Krajem prošle godine, izdavačka kuća Dereta objavila je knjigu Razgovori u kojoj je sabrano devetnaest Sioranovih intervjua. U nju, međutim, nije uvršten dugi razgovor koji je sa Sioranom vodio Džejson Vajs i koji je kasnije štampao u svojoj knjizi Writing At Risk objavljenoj 1991. godine. Vajs je sa Sioranom razgovarao tokom dva augustovska jutra 1983. godine. Delove tog intervjua „Vreme“ objavljuje u povodu stote godišnjice Sioranovog rođenja.
Rekli ste da su Sartr i ostali, koristeći njemački stil diskursa, zapravo naštetili filozofskom jeziku. Možete li to elaborirati?
Najprije vam moram reći da sam se ja još kao jako mlad navukao na taj njemački žargon. Mislio sam da filozofija nije nešto što treba da bude dostupno svima, da je to zatvoren krug, i da čovjek po svaku cijenu mora da se služi tom školskom, napornom, komplikovanom terminologijom. Onda sam malo-pomalo otkrio pozersku stranu filozofskog jezika. I moram reći da je pisac koji mi je jako pomogao u tom otkriću bio Valeri. Jer Valeri, koji nije bio filozof, ali u svom pisanju ima nečeg filozofskog, piše vrlo čistim jezikom, on prezire filozofski jezik. Žargon vam daje osjećanje superiornosti nad svima ostalima. A filozofski ponos je najgori od svih i vrlo je zarazan. U svakom slučaju, njemački uticaj na Francuze u tom je smislu bio razoran, bar ja tako mislim. Francuzi više ne znaju bilo šta reći na jednostavan način.
Ali zbog čega je to tako?
Ne znam. Očito je da je Sartr, zbog svog ogromnog uticaja, imao ulogu u stvaranju takvog stila. Onda je tu i uticaj Hajdegera, koji je u Francuskoj bio jako veliki. On, recimo, kad govori o smrti koristi užasno komplikovan jezik da bi kazao najprostije stvari, i ja razumijem da taj stil može biti zavodljiv. Ali opasnost filozofskog stila je gubitak veze sa stvarnošću. Filozofski jezik vodi ka megalomaniji. Čovjek si stvori vlastiti svijet u kojem je on sam – bog. Ja sam bio veoma ohol mladić i vrlo zadovoljan što poznajem taj žargon. Ali život u Francuskoj me izliječio od toga. Ja nisam filozof po profesiji. Ja nisam filozof uopšte, ali moj put je bio suprotan od Sartrovog. Zato sam se okrenuo onim francuskim piscima koji se obično nazivaju moralistima: La Rošfukou, Šamforu, i ostalima koji su pisali za dame iz visokog društva i čiji je stil bio jednostavan, no tim su stilom govorili duboke stvari.
Je li filozofija prva oblast koja vas je zainteresovala?
Čitao sam skoro samo filozofiju od svoje sedamnaeste do dvadeset prve godine, i to samo velike filozofske sisteme. U to doba sam uglavnom prezirao poeziju i ostalu književnost. Ali bio sam sretan da relativno rano raskinem veze za univerzitetom, univerzitetsko obrazovanje smatram velikom intelektualnom nesrećom, pa čak i opasnošću.
Jeste li tada čitali Ničea?
Kad sam izučavao filozofiju, nisam čitao Ničea. Čitao sam samo „ozbiljne“ filozofe. Kad sam prestao da je izučavam, kad sam izgubio vjeru u filozofiju, počeo sam da čitam Ničea. Shvatio sam tad da on nije bio filozof, da je bio nešto više: temperament. I da, čitao sam ga, ali nikad sistematski. I sad ponekad pročitam ponešto njegovo, ali ga zapravo više ne čitam. Ono što mi se u njegovom opusu čini najautentičnijim su pisma, jer u njima je vjeran istini, dok je u drugim djelima zarobljenik vlastite vizije. Iz njegovih pisama vidite da je bio siromašan, da je bio bolestan, sve potpuno suprotno od onoga što je u djelima propagirao.
U knjizi Nevolja biti rođen kažete da ste ga prestali čitati kad ste shvatili da je „previše naivan„?
To je malo pretjerano. Cijela ta vizija o volji za moći koju je sam sebi nametnuo, cijela ta grandiozna vizija dolazi od toga što je on bio jadni invalid. Cijela baza je bila lažna, nepostojeća. Njegov rad je neizrecivo megalomanski. A kad čitaš pisma koja je pisao u isto vrijeme, vidiš da je pun jada, to je jako dirljivo, kao kod nekog Čehovljevog lika. Bio sam mu vrlo sklon kad sam bio mlad, kasnije više ne. Ali on je veliki pisac, veliki stilista.
Ipak, kritičari često uspoređuju vas dvojicu. Kažu, recimo, da vi idete njegovim stopama.
Ne, to je greška, po mom mišljenju. Ali očigledno je da je njegov način pisanja uticao na mene. Kod njega ima stvari kojih nema kod drugih Nijemaca jer je on čitao dosta francuskih pisaca. To je vrlo važno.
Rekli ste da ste čitali i mnogo poezije u mladosti?
To je bilo kasnije. To se može, ako želite, i ovako izraziti: razočaranje u filozofiju okrenulo me književnosti. Da budem do kraja iskren, od tog trenutka mislim da je Dostojevski mnogo važniji od svakog filozofa. I da je velika poezija nešto jako neobično.
Kako je teška nesanica uticala na vas u to vrijeme?
To je zapravo bio najveći razlog za moj raskid s filozofijom. Shvatio sam da u trenucima velikog očaja filozofija uopšte nije od pomoći, da ne nudi apsolutno nikakve odgovore. Pa sam se okrenuo poeziji i književnosti, i makar ni tamo nisam našao odgovore, našao sam stanja analogna mom. Mogu reći da su bijele noći, besane noći, uzrokovale moj raskid sa idoliziranjem filozofijom.
Kad su počele te besane noći?
Počele su u mladosti, kad mi je bilo devetnaest godina. To nije bio puki zdravstveni problem, to je bilo nešto dublje. To je bio fundamentalan period u mom životu, moje najozbiljnije iskustvo. Sve drugo je manje važno. Nesanica koja me je mučila noćima mi je otvorila oči, sve se zbog toga promijenilo.
Da li još patite od nesanice?
Mnogo manje. Ali postojao je taj konkretan period, od, recimo, šest ili sedam godina, kad mi se cijela perspektiva svijeta promijenila. Mislim da je to veoma važan problem. Stvari idu ovako: neko ko normalno ode u krevet i spava do sutra, ujutro skoro da započinje novi život. To nije tek novi dan, to je novi život. I tako: on može da poduzima razne stvari, da se izražava, da ima sadašnjost i budućnost, i tako dalje. Ali za nekoga ko ne spava, vrijeme od odlaska u krevet do ustajanja je kontinuitet s prethodnim vremenom, nema prekida. To znači da nema odmora za svijest. Sve se vrti oko toga. I tako, umjesto da počnete s novim životom, ujutro ste na istom na čemu ste i bili u osam uveče prethodne noći. Noćna mora se nastavlja, i šta se onda može započeti ujutro? Nema razlike u odnosu na prethodnu noć. Novi život ne postoji. Cijeli dan je kao sudski proces, kontinuirani sudski proces. I tako, dok svi jure u budućnost, vi ste po strani. I kad se to razvuče na mjesece i godine, učini da vam se pogled na stvari, doživljaj života, silno promijeni. Budućnost nije nešto čemu se radujete, jer nemate budućnosti. Ja to zaista smatram najstrašnijim, najviše uznemirujućim, ukratko, ključnim iskustvom svog života. A nije nevažna ni činjenica da ste sve to vrijeme sami sa sobom. Usred noći, svi spavaju, vi ste jedini ko je budan. Pa se tad nisam osjećao kao dio čovječanstva, osjećao sam da živim u drugom svijetu. Potrebna je velika snaga volje da se ne predate.
Da se ne predate – čemu? Ludilu?
Da. I iskušenju da se ubijete. Po mom mišljenju, skoro sva samoubistva, možda i devedeset posto, počinjava se zbog nesanice. Ne mogu to dokazati, ali sam u to ubjeđen.
