
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Almir Imširević, Kad bi ovo bila predstava…;
reditelj Petar Pejaković;
igraju: Jelena Ilić, Ana Marković, Bojan Belić, Ivan Đorđević;
koprodukcija Belef, Fiat (Podgorica), MESS (Sarajevo)
Sam naziv predstave Kad bi ovo bila predstava… (koprodukcija festivala Belef, Fiata i MESS-a) ukazuje na jednu od njenih glavnih karakteristika – dramsku i pozorišnu autorefleksivnost ili, nešto jednostavnije rečeno, problematizaciju samog čina scenskog predstavljanja. Ovo problematizovanje svoje vlastite umetnosti, omiljeni zahvat mladih i ambicioznih umetnika koji nemaju ništa da kažu o svetu u njima i oko njih, ovog puta ima puno utemeljenje u problemu koji sarajevski dramski pisac Almir Imširević, na kraju svog komada Kad bi ovo bila predstava…, postavlja veoma jasno, u prvom licu jednine – kako napisati komad o ratu? Priznajući i sebi i drugima da ne može da napiše dramu o ratu – a to je iskustvo svih umetnika koji su preživeli neke traumatične istorijske situacije i iz njih izneli samo male, intimne, i nimalo dramske uspomene – autor želi da napravi izrazito konceptualnu i složenu dramaturšku konstrukciju, u kojoj je nemoć pozorišta da iskaže veliku nesreću povezana s preispitivanjem vlastite intime u ratnim uslovima, kao i rašomonskim sagledavanjem jedne „male“ ratne epizode.
Iako zvuči veoma komplikovano, ova dramaturška konstrukcija može pregledno da se razloži. Drama počinje autorefleksivno, komunikacijom s publikom i upoznavanjem sa bazičnim glumačkim tehnikama, što sprečava stvaranje scenske iluzije i nagoveštava da će se životno (tačnije – ratno) iskustvo sagledavati s analitičke, brehtovske distance. U taj okvir se, zatim, upisuje osnovna dramska situacija, a to je sudsko saslušavanje glavnog junaka, koji se postepeno suočava s tim da je kriv, jer je tokom rata izvršio – preljubu. Iz ove situacije, prave se iskoraci u različite, rašomonske opise jedne „male“ ratne epizode (mladića je snajper pokosio u sarajevskom tramvaju), što asocira na kenoovske varijacije ili „stilske vežbe“. Na kraju se sve spaja i završava spomenutim autorovim priznanjem da ne može da napiše dramu o ratu.
Iako deluje kao vrlo otvorena struktura, koja nudi mnogo mogućnosti za scensko razigravanje, ovaj tekst je, paradoksalno, izrazito zatvoren; i u najmaštovitijoj postavci on ne pruža mnogo više od eksplicitne i didaktičke poruke o nemoći drame da predstavi ratna stradanja, i školskih „stilskih vežbi“ na temu jednog ratnog zločina, vežbi koje ne ostvaruju ni spoznajni ni emocionalni efekat. Sve je usmereno ka kraju, ka retroaktivnom dešifrovanju autorovog koncepta, dok je zanemaren autentičan samorazvoj tog koncpeta, tj. njegova dramska elaboracija; zato se najveći deo komada svodi na ogoljenu školsku konstrukciju sa isključivo upotrebnom vrednošću.
Problem postaje još veći kada komad ne dobije odgovarajuće scensko tumačenje, kao što je to bio slučaj s predstavom prikazanom na Belefu. Reditelj Petar Pejaković nije se, pre svega drugog, izborio za glumački stil koji odgovara Imširovićevom brehtovskom prosedeu, a to znači za distanciranu, analitičku igru. Bilo je tu kolebanja između željenog glumačkog stila (Jelena Ilić i Ana Marković) i neodgovarajućeg, suviše mimetičkog i vrlo ilustrativnog pristupa (Bojan Belić i Ivan Đorđević). Ni rediteljeva scenska rešenja, čije metaforičke ambicije mogu nekako da se naslute (recimo, scena abortusa), nisu pregledno i čisto postavljena, tako da se vrlo teško sagledava odnos (preklapanje, nadovezivanje…) između tri osnovna tematska i/ili poetička sloja drame: problematizacije pozorišnog čina, intimnog suočavanja s preljubom i stilskog variranja priče o pogibiji u tramvaju… Kao najveći problem pojavljuje se, ipak, to što nas predstava, koja se zasniva na bolnom i još aktuelnom sarajevskom ratnom iskustvu, ostavlja prilično ravnodušnima.
Na samom kraju treba naglasiti da je ovaj „efekat ravnodušnosti“ posledica, bar jednim delom, aktuelne sarajevske dramske škole, koja izbegava da se uhvati u koštac sa sirovim i hiperdramskim materijalom iz novije bosanske istorije. Ja se ovde ne zalažem za velike naracije s patetičnim i ideologizovanim stavom prema bosanskom stradanju, ali zato verujem da i druga krajnost – vladajući trend bežanja u pozorišnu autorefleksiju i parafraziranje dramske literature – ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate, da teško može da bude osnova za vitalno pozorište, ono koje će imati značaja za svoju zajednicu. Možda bi se srednji put, po uzoru na film, mogao da nađe u malim, intimnim, snažnim, dramski razvijenim pričama, kroz koje bi se prelamale opšte muke i nesreće iz novije bosanske istorije… Nešto kao „sarajevska trilogija“. Shvatate poređenje?
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve