tj. glavni dvojac Ian Mekuloh i gitarista Vil Serdžent, podržani kvartetom sviračkih prinova-zamena. Aranžmanski i izvođački, bilo je to sve zbog čega je voljen Novi talas, a za razliku od lica, Mekov glas je isti, mladalački obojen kao nekad. I onda, povrh svega pesme: Silver, Seven Seas, Bring On The Dancing Horses… a divna/očajna Nothing Lasts Forever podsetila je zašto me nikad nije impresionirao tzv. brit-pop. Pevačka veština omogućila je da nenametljivo upletu Roadhouse Blues The Doors, a na bis u Lips Like Sugar Ridovu Walk… i soul Midnight Hour. Da, deco, žarite se s razlogom, takav je bio New wave da su Echo & The Bunnymen lako mogli postati veliki kao U2 (do) danas.
Ostatak programa u velikoj sali, do duboko iza ponoćnog sata, činila je mala reprezentacija stvarno aktivnih i duhom živih domaćih grupa, nikako samo iz Beograda: ustaljeni Kanda, Kodža & Nebojša, Veliki prezir, opet oduševljeno primljena obnovljena Eva Braun, i svojevrsni sledbenici The Fall – Obojeni program. U ranim večernjim satima festival su uspešno započeli Žene kese i Nežni Dalibor, a još mlađi/manje poznati sastavi nanizani su u klub ispod dvorane. Iako je za pohvalu nastojanje JPL-a da predstavi i nove snage/nade (uglavnom s malotiražnim albumima iza sebe), istovremeno odvijanje ovih nastupa bilo je sasvim suvišno. Pouzdani zastupnici beogradske scene bili su Virvel, Bo, Euforia, znatnu pažnju privukao je i ljubljanski Melodrom, a moj izbor su Popečitelji i Autopark.
Trio braće Furunović i bubnjara pržio je svoje instrumentale na preseku fank/rok, a sekstet Autopark nije zvučao kao većina ovdašnjih bendova s pevačicom – naime, ne kao smušeni rokeri stisnuti u pratnju šlager-pevaljke. Naprotiv, gitarski dvojac je kresta na uskovitlanom talasu zvuka kroz koji glas Olje Lakićević surfuje, povremeno probijajući ispred a povremeno tonući.
Pred svima njima su albumi koje možemo učiniti tiražnijim. Umesto piva, kupujte njihova izdanja. I vino.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve